>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Aliano, prvi put

Dva puta sam bio skoro krenuo, ali su jednom jesenje kiše, drugi put zimske hladnoće učinile da put odgodim. Dvadeset i sedmog aprila, krenuo sam za Aliano, koji Levi zove Gagliano, a mještani kažu Galliano…

Ide mi na živce izreka spoznaj samoga sebe. Tako je kod nas prevedeno grčko γνῶθι σεαυτόν. Pripisuje se Heilonu iz Sparte, koji je živio u šestom stoljeću prije naše ere. Bila je uklesana na jednom stupu u predvorju Apolonova hrama u Delfima. Vidio sam je napisanu i na staklu jednog prozora u Ludwigshafenu, na zgradi koja se zove Kulturhaus. Stoljećima njena slava ne tamni, kliktavi klasički filolozi listom tvrde kako je to najdublja rečenica grčkoga jezika. Neka mi se pripiše šta je kome drago, ali to se za mene nije primilo niti se prima. Druge izreke jesu, na primjer ona Taletova, jamči, pa ti je nevolja drug. Ili ono Bijantovo: ljudi su većinom loši.

Jer, koji je smisao toga zahtjeva, koja je korist od eventualne spoznaje sebe samoga? Već vidim jednog hegelovca i dvojicu hajdegerijanaca kako se zgražavaju nad mojim pitanjima. Nije da nisam pokušao, to jest pokušavao da dokučim dubinu te zapovijedi, ali ishod je tanak, tanji ne može biti. U pokušajima da spoznam samoga sebe došao sam samo do ovoga: u mojim namjerama, poslovima ili naumima mene može poremetiti sve. To je suma moje spoznaje samoga sebe. Evo svježega primjera.

Za put u Aliano, mjesto u Lukaniji, gdje je preko osam mjeseci 1935/36, po kazni Mussolinijevoj, bio konfiniran slikar, pisac i ljekar Carlo Levi, bio sam se spremio dobro. Spremao sam se, pa sam se spremio. Dva puta sam bio skoro krenuo, ali su jednom jesenje kiše, drugi put zimske hladnoće učinile da put odgodim. Dvadeset i sedmog aprila, krenuo sam za Aliano, mjesto koje Levi zove Gagliano, a sami mještani Galliano. O tome kako je išla prva dionica Salerno – Potenza opisao sam u prošlom broju ovoga lista. Mala torba sa stvarima za dva dana i sa dvjema knjigama, Carlo Levi ‘Cristo si è fermato a Eboli’, izdanje Mondadori 1970, i druga ‘Krist se zaustavio u Eboliju’, preveo Branimir Gabričević, izdala Zora, Zagreb 1951, bila je sva moja popudbina. Sve iščitao, načinio i bilješke, jedan od onih dana kad si lakokretan i povozit, kao šarke na vratima kapele San Giovanni in Laterano. Čak i to što mi je u Napoliju nestao telefon, tumačio sam povoljnim znakom.

A onda je u autobus ušao Hamilkar, jurodivi seljak i nenavadan primjerak talijanskog Juga, ušao je upravo u Eboliju, i svojom pričom me, poput Sirene, povukao i odvukao daleko, da sam na stanici Potenza skoro bio zaboravio kamo sam pošao. Usto, ni na šalteru informacija ondje mi nisu mogli biti od neke pomoći: ne znaju, mogu davati informacije samo o željezničkim vezama, a željeznica nije još stigla u Aliano. Slučajan neki putnik, koji je, kroz otvorena vrata ureda za informacije čuo moj razgovor sa ženom za kompjuterom, doviknuo mi je iz čekaonice da se požurim, da siđem niza stepenice pa kroz podzemni prolaz, i da, na ulici, uzmem prvi bus do gradske bolnice, do stanice Ospedale, da ondje siđem i da sačekam autobus firme Cotrab koji vozi za Senise. U njega da uđem, i da iz njega iziđem na stanici San Brancato, kod bara Europa. Tu da sačekam pola sata do sat vremena, doći će autobus za Aliano. Učinio sam tako, i za pet minuta čekanja na stanici Ospedale, stigao je autobus za Senise. U San Brancato stiže za dva sata i dvadeset i pet minuta, ako ne budemo kasnili, kaže vozač.

Krivine zemlje Lukanije. Antifašisti su kivni na Mussolinija i na njegove fašiste što je ime Lukanija nametnuo pokrajini Basilicata. A Lukanija je antičko ime, sačuvano je i u mnogim toponimima kao Dolomiti Lucane, pa grad kroz koji autobus prolazi po imenu Atena Lucana, pa ima i cucina lucana, pa ovo pa to pa ono. Sad mi lukanijska mjesta Brienza, pa Satriano, pa Tito, pa Sant’Angelo le Fratte, mjesta kraj čijih tabli sa imenima prolazim prvi i najprvi put, služe da odaljim od sebe Hamilkarovu priču o vjenčanju drveta u Accetturi i da povratim lakonogost koja me je jutros i svih ovim mjeseci pokretala. Slabo mi uspijeva, još mi po glavi odzvanja Hamilkarov glas i njegovo pripovijedanje. Hamilkar je otišao za Accetturu, a ostavio mi da dva i po sata putujem sa njegovim Cerom koji se ženi Zelenikom, tako sve do bara Europa u mjestu San Brancato. Ondje, od ljubaznog konobara, saznajem da posljednji autobus za Aliano kreće za sat vremena.

