Alice Béja specijalizirala je američku književnost i doktorirala na sveučilištu Sorbonne Nouvelle, a danas englesku civilizaciju i književnost predaje na Sciences Po Lille. Nedavno je u sklopu programa ‘O kritici i onima oko nje’ gostovala u zagrebačkom književnom klubu Booksa, gdje je govorila o svojim iskustvima u uređivanju francuskog časopisa Esprit i o odnosu između književnosti i politike u Sjedinjenim Američkim Državama, s posebnim osvrtom na anarhističke i socijalističke pokrete s početka 20. stoljeća.
Sanders je izuzetno kompleksan. On više baštini ostavštinu Franklina Roosevelta nego radikalne ljevice, ali zasigurno je promijenio način na koji su pojedinci doživljavali socijalizam ili socijaldemokraciju
Kakve je promjene američka kulturna i politička scena doživjela u protekloj godini? I što je danas zapravo the young left, mlada ljevica – ide li pojava sve većeg broja lijevih publikacija u prilog tezi da pokret raste?
Evolucija tih časopisa započela je s ekonomskom krizom prije zamalo deset godina i povezana je s razvojem socijalnih pokreta, poput Occupy Wall Streeta, koji je vjerojatno najpoznatiji takav američki pokret. Zanimljivo je da smo u proteklom desetljeću svjedočili određenom obliku renesanse malih političkih magazina na ljevici, neovisno o tome je li riječ o striktno političkim magazinima kao što su Jacobin ili Viewpoint ili onima više usmjerenima na kulturu, poput n+1; puno njih nastalo je direktno iz pokreta. Zanimljivo je i to da je Occupy Wall Street trajao relativno kratko i doimalo se da je imao veoma malo utjecaja na politiku. Ali onda smo vidjeli da je Bernie Sanders postao predsjedničkim kandidatom demokrata. Čini se da postoji trenutak od kojeg možemo pratiti posljednjih deset godina i s kojim započinje uskrsnuće magazina na ljevici. Veoma je teško utvrditi kakav utjecaj ti magazini imaju, ponajprije stoga što im je naklada relativno mala, a dijelom i zato što su uglavnom locirani u velikim gradovima poput New Yorka i Chicaga. Interesantno je da smo upravo kroz kandidaturu Sandersa vidjeli kako lijeve ideje ulaze u mejnstrim. Svi ti magazini zagovaraju puno radikalnija rješenja od Sandersovih, ali je jasno i da nisu protiv povezivanja s mejnstrim tiskom i politikom.
Kriza je ojačala desnicu
Nekada bi se pisanje za Washington Post na ljevici smatralo izdajom, a danas kao da nema prepreka da lijevo orijentirani novinaru pišu za liberalne i komercijalne medije?
Odgovor na vaše pitanje je i da i ne: novinari tih medija pišu za velike medije poput Washington Posta i New York Timesa ponajprije zbog ekonomskih razloga, odnosno zarade, jer i samostalni pisci i novinari moraju zarađivati i jesti kako bi preživjeli. Pisanje u lijevim časopisima zasigurno ne donosi zaradu dovoljnu za život. Pored tog pragmatičnog razloga, vjerujem da postoje i oni intelektualni, kako da se ideje koje zastupaju šire. Sve to ne znači da ne postoje debate o tom pitanju unutar pokreta, ali ideja je da se ne odbija komunikacija ni s medijima takvog tipa, jer su i oni sami u dubokoj krizi, pa su spremni istraživati nove političke ideje radikalne ljevice koje bi mogli inkorporirati. U pravu ste kada kažete da je riječ o drugačijoj povijesnoj perspektivi ljevice, što ti autori otvoreno priznaju. Mnogi od njih imaju i različite pozicije prema Demokratskoj partiji, pa neki vjeruju da se putem djelovanja među demokratima može postići određen stupanj promjena, a drugi da su promjene moguće samo kroz društvene pokrete i neovisne partije.
Za mene je najvažnije promatrati hoće li Trumpova pobjeda ojačati ljevicu u pokušaju da izgradi pokret, iako valja imati na umu da je Amerika veoma velika država u kojoj je teško imati nacionalni socijalni pokret
Ako dominira teza da biti lijevo znači biti izvan Demokratske partije, kako komentirate činjenicu da je Sanders bio kandidat upravo te stranke?
Mislim da je to pitanje pragmatičnosti. Kao što znate, Sanders nije demokrat, izabran je za predsjedničkoga kandidata kroz Demokratsku partiju: postao je demokratom jer je znao da će tako uspjeti plasirati svoju poruku velikom broju ljudi, što ne bi bilo moguće da se kandidirao kao neovisni kandidat. I to je zapravo upalilo, jer je njegova kandidatura privukla milijune ljudi idejama koje zastupa. Treće stranke u SAD-u iz različitih razloga imaju ograničen pristup medijima, sredstvima za kampanju… Loša strana te kandidature je da je izgubio i onda je igrao prema pravilima demokrata i podržao Hillary Clinton. Nakon njegove kandidature ostalo je pitanje koliko se duboko može promijeniti Demokratska partija iznutra. Sanders je zapravo izuzetno kompleksan, jer je njegova kampanja bila socijaldemokratska, iako se deklarira kao socijalist. On više baštini ostavštinu Franklina Roosevelta nego radikalne ljevice, ali zasigurno je promijenio način na koji su pojedinci doživljavali socijalizam ili socijaldemokraciju. No politički je spektar toliko pomaknut udesno da se lijevi kandidat vrlo lako može doimati radikalnim.
