Novosti

Intervju

Alain Badiou Komunizam dolazi

Znamo da je s iskustvom komunizma koje smo imali u 20. stoljeću gotovo, sada možemo napraviti bilancu, ali to ne znači da moramo napustiti njegovu ideju, jedinu koja se, jasno i nedvosmisleno, suprotstavlja danas vladajućem kapitalizmu

U povodu posjeta slavnoga francuskog filozofa Alaina Badioua Beogradu i Novom Sadu, od 11. do 15. siječnja u organizaciji Edicije Jugoslavije i novosadskoga Studentskoga kulturnog centra, razgovarali smo s njime o nedavnom pariškom masakru i društvenom kontekstu u kojem se dogodio te o krizi politike i političkog mišljenja u doba globalnoga kapitalizma i njegove financijske krize.

Nekoliko dana prije masakra u redakciji magazina ‘Charlie Hebdo’ objavili ste u ‘Le Mondeu’ tekst pod naslovom ‘Rasizam intelektualaca’, upozoravajući na rasizam koji dolazi odozgo, koji se reproducira od strane intelektualne, političke i medijske elite. Je li krvoproliće svojevrsna reakcija na tu vrstu rasizma?

Želim najprije reći dvije stvari. Prva je da taj masakr ponajprije predstavlja silovitu provokaciju, nešto što treba izazvati strah i užas. I stoga taj događaj za mene ima veze s fašizmom, za mene je fašizam svaka politička akcija takve vrste. Drugo, sve to ima dugu povijest, vrlo dugu povijest. Ta se povijest odnosi na vrlo rašireno mišljenje, koje podržavaju brojni intelektualci, po kojem je pitanje islama, religije, afričkih crnaca i Arapa glavni problem Francuske. Oduvijek sam smatrao da je ta struja mišljenja u potpunosti reakcionarna i opasna. Mislim da je ona usko povezana s kolonijalnom prošlošću Francuske, s kolonijalnim ratom tijekom kojeg je sustavno gajen prezir prema narodu sjeverne Afrike, kao i prema crnačkoj Africi. Dakle mislim da je taj zločin strašan, ali i da reakcija na njega nije mnogo bolja: u situaciji sam, za mene vrlo čestoj, da apsolutno ne mogu odobriti taj zločin, ali ni reakciju na njega. Po meni, tu je riječ o dva lica istog fenomena, fenomena koji pokušava ukazati na najveće proturječje našeg doba, po kojem je svijet podijeljen na civilizirane zapadnjake s jedne i nerazvijene barbare s druge strane. Promatrati svijet na takav način samo po sebi predstavlja katastrofu, a i proizvodit će katastrofe, upravo kao što je proizvelo tu nedavnu, koja se ne sastoji samo od zločina, nego i od reakcije na zločin i koja kaže: ‘Ne, nije problem u nama, s nama je sve u redu, mi smo ovdje dobri, mi smo najbolji, pogledajte kakvi su ovi drugi, to su ubojice i barbari!’ Mislim da apsolutno treba izmaći takvoj vrsti podjele. Dodat ću još da nipošto ne želim dijeliti s ostalima parolu ‘Je suis Charlie’: ne, ja nisam Charlie. ‘Charlie Hebdo’ je objavljivao provokacije koje smatram rasističkima, iako se govori da su one usmjerene protiv religije kao takve. Ali kada otvorimo časopis i čitamo ga, vidimo užasne, opscene i degutantne stvari, zapravo usmjerene protiv Arapa i muslimana općenito. E sad, naravno da to nema veze s osudom smrti, s opravdanjem ubojstva. Ali smatram da je sve to dio onoga što nazivam kulturnim rasizmom: nije dakle riječ o biološkom rasizmu, o rasi, nego o ideji da su nečije kulture neprihvatljive, barbarske i slično. Eto što mislim o cijeloj stvari – i ovo mi doista nije prvi put, kada imamo posla sa snažnim proturječjem, da se ne nalazim ni s jedne njegove strane. I da mislim da treba pronaći neki drugi put.

Mislim da je zločin koji se dogodio u Parizu strašan, ali i da reakcija na njega nije mnogo bolja. ‘Charlie Hebdo’ je objavljivao provokacije koje smatram rasističkima, iako se govori da su one usmjerene protiv religije kao takve. Ali kada otvorimo časopis, vidimo užasne, opscene i degutantne stvari, zapravo usmjerene protiv Arapa i muslimana općenito

Kulturni i klasni rasizam

Ne proizlazi li taj rasizam u Francuskoj iz duha republikanizma?