Eno, vidiš onu liniju brda iza ove ravne kuće, kaže mi, to je Aliano. Ima raznih slučajeva: jedan stigao ovdje, pa odlučio da odavde do Aliana ide pješice, pa pošao, pa ga uhvatili grčevi, gore u Alianellu. A grčevi nisu bili zbog iscrpljenosti mišića, već je čovjek imao upalu slijepog crijeva. Iste večeri je završio na operaciji, neko ga je autom odvezao u bolnicu u Stiglianu, kroz Aliano je projurio u jaucima od bolova. Ne znam je li ikad poslije kročio nogom u Aliano.

Dok mi to priča, ja po zracima sunca koji prodiru kroz krošnju smokve, vidim da se oporavljam od svadbe drveća i od Hamilkara. Srce mi tuče, traži da sve iz njega izbacim osim Carla Levija. Na dobrom sam putu, ali stigao još nisam.

Dolazi autobus za Aliano. Vozač gasi motor, ostavlja vrata otvorena, ulazi u bar, uzima espresso i kiflu, priča kako sutra mora rano u polje da pomogne nekome. Konobar mu pokazuje na mene, nemoj njega zaboraviti. Pet minuta nakon toga, idemo, kaže mi vozač. Unutra su već troje, neki đak sa rancem, i čovjek i žena, rumunski Cigani, s dvije torbe na podu. Nakon nekoliko kilometara, počinje neviđeni onaj krajolik, one kupe od gline, sa ćubama od brnistre. Ništa slično nisam vidio. Nikada, nikada, nikada. To nije kampanijski tufo, ni onaj žuti napolitanski ni onaj zeleni s Ischije niti onaj mrki s Vezuva, ovo je ilovača, glina, jedinstvena smona, ona iz knjige Levijeve, ona koja se topi pod kišom. To su čuveni calanchi, čudesni i jedinstveno pusti i tužni bregi. Posljednje serpentine, ono troje putnika su izišli ranije, u Aliano ulazim kao jedini drug vozačev, uz rub onoga bezdana u koji se, poslije tri dana kiše, survala crkva Madonna degli Angeli. Zanijemio sam, ali Hamilkara sirenu još čujem. Silazim usred mjesta, na trgu grupa dječaka. Momci, gdje se ovdje može prenoćiti? Evo iza Vaših leđa, ova što stoji pred zgradom je Marta, recepcionerka. Pogledam, Palazzo Scelzi. Dobijem odličnu sobu, ostavim torbu, i pitam Martu kako u ovo doba mogu ući u kuću Carla Levija. Moja domaćica uzima telefon, zove, čujem glas koji joj kaže kako je turistički ured zatvoren prije sat vremena. Ali, gospodin je došao iz Zagreba, sutra se vraća. Muk, možda i pola minuta, pa čujem, može, neka dođe, sad ćemo doći. Sjurim se nizbrdo, dvije gospođe, Donata Latronico i Domenica Villone (grazie per iscritto!), odvedu me u kuću Levijevu, u muzej, pa me provedu kroz ulice pokazujući mi mjesta iz knjige. Učas se oko nas okupi desetak ljudi, među njima i bračni par Prospero iz Riminija, s kojim utvrdim da znamo Lauru Tomizza, udovicu pisca Fulvija. Nakon sat vremena razgledanja kuća i uličica, Prosperi me odvezu do groblja i ostave pred ulazom, oni moraju dalje. Uđem, još je dan, sjenke su se izdužile svemu na svijetu. Dva zida od po 40 crvenih opeka čine ogradu groba Levijeva. Tražim gdje bi moglo biti ono mjesto gdje je pisac za velikih vrućina lijegao u iskopan grob, a pas Barone mu pravio društvo. Javlja mi se slika kralja Dragutina, koji je, kad je predao carstvo Milutinu, u Deževi kraj današnjeg Pazara, svakog dana ležao satima u grobu, na čijem je dnu bilo trnje.

Pješice siđem do onoga trga gdje me dovezao autobus. Oni dječaci još ondje. Iz Zagreba ste, a znate li Luku Modrića, pita me jedan. Drugi kaže, Zagabria mora da ima mnooooogo djevojaka. Ima, kažem, ali imate ih i vi ovdje, malo manje, a opet mnogo. Ove naše su namćori, nemoguće su, kaže jedan od braće Scelzi.

Na večeru idem u gostionu Amici di Levi, na dnu mjesta u ulici Rocco Scotellaro. Vlasnica Anna Maria Malaspina, bezmjerno gostoljubiva, iznosi mi dva tipična jela lukanijska. I bokal vina lukanskoga, i sad mi je taj okus u nepcima. Po večeri mi pokazuje amfiteatar za predstave, pa calanchi po mjesečini, pa dvije kuće sa očima.

Hamilkar je utihnuo, ali nije nestao. Poznajem sebe, imao sam kad da sebe spoznam, te znam: ovo nije potpuno, ovo se ne broji, ovo moraš ponoviti, moraš opet doći, doći samo u Aliano. I hoću, a znam i sa kime ću doći.

1/1