>

novosti logo

Društvo Društvo

Alat za pravedniji svijet

Kao odgovor na historijski revizionizam, uspon desnice, pritiske na radnike i degradiranje ženskih i manjinskih prava, grupa autora i autorica napisala je ‘Antifašistički vodič za ljepši svijet’. ‘Riječ je o udžbeniku koji bi trebao postati jedan od alata u suzbijanju porasta represivnih, isključivih i antisocijalnih političkih aktera i ideologija u našim društvima’, kaže Krunoslav Stojaković iz Zaklade Rosa Luxemburg

Nedavno u prostoru Srpskog privrednog društva ‘Privrednik’ u Zagrebu održana je promocija ‘Antifašističkog vodiča za ljepši svijet’ u izdanju Zaklade Rosa Luxemburg. U izradi tog priručnika sudjelovala je grupa autora i autorica: Luka Matić, Nenad Porobić, Jelena Krivokapić, Milena Ostojić, Nikola Vukobratović, Milovan Pisari, Lovro Krnić, Zoran Petakov, Josip Jagić, Jana Šarić, Krunoslav Stojaković, Friedrich Burschel, Đorđe Balzamović, Milena Romić i Vuk Palibrk. Na promociji, koju je vodio Nikola Vukobratović, povjesničar zaposlen u Arhivu Srba u Hrvatskoj, govorili su Tamara Opačić, urednica u Novostima, Zoran Restović iz Udruge antifašističkih boraca i antifašista Šibenika, Katarina Peović, bivša gradska vijećnica u Zagrebu i predsjednička kandidatkinja, te Rastko Močnik, sociolog iz Ljubljane koji trenutno predaje u Beogradu.

Antifašizam je povijesno jedan od najuspješnijih odgovora na protudemokratske tendencije i otvorenu diktaturu koja štiti status quo – smatra povjesničar Nikola Vukobratović

- Sve veća zastupljenost historijskog revizionizma u javnom prostoru, umanjivanje ili čak negiranje zločina fašističkih pokreta, porast antisemitizma i anticiganizma te politički uspon desnice pojave su koje nisu karakteristične samo za Hrvatsku, Srbiju ili regiju, već itekako i za cijelu Evropu i šire. U tom paketu propagiranja manje vrijednosti određenih društvenih skupina se nalaze i radnice i radnici koji su svakodnevno izloženi sve većim socijalnim i ekonomskim pritiscima. Dok se u Srbiji svakodnevno grade novi luksuzni stambeni objekti, na dnevnom redu su prisilne deložacije. Dok građani u Hrvatskoj sve češće jedini izlaz iz vlastite socioekonomske bijede vide u iseljenju u drugu državu, desnica proglašava Srbe, Rome, pripadnike LGBT zajednice, Jugoslaviju ili ženska prava kao glavne krivce. Lov na vještice je dakle krenuo, a pitanje je tko će i na koji način biti u stanju toj i takvoj društvenoj dinamici stati na kraj - rekao nam je nakon promocije Krunoslav Stojaković, direktor beogradske kancelarije Zaklade Rosa Luxemburg, kojeg smo pitali što je zapravo ‘Antifašistički vodič za ljepši svijet’.

- On je nastao kao svojevrsni pokušaj edukativnog kontriranja takvim pojavama. Kao radna grupa koja je radila na koncipiranju i pisanju priručnika, uočili smo stanovita ograničenja domaćeg antifašizma koji se u svom pretežnom pojavnom obliku svodi na baštinjenje i komemoraciju velikih pobjeda i poznatih sudionika NOB-a. Sjećanje na NOB i javna odbrana tekovina antifašističke borbe jugoslovenskih partizana svakako i nužno ostaju bitan element antifašističkog obrazovanja. No potrebno je mnogo više od toga, potrebna je nova politizacija antifašizma koja podrazumijeva kritičko promišljanje savremenog svijeta kako bi se taj isti svijet promijenio nabolje. Teme poput sindikalizma, odbrane radnih prava, kritike kapitalističkog ekonomskog poretka, feminizam kao organizacijski princip i odnos naših društava prema izbjeglicama tek su isječak iz sadržaja ‘Vodiča’ - dodao je Stojaković.

A kome je namijenjen ‘Antifašistički vodič za ljepši svijet’?

- On je namijenjen prvenstveno, ali ne isključivo mladim ljudima koji se žele politički aktivirati, koji traže ulaznu tačku za vlastiti politički angažman. Te ulazne tačke su vrlo često antifašistički kolektivi, a udžbenik pruža i pojedincima i kolektivima edukativni materijal koji nije hermetičan, koji nije pisan za usko shvaćenu publiku nekoliko samoprozvanih eksperata. U tom smislu treba postati jedan od alata u suzbijanju porasta represivnih, isključivih i antisocijalnih političkih aktera i ideologija u našim društvima - istaknuo je direktor beogradske kancelarije Zaklade Rosa Luxemburg.

Povjesničaru Nikoli Vukobratoviću zanimljivo je kako tezu da je antifašizam nešto nebitno ili zastarjelo najviše širi ekstremna desnica.