Mislim da je duh republikanizma od samog početka bio povezan s duhom kolonijalizma. Ne treba zaboraviti da je onaj koji je prvi organizirao republikansko školstvo, Jules Ferry, također organizirao i kolonijalni sustav na najvišoj razini. Ista osoba koja je organizirala školstvo rekla je strašne stvari o kolonijaliziranim narodima, da su inferiorni i da je ambicija Francuske organizacija njihova odgoja. No znamo da je misija Francuske bila da ih natjera da rade, da ih tlači i da budu prezreni. Dakle ta veza između laičke i republikanske tradicije s izvjesnim kolonijalnim rasizmom postoji od samog početka. Ona nikada nije bila uništena, a postoji i danas. Tko su danas u Francuskoj Arapi? To su radnici. Riječ je dakle i o klasnom rasizmu, rasizmu usmjerenom protiv siromašnih, protiv onih koji rade, grade kuće i ceste, protiv onih koji skupljaju smeće na ulici. Riječ je o rasizmu usmjerenom protiv svih tih ljudi. Imamo posla s mješavinom kulturnog i klasnog rasizma. Unatoč svemu tome, i fašistička provokacija i reakcija na fašističku provokaciju samo su dodatno pogoršale tu situaciju.

Kakvu vrstu djelovanja pretpostavlja suzbijanje tog rasizma?

Mislim da treba djelovati na dvije različite i podjednako važne razine. Najprije treba djelovati na ideološkoj, tj. intelektualnoj razini. Potrebno je afirmirati svoje protivljenje, potrebno je analizirati taj rasizam i organizirati protustruju koja će pokazati odgovornost intelektualaca što stoje iza te vrste rasizma. I oni su, naposljetku, odgovorni za nasilje. Kada za neke govorite da su barbari, ne treba se čuditi postojanju barbarstva. Druga je razina da se treba obratiti siromašnima i radnicima koji se osjećaju prezrenima i odbačenima. Poznajem mnoštvo mladih Arapa ili Afrikanaca koji na ulici strahuju od pogleda koji kao da sugeriraju ‘nisi li i ti jedan od onih ubojica?’, što je nepodnošljivo. Dakle treba im se obratiti, mirno objasniti situaciju i pokazati da postoji velik dio populacije u Francuskoj koji ih je spreman prihvatiti onakvima kakvi jesu, da to što postoje neki ‘prosvjetljenici’, fanatici i ubojice ne bi trebalo predstavljati nikakav dokaz bilo čega. Dakle treba djelovati na dvije razine, ideološkoj i političkoj, te napraviti zajedno novi narodni pokret, kakav je nekada već postojao i kakav bi opet trebao postojati – pokret ili tabor koji će biti umrežen intelektualcima povezanima s masom siromašnih i s radnicima, umjesto s onima koji su povezani s vlastima i financijerima.

Kriza je ponajprije kriza politike

Istodobno, manevarski prostor političkog djelovanja danas se čini suženim. S druge strane, krizno doba je doba eksperata koji nam znaju objasniti ‘situaciju’, doba u kojem se političko mišljenje zamjenjuje ekonomskim?

U potpunosti ste u pravu. Kriza je danas i kriza politike, ponajprije politike. Ekonomisti nisu ni predvidjeli krizu 2008., što znači da u njih ne možemo imati puno povjerenja. Osobno, u njih nemam nikakvo povjerenje. Prije krize su govorili da je sve u redu, a danas se na sve načine pokušavaju vaditi zbog toga. Ako bismo od njih danas nešto očekivali, onda je to prije svega, da upotrijebim staru riječ, samokritika. Želimo li nadići tu krizu politike, smatram da treba rekonstruirati stratešku viziju koja se razlikuje od vizije globalnoga kapitalizma. Mislim da u tom smislu trebamo ponovno početi upotrebljavati riječ komunizam. Znamo da je s iskustvom komunizma koje smo imali u 20. stoljeću gotovo, sada možemo napraviti bilancu, ali to ne znači da moramo napustiti njegovu ideju, jedinu koja se, jasno i nedvosmisleno, suprotstavlja danas vladajućem kapitalizmu. Dakle kriza politike je, kao i uvijek, i kriza ideologije, odnosno kriza ideje koju bi mogli dijeliti različiti faktori, poput intelektualaca, ljudi srednje klase i naposljetku radnika, siromašnih, nezaposlenih i ostalih. Ideja komunizma je ideja koju bi mogli dijeliti svi ti faktori, to je ideja koja može poslužiti izlasku iz ovog univerzuma globaliziranoga kapitalizma. I slažem se s vama da u tome smislu ne treba ništa očekivati od ekonomista: treba izgraditi ‘našu stranu’, što je vrlo težak zadatak nove narodne (populaire) politike.

Politiku vrlo često definirate kao moć subjektivnog, odnosno kao moć subjekta koji u nemogućem vidi moguće. No moć onog objektivno nužnog, čemu znatno pridonose i ekonomisti, danas kao da doživljava kulminaciju?

