>

novosti logo

Piše Tena Erceg

Američka crna plima

Ukoliko SAD-u i saveznicima pođe za rukom svrgnuti Madura, nijedna zemlja u Latinskoj Americi i svijetu neće biti sigurna. Sve što trebaju napraviti je identificirati opozicijskog političara, nagovoriti ga da se proglasi ‘privremenim predsjednikom’ i zatim ga priznati, te sve začiniti bujicom sankcija, izolacije i destabilizacije, kaže za Novosti Francisco Dominguez

Nakon što su 23. siječnja opozicijskog čelnika Juana Guaida instalirale kao privremenog predsjednika Venezuele – unatoč tome što je 13 dana ranije na tu istu funkciju inauguriran Nicolas Maduro – Sjedinjene Američke Države i njezine saveznice u Latinskoj Americi nastavile su nesmiljenom brzinom provoditi svoj hibridni rat za smjenu režima u toj zemlji.

Potezi kojima je cilj Madura prisiliti da odstupi nižu se sve većim intenzitetom, a dok Maduro na pritiske reagira ponekad prkosno i represijom, a ponekad apelima na kompromis, Guaidó i njegovi moćni sponzori odlučili su, čini se, ići do kraja. Maduro je primjerice prvo bio najavio da će američke diplomate izgnati iz zemlje u roku od 72 sata od priznanja Guaida, no kasnije je odlučio sniziti tenzije pa odredio rok od 30 dana za rješavanje problema diplomatskih odnosa sa SAD-om.

Na sjednici Vijeća sigurnosti UN-a prošle subote odbačena je američka inicijativa da to tijelo Guaida prizna za privremenog predsjednika, pa je Maduru postavljen ultimatum da u roku od osam dana raspiše nove izbore. Tom su pritisku dodatnu snagu dale Francuska, Njemačka, Španjolska i Velika Britanija jer su utjecale na evropsku administraciju da svoj prvotni, bitno ambivalentniji stav izmijeni u otvorenu podršku smjeni režima. U četvrtak je i Evropski parlament premoćnom većinom priznao Guaida za privremenog predsjednika dok se ne održe novi izbori, no klubovi zelenih i Evropske ljevice glasali su protiv ove rezolucije. Maduro je na ultimatum odgovorio niječno, optuživši evropske čelnike za ‘klečanje pred Trumpom’. Istoga dana, vlasti u Caracasu pritvorile su nekolicinu novinara iz zemalja Latinske Amerike i Evrope, a neke od njih odmah i deportirale.

Za komentar Madurovih reakcija Novosti su upitale dr. Francisca Domingueza, stručnjaka za suvremenu političku ekonomiju Latinske Amerike na Sveučilištu Middlesex u Londonu. Dominguez, koji se bavi ekonomskim i političkim asocijacijama u Latinskoj Americi, kaže da je Madurov ‘prkosni stav posljedica Trumpove agresije bez presedana na suverenitet Venezuele i njezine institucije, kao i otvorenih prijetnji vojnom agresijom, paralizirajućim ekonomskim i financijskim sankcijama, zapljenom venezuelanske imovine u Americi i zamrzavanjem financijskih sredstava u vrijednosti od osam milijardi dolara’. Sve to zajedno, kaže on, predstavlja ‘kršenje međunarodnog prava i povelja UN-a i Organizacije američkih država’. Prema njegovu mišljenju, Maduro neće pristati na izvanredne izbore već i zato što je ‘više od 200 međunarodnih promatrača verificiralo izbore održane 20. svibnja 2018’.

Ovakav tip ekonomskog rata kao u Venezueli vodila je 1970-ih protiv Allendea vlada Richarda Nixona, koji je tražio da ‘čileanska ekonomija vrišti od muke’ – govori Dominguez

Teza da je Maduro ukrao izbore koristi se kao jedan od glavnih argumenata za njegovo svrgavanje, a tu tvrdnju sada više nije moguće ni potvrditi ni opovrgnuti. Ipak, podrobnija analiza okolnosti u kojima su se izbori odvijali otkriva neke elemente koje pobornici puča prešućuju. Izbore je naime zaista promatralo 200 međunarodnih promatrača, a polovica njih dolazila je iz redova Vijeća izbornih eksperata Latinske Amerike, tijela koje formalno surađuje s Organizacijom američkih država (OAS), istom onom čijih se 14 od 35 članica sada uključilo u rušenje Madura. Među promatračima su bili i bivši španjolski premijer José Luis Rodriguez Zapatero i bivši predsjednik Ekvadora Rafael Correa, kao i naš sugovornik Francisco Dominguez. Zanimljivo je također i da su, suprotno onome što bi bilo logično, Ujedinjeni narodi odbili poziv Madura da sudjeluju u promatranju izbora. Kako je Reuters izvijestio dva mjeseca prije izbora, od UN-a je to uspješno zatražila opozicijska koalicija koja je bojkotirala izbore, uz neobičan argument da ne treba ići promatrati izbore jer će oni biti namješteni. Za razliku od njih, Madurov protukandidat Henri Falcon, koji je sudjelovao na izborima, apelirao je na UN da se uključi jer je smatrao da je podrška Maduru niska i da bi opozicija mogla pobijediti.

Ta međunarodna komisija izbore je proglasila regularnima, a osim promatrača iz Latinske Amerike, u njoj su sudjelovali još i državljani Afrike i Azije, kao i Španjolske, Sjeverne Irske, Njemačke, Italije i Velike Britanije te Rusije, Kine i SAD-a, koji je i član OAS-a. Ono što je pak sasvim sigurno imalo učinak na ishod izbora je bojkot opozicije, zbog čega je izlaznost bila rekordno niskih 46 posto. Maduro je dobio 67 posto ili 6,3 milijuna glasova, na koliko se minimalno procjenjuje brojnost čavističke baze u zemlji.

Temeljeći pokušaj puča na tvrdnji o nelegitimnosti vlade, unutar samo 48 sati otkad se proglasio privremenim predsjednikom države, Juan Guaidó i sponzori povukli su niz poteza koji svjedoče da je cilj cijele operacije ovu državu, koja nikada nije uspjela postati socijalistička iako se tako nazivala, čim prije pretvoriti u neoliberalni raj za eksploataciju njezinih izuzetnih prirodnih resursa. Guaidó je objavio da namjerava smijeniti čelnike kompanije Citgo Petroleum, koja je u vlasništvu venezuelanske državne naftne kompanije PDVSA, ali joj je sjedište u SAD-u. Američko Ministarstvo financija u ponedjeljak je na svojim web-stranicama objavilo odluku vlade prema kojoj će se prihodi