>

novosti logo

Društvo Društvo

Alarm za hasanbegoviće

Uzalud su se organizatori kurikularnih protesta pozivali na struku i ograđivali od politike. Uoči još jednih izbora oni su razbistrili političku scenu i pokazali da dominantne emocije u Hrvatskoj nisu ni klerikalne ni ustašoidne

Uzalud su se organizatori masovnih ‘kurikularnih’ protesta trudili da objasne kako je riječ samo o stručnom pitanju. Opovrgli su ih sami prosvjednici noseći brojne transparente s jasnim i otvorenim političkim porukama. Evo nekih: ‘Bez obrazovanja dijete će mi postati član HDZ-a’, ‘Piši u Kanadu – propalo’, ‘Ne želim Opus Dei kurikulum’, ‘Ne želim da vjeruju, želim da istražuju’, ‘Upalite svitlo’, ‘Padaj Vlado nepravdo’, ‘Kakva škola danas, takva Hrvatska sutra’, itd., itd. Iako su se mnogi pitali što zapravo znači riječ kurikulum, prosvjednici su pokazali da ju savršeno razumiju. Da se radi o svemu što će se učiti u školama i da je Hrvatska suočena s velikom igrom, kojom ju se želi vratiti u srednji vijek. U doba prije Velike francuske revolucije, nakon koje je crkva odvojena od države i srušeno staleško društvo. Onakvo, o kakvom je nekada sanjao Franjo Tuđman i o kakvom je javno teoretizirao Zlatko Canjuga.

Za ekstremnu desnicu koja žari i pali Hrvatskom to je iznimno loš znak uoči predstojećih prijevremenih izbora. Znatno lošiji od bilo kakvih anketa i ispitivanja javnog mnijenja. Postoji, naime, pravilo da su za glasače uvijek važnije stare vrijednosti od njihovog ekonomskog položaja. Poslije Francuske revolucije to još nije bilo jasno, pa je usprkos jednakosti koju je ona uspostavljala (zajedno sa slobodom i bratstvom), u Parizu s tadašnjih pola milijuna stanovnika, samo njih 15.000 steklo pravo glasa. Giljotina je riješila problem kralja i starih staleža, narod je postao novi suveren, ali predstavljali su ga samo oni punih džepova. Buržoazija je vjerovala da će masa iskoristiti demokraciju i voljom većine uzet vlast i njenu imovinu. Trebalo je da protekne osamdesetak godina i da se stigne pred prag dvadesetog stoljeća, pa da se shvati kako ruku glasača ne vode njegovi materijalni interesi već u prvom redu vrijednosti patrijarhalnog društva. Željezni kancelar Otto von Bismarck to je, očito, dobro znao. Kad je ujedinjavao Njemačku, više snagom mača nego riječi, donio je zakon koji je zabranjivao svećenicima da govore o politici. I zatim ga je nesmiljeno provodio, pa je oko 1.800 svećenika odležalo po dvije godine zatvora. Neke župe, posebno u Bavarskoj, tada su ostale bez župnika. Ali kazna je bila nesmiljena, a o njenoj visini nije bilo pogađanja. Da nije, možda bi Bavarska i Pruska danas bile odvojene države.

Opće pravo glasa probijalo se postupno. Starije generacije još se sjećaju niza referenduma u Švicarskoj o davanju prava glasa ženama. Glasali su, naravno, samo muškarci, pa su referendumi padali jedan za drugim. Tek u drugoj polovici prošlog, dvadesetog stoljeća i žene u Švicarskoj stekle su pravo koje su već imale u ostatku Europe.

Među naivcima koji su se ponadali da će se problemi društvenog razvoja ubuduće rješavati mirno, na biralištima, našao se svojevremeno i jedan Friedrich Engels. Pred kraj devetnaestog stoljeća, kad se pravo glasa počelo širiti da bi s vremenom postalo opće, on je bio pri kraju života, a Marx je već bio mrtav. Ali još je stigao izvesti revizionistički zaključak, kako sada revolucije i društveni potresi možda više neće biti potrebni. Možda će se sve događati na biralištima, puno postupnije, mirnije i civiliziranije. Srećom po njega nije doživio prvu polovicu dvadesetog stoljeća.