Kako bi moć subjektivnoga više došla do izražaja, prvo treba prihvatiti činjenicu da ljudi misle, da s njima možemo dijeliti neku ideju, kao što to znamo iz povijesti. I potom da ljudi mogu pokrenuti akciju u uvjetima u kojima jesu, koja će odgovarati toj ideji. Politika je oduvijek upravo to: dijeliti neku ideju i u tom dijeljenju pronaći parole djelovanja, koje je uvijek lokalno. Riječ je dakle o kombinaciji strateške ideje i političke analize onoga što je moguće učiniti u danoj situaciji. Nije riječ o ničemu kompliciranijem od toga, ali treba početi s afirmacijom da je sve to moguće. Današnja kriza politike sastoji se u tome što većina ljudi misli da je neka druga politika jednostavno nemoguća. U dugoj povijesti komunizma događale su vrlo različite i brojne invencije. Imali smo raspravu između Marxa i Bakunjina, između Lenjina i Trockog, potom između Staljina i Trockog, a onda i između Mao Ce Tunga i Staljina itd. Dakle povijest revolucionarnog mišljenja uvijek se izgrađivala posredstvom rasprava o proturječnostima i invencijama. Ako ne vodimo rasprave ni o čemu, onda i nemamo ništa, to je sigurno. Dakle treba otvoriti novo doba političke rasprave.

Jugoslavija je na neki način laboratorij za razmišljanje o prošlosti. Osim toga, ona je ponudila jedinstveni komunistički ustroj, počevši od raskida sa staljinizmom. Ako narodi bivše Jugoslavije ostanu samo sitni dijelovi velike koalicije naroda zapadnog svijeta, uvjeren sam da će svi vrlo brzo uvidjeti da je s nestankom Jugoslavije nešto bitno izgubljeno

Nisam protiv proučavanja ekonomije

No danas na ljevici vidimo snažan povratak proučavanju političke ekonomije?

Osobno nisam protiv proučavanja ekonomije, u marksizmu je ekonomija uvijek pratila političko mišljenje. Ali ne mislim da je najveći problem današnjice ekonomske naravi, on je upravo političke naravi. Dakle iz autentične marksističke perspektive ne zapovijeda ekonomija politici nego politika ekonomiji. Kao što znamo, možemo imati ekonomsku analizu nečega, a da pritom politička analiza toga bude posve suprotna. Dakle politički izbor ima prednost. A kada odlučujemo o nekom političkom izboru, uvijek se nameće ono Lenjinovo pitanje ‘Što da se radi?’ I to je pravo političko pitanje, a ne ono na koji ćemo točno način analizirati moderni kapitalizam. Htio bih reći i to da za mene moderni kapitalizam u osnovi nije toliko različit od staroga kapitalizma; mislim da treba više insistirati na njihovom kontinuitetu nego na njihovim razlikama. Kao primjer te razlike često se uzima financijski kapitalizam. Kapitalizam je uvijek bio financijski, a kritika financijskoga kapitalizma već je bila razvijena u Lenjinovoj knjizi ‘Imperijalizam kao najviši stadij kapitalizma’, na samom početku 20. stoljeća. Novosti koje nam predstavljaju nisu novosti nego generalizacije; kapitalizam je globaliziraniji, ali su njegove strukture iste. Dakle da bismo proučavali neki novi kapitalizam, nema potrebe zatvarati se u neku sobu mjesecima i mjesecima. A ako to već činimo, ne zaboravimo se zapitati – što da se radi?

Prvi put dolazite u Beograd, pa vas za kraj razgovora jednostavno moramo pitati kako ste doživjeli raspad Jugoslavije? I kako općenito gledate na jugoslavensko političko iskustvo?

Pratio sam razvoj događaja tijekom raspada Jugoslavije i dosta o tome pričao sa svojim prijateljima iz Slovenije. Mislim da se posebnost Jugoslavije sastojala od te mješavine političke i nacionalističke krize. Nije bila riječ samo o krizi komunizma, kao u ostalim zemljama Istočnog bloka, nego i o krizi u samoj zemlji. Treba vidjeti na koji su način povezane te dvije krize i jesu li uopće povezane, je li nešto bitno nedostajalo u samoj toj nacionalnoj konstrukciji Jugoslavije. Jugoslavija je na neki način i laboratorij za razmišljanje o prošlosti. Osim toga, ona je ponudila i jedinstveni komunistički ustroj, počevši od raskida sa staljinizmom. Sada sve to treba mirno promisliti, pa napraviti razumnu bilancu, sve to bez odviše nacionalnih predrasuda. Bila bi šteta da se zanavijek izgube ta jedinstvena povijest i jugoslavensko iskustvo, iskustvo naroda koji je više-manje samostalno oslobodio zemlju od nacista, krenuo u svoj vlastiti i originalni komunistički pothvat, koji je imao hrabrosti raskinuti sa Staljinom i koji je bio na čelu Pokreta nesvrstanih. Ako narodi bivše Jugoslavije ostanu samo sitni dijelovi velike koalicije naroda zapadnog svijeta, uvjeren sam da će svi vrlo brzo uvidjeti da je s nestankom Jugoslavije nešto bitno izgubljeno. Siguran sam u to.

Intervju

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više