- Što su bliži ili što više simpatiziraju neke politike povijesnih fašizama, to više tvrde da je antifašizam nepotreban. To, naravno, nije slučajno. Antifašizam je povijesno jedan od najuspješnijih odgovora na protudemokratske tendencije i otvorenu diktaturu koja štiti status quo - smatra Vukobratović pa nastavlja:

- Kod nas se često jadikuje kako se stalno priča o ustašama i partizanima, pa čak se spekulira i o tome da patimo od nekog mističkog ‘viška povijesti’ koji bi bio karakterističan za naše zemlje. Vjerojatnije je ipak da o Drugom svjetskom ratu i fašizmu puno razmišljamo ne zato što smo nacije povjesničarskih geekova, nego zato što nas naša svakodnevica podsjeća na povijesni fašizam. Mi smo još do prije koje desetljeće svoje susjede ‘krivog’ prezimena bili spremni mučiti u logorima. A i danas smo spremni na razna nasilja protiv svakoga tko nas na tu istinu želi podsjetiti.

Vukobratović je u razgovoru za Novosti istaknuo da je jedna od glavnih ideja za izdavanje ‘Antifašističkog vodiča’ bila da se podsjeti i upozori kako ne smijemo ignorirati protudemokratske tendencije samo zato što nam je netko rekao da fašizam više ne postoji.

- Ta se riječ danas koristi samo kao apstraktni bauk. Nešto što formalno treba osuditi, ali je ispražnjeno od svakog sadržaja. Degutantno je gledati pojedine političare kako plaču nad užasima fašizma jednom ili dvaput godišnje, a onda segregiraju stanovništvo o čijim životima odlučuju na temelju porijekla, ograđuju ga žicama i ogradama, puštaju da im doslovno umire pred očima. Zato ‘Vodič’ kreće iz konkretnih situacija: vidite ovu sramotu koja se događa protiv izbjeglica na granicama EU i SAD-a? Isto se prije 80 godina događalo ljudima koji su nedugo nakon toga završili u plinskim komorama. Kada vidite marševe protiv prava neke manjine koju se nastoji optužiti za sva zla i probleme, nije se loše sjetiti da je dobar dio fašističkih pokreta upravo tako krenuo. Naposljetku, kada se ideje ‘nacionalnog jedinstva’ ili ‘prirodne hijerarhije’ koriste da bi se uskraćivalo ljudska, socijalna ili radna prava, treba biti slijep ili neupućen da u tome ne vidite odjeke fašističkog korporativizma. ‘Vodič’ to nastoji promijeniti - rekao je Nikola Vukobratović.

Sociolog Rastko Močnik kazao nam je da se izraz fašizam i njegove izvedenice (fašistoidnost, postfašizam) u vladajućem govoru danas koriste za političke režime koje se proglašava za autoritarne, populističke, koje se optužuje da ne poštuju samostalnost sudstva, slobodu štampe itd. Ona smatra da takva liberalna moralistička kritika onemogućava analizu.

Neoliberalni režim akumulacije kapitala povećava eksploataciju i fragmentira radništvo. U ovoj zaoštrenoj situaciji antifašizam je nužni sastavni dio svake emancipacijske politike – ističe sociolog Rastko Močnik

- Prema analitičkom polazištu koje je već 1935. godine predložio Georgi Dimitrov na VII. kongresu Kominterne, fašizam nastupa kada buržoaska demokratija više nije odgovarajući, uspješni državni oblik kapitalističkog klasnog gospodstva. Drugo polazište je uvid Trockog da fašizam rezultira iz dva heterogena procesa: iz buržoaske obnove nacionalnog kapitalizma (to je fašizam kao režim) i plebejskog socijalnog radikalizma (fašizam kao pokret). U današnjim terminima, rekli bismo da klasični, historijski fašizam istovremeno vrši klasnu rekompoziciju nacionalne buržoazije i klasnu dekompoziciju nacionalnog proletarijata, a to je poraz radničkog pokreta o kojem je pisala Clara Zetkin. Bitno je da oba procesa povećavaju eksploataciju domaćeg radništva, što je bitan osnov za spašavanje kapitalizma u krizi. Alfred Sohn-Rethel upozorio je da su nacizam uvele međunarodno nekompetitivne frakcije nacionalnog kapitala. Na ovim osnovnim crtama historijskih fašizama zasniva se analogija između nekadašnjih nacionalnih fašizama i savremenih postfašizama - objasnio je Močnik, koji se u nastavku ograničava na naša područja evropske periferije (južnu, jugoistočnu i istočnu Evropu).

- Samir Amin ustanovio je da se nacionalne ekonomije na periferiji dezartikuliraju: pojedini sektori privrede povezuju se sa sektorima u središnjim područjima, što znači da nacionalne ekonomije na periferiji ne mogu da se organski konstituiraju. Lav Trocki već je prije Amina ustanovio da se ova dezartikulirana društva ipak trebaju nekako sastaviti – pa je pisao o neravnomjernom i kombiniranom razvoju. Suvremeni postfašizmi su upravo radikalni pokušaji da se dezartikulirane ‘nacionalne’ ekonomije sastave u fungirajući subsistem svjetskog kapitalizma - istaknuo je Močnik, kojeg smo potom upitali s čime se susreću postsocijalističke zemlje.