U istoj kategoriji naivaca našao se i Ante Marković godine 1990., kad je povjerovao da će njegovi reformisti dobiti izbore u Bosni i Hercegovini. Zdrava pamet je bila na njegovoj strani. Multietnička BiH je pamtila užase koje je proizveo nacionalizam u Drugom svjetskom ratu, dok su istovremeno uspjesi njegove reforme bili na vrhuncu. To je bila jedina reforma koja nije bila bolna. Sasvim suprotno, ništa se nije uništavalo, nitko nije gubio posao, standard je povećan i govorilo se da se konačno živi normalno. Pa ipak, pobijedile su nacionalne stranke. U džamijama imami su govorili da se ne mora glasati za Muslimane. Smije se i za nacionalne stranke Srba i za Hrvata. Ne smije se samo za reformiste Ante Markovića i bivše komuniste. Dakle, za njihov SDP. Umjesto Bismarcka Jugoslavijom je haračio Slobodan Milošević i njegovi klonovi u drugim republikama.

Sve je to, očito, dobro znao predizborni savjetnik Zorana Milanovića, Amerikanac Alex Braun. Njegov zaštitni znak u kampanji bila je podignuta Milanovićeva šaka i skandiranje: ‘Hrvatska, Hrvatska…’ To je sličilo HDZ-ovim skupovima. Nije se vidjela razlika između njihove i SDP-ove Hrvatske. Ako ste vi domoljubi i mi smo. To je bilo sve i to je, očito, bilo dosta da spasi SDP od sudbine kakvu je zaslužio u prethodne četiri godine. Istovremeno HDZ-u nije naškodilo što nije imao nikakav ekonomski program i što je onaj, koji mu je napravio njemački IFO institut jednostavno prešutio. U njemu se spominjalo slabljenje kune kao uvjet oživljavanja proizvodnje, što je bilo dovoljno da u HDZ-u nanjuše opasnost. Nije im trebalo da im uoči izbora financijski i uvoznički lobi, podržan od svojih inozemnih gazda, saspe na glavu svoju poznatu vreću kuka i motika. Zadovoljili su se stalnim ponavljanjem kako je sto tisuća mladih Hrvata otišlo u ekonomsku emigraciju. A i to je sadržavalo važniju emotivnu, nego ekonomsku poruku.

Odmah poslije izbora nastupilo je vrijeme da se vidi tko je što mislio zaklinjući se u Hrvatsku. Ulica je ušla u kabinete i svi hasanbegovići ostvarili su svoje snove. Tada je postalo jasno da nije riječ o nijansama. Njihove tradicionalne vrijednosti nisu bile one koje su vodile najveći dio birača. To je ono što se pokazalo na masovnim protestima širom Hrvatske, povodom kurikularne reforme. Moglo se pokazati već kad su crnokošuljaši otjerali državni vrh iz Vukovara, ali nije. Moglo se pokazati kad su šatoraši tražili da se ustavnim zakonom proglase kastom nedodirljivih, ali nije. Moglo se pokazati kad se divljalo po ulicama, iznosilo plinske boce, urlalo pod prozorima gospođe Mirjane Rakić ili pravilo spiskove izdajnika i najavljivalo lustracije. Dogodilo se to tek na slučaju kurikularne reforme. Ćup ide na vodu dok se ne razbije. Zato su se uzalud organizatori protesta pozivali na struku i ograđivali od politike. Uoči još jednih izbora oni su razbistrili političku scenu i pokazali da dominantne emocije u Hrvatskoj nisu ni klerikalne ni ustašoidne. Vladajući se s razlogom boje novih izbora.

1/1