SAD je danas zapadno društvo s najviše nejednakosti: to je trend koji je započeo prije krize, a kriza ga je samo pojačala. Možemo li zbog toga očekivati daljnje jačanje lijevih pokreta?
Nažalost, ne mislim da će do toga doći. Pokreti postoje i neke njihove borbe prilično su uspješne. Primjerice, pokret Fight for 15 dollars uspio je u određenim državama ostvariti neke rezultate koji se odnose na povećanje minimalne plaće, ali to je veoma slično onome što se dogodilo u Europi kada je započela kriza: ljudi su tada mislili da će ljevica ojačati, ali je zapravo kriza ojačala desnicu. Kada pogledate ne samo posljednju predsjedničku kampanju nego i prijašnje, jasno vam je da se politički diskurs prebacio na pitanja religije i oružja, puno manje na ekonomiju i socijalna pitanja. Nakraju imamo i pobjedu Donalda Trumpa i njegove populističke retorike. Za mene je najvažnije promatrati hoće li Trumpova pobjeda ojačati ljevicu u pokušaju da izgradi pokret, iako valja imati na umu da je Amerika veoma velika država u kojoj je teško imati nacionalni socijalni pokret. S druge strane bit će zanimljivo i to kako će se Demokratska partija prilagoditi novonastaloj situaciji: kako će i hoće li uopće promijeniti svoju platformu i način razmišljanja o američkom društvu.
Marksizam u SAD-u
Premda i u najavi vašeg predavanja u Zagrebu piše da je s Trumpom pobijedila krajnja desnica, moramo vas pitati može li se uopće govoriti o takvim ideološkim podjelama ako prihvatimo činjenicu da Hillary Clinton ne predstavlja nikakvu lijevu opciju?
Prizma lijevog i desnog veoma je komplicirana kada se govori o američkoj politici, a posebno o Demokratskoj i Republikanskoj stranci: donedavno su one dijelile određene ideje povezane s neoliberalizmom, međunarodnom trgovinom, slobodnim tržištem. Unutar Demokratske partije o tim se pitanjima uglavnom ne debatira još od Billa Clintona. Danas vidimo protest protiv tih ideja oko kojih se činilo da postoji neupitan konsenzus, i to unutar obje partije. Konsenzus je prekršen i zato valja vidjeti hoće li republikanci podržati Trumpa ako bude provodio ideje koje su branili još od Ronalda Reagana. Velik broj analitičara pokušao je razumjeti Trumpa kroz prizmu političkih znanosti, što nije bilo beskorisno, ali je zasigurno bilo nedovoljno. Riječ je naime o kulturnom fenomenu: o čovjeku koji dolazi iz televizijske kulture, iz rijaliti šoua, o čovjeku koji nije političar. Problem nije u tome laže li Trump ili ne, nego u tome govori li ono što mobilizira masu bez obzira na to što zapravo namjerava. Zbog toga je njegova pozicija trenutačno problematična i za njega samoga, jer mu odjedanput riječi imaju težinu i posljedice, a na to zasigurno nije navikao. Hillary Clinton sigurno nije ljevica, ali Trump je krajnja desnica na mnogo načina. Normalizacija je novi problem, jer ako kažemo da će institucije imati određenu kontrolu, onda ispada da je svejedno za koga ćemo glasati jer će ga te institucije kontrolirati. Ljevica treba odbaciti takvu normalizaciju i mora podsjetiti ljude što taj čovjek zaista jest i koga postavlja u svoju administraciju. Ne treba ne kritizirati Demokratsku partiju, ali ni zaboraviti tko danas sjedi u Bijeloj kući.
Na američkoj lijevoj sceni jedan od najpoznatijih časopisa je Jacobin, koji europska lijeva scena kritizira kao da je marksizam otkriven tek nedavno. Koliko su takve kritike utemeljene?
Kada govorimo o marksizmu u SAD-u, postoje dva problema. Jedan je da valovi mobilizacije na ljevici nisu doveli do političkog uspjeha kao u brojnim europskim državama, iako je bilo velikih kulturoloških i socijalnih uspjeha. Nedostatak partijske organizacije znači da ne postoji kontinuitet sa sljedećim valom mobilizacije kada jedan zamre. Lijevi val tridesetih rasformiran je pod makartizmom i onda je lijevi pokret šezdesetih i sedamdesetih ideje iz tridesetih bacio u smeće i ponovno izumio stvari, nakon čega se ljevica prebacila na akademski nivo. Problem je dakle u organizacijskom diskontinuitetu u odnosu na Europu. Drugi problem je činjenica da se u SAD-u nikada nije producirala nikakva važna marksistička misao. Komunisti dvadesetih i tridesetih imali su beskonačne teorijske debate, ali među njima nije bilo važnih marksističkih teoretičara, poput onih u Francuskoj ili Njemačkoj. Nije bilo ni prisvajanja marksizma kao u drugim državama. Iz europske se perspektive sve to može činiti naivnim, ali je važno napomenuti da Komunistička partija u SAD-u tridesetih, tada izrazito staljinistička, nikada nije imala moć i utjecaj poput drugih partija. Donekle je moguće kazati da je razmišljanje u marksističkim terminima nešto novo za SAD i istina je da je časopis Jacobin dogmatičan u primjeni marksizma, ali ipak pokušava proširiti načine na koje se definira radnička klasa. Komunistima u Europi pošlo je za rukom povezati i internacionalizirati radničku klasu, u čemu američka ljevica nikada nije bila uspješna.