- Sve postsocijalističke zemlje rješavaju problem kako kombinirati elemente svoje dezartikulirane ekonomije i fragmentiranog, raspalog društva. Njihova nacionalna buržoazija, ukoliko je uopće ima, nije sposobna da preuzme zadatke domaće vladajuće klase – a pogotovo nije sposobna da uspješno konkurira u globalnom kapitalizmu. Postsocijalistički državni aparati i njihove birokracije samo su filijala transnacionalnih aparata transnacionalnog kapitala (EU, ECB, OECD, IMF, WB). Lokalna privreda ili je propala ili je u vlasništvu transnacionalnog kapitala ili je slabo konkurentna na svjetskom tržištu. Najjednostavnije rješenje u toj situaciji su povećavanje eksploatacije domaće radne snage i pljačka prirodnih resursa. Bitna komponenta rješenja je novi oblik države: workfare umjesto welfare, to jest štednja, fiskalno pravilo, privatizacija zdravstva, školstva, penzijskog sistema itd. Nova država uvodi novi pravni sistem koji omogućuje proizvodnju apsolutnog viška vrijednosti, to jest uvođenje primitivnih oblika eksploatacije bez tehnoloških i organizacionih inovacija. Za tako radikalne politike čak je i klasična buržoaska liberalna demokratija previše demokratska - rekao je Močnik.

Ljubljanski sociolog je dodao da je u takvom kontekstu protunarodna država potrebna jer treba povećavati eksploataciju, ukinuti socijalne funkcije države, otvoriti vrata transnacionalnom kapitalu i privatizirati nekadašnji javni sektor. Istodobno, vladajuće grupe ne raspolažu ni društvenom moći ni ideološkom hegemonijom pomoću kojih bi se mogle konstituirati u vladajuću klasu.

- U takvoj historijskoj situaciji država vrši ono što je Gramsci nazvao pijemontskom funkcijom države. Za vreme ujedinjenja u Italiji nije postojala nacionalna buržoazija te je funkciju buržoaske klase preuzela država savojske dinastije – Pijemont. Otuda kod nas fetišizam države (‘vjekovni snovi’, ‘vlastita država’) – ideološka legitimacija pravno-političke prisile koja nadomješta nepostojeću vladajuću klasu. U Mađarskoj stvaranje takve države ide uporedo sa sastavljanjem vladajućih grupa u novi blok na vlasti. Taj blok se sastoji od domaćih tajkuna, tj. frakcija domaćeg kapitala koje podržava država, a korupcija, klijentelizam i nepotizam su sistemski elementi tih država, nikako nekakve slučajne individualne deformacije. Dalje blok čine bankovni sistem pod političkom kontrolom (a to je ono što EU zaista zamjera Viktoru Orbánu), ideološki sistem (mediji, kultura, školstvo) pod političkom kontrolom i ‘kvalitetni’ transnacionalni kapital. Nove protunarodne političke i ideološke prakse za sada uspješno konsolidiraju lokalni blok na vlasti, podupiru konkurentsku sposobnost domaćeg kapitala, uvode mjere za privlačenje ‘solidnog’ stranog kapitala, povećavaju eksploataciju radnih ljudi, a s druge strane tradicionalističkom demografskom politikom (patrijarhalna porodica, napadi na pravo na abortus, olakšice za porodice s više djece itd.) jačaju ‘nacionalnu supstanciju’ - istaknuo je Močnik i dodao da ti procesi izazivaju unutrašnje proturječje između kompradorske birokracije, koja bi jednostavno služila aparatima transnacionalnog kapitala i nacionalne birokracije, a koja inzistira na stvaranju nacionalne kapitalističke države.

- Ideološki oblik tog konflikta određuje našu javnu ideološku scenu: na jednoj strani liberalna, ‘kozmopolitska’, ‘evropska’, građanska birokracija i njeni ideolozi, a na drugoj nacionalistička, identitetska birokracija sa svojim ideolozima. Po toj shemi vrši se i stranačka podjela na tobožnji lijevi centar i, na drugoj strani, na desni centar s radikalnom desnicom - rekao je on.

Rastko Močnik smatra da će antifašizam biti nužna praksa naprednih snaga sve dok će postojati takva historijska situacija, koju određuje niz globalnih procesa.

- Ti procesi vrše pritisak na unutrašnja proturječja lokalnih društava i pretvaraju historijske nacije u identitetske zajednice. Kraj globalne hegemonije evroatlantskog kapitalizma navodi zemlje zapadne Evrope i Sjeverne Amerike na stvaranje unutrašnjih kolonija u južnoj i istočnoj Evropi i u evropskom okruženju te u Latinskoj Americi. Neoliberalni režim akumulacije kapitala povećava eksploataciju i fragmentira radništvo. U ovoj zaoštrenoj situaciji antifašizam je nužni sastavni dio svake emancipacijske politike - zaključio je Močnik.

1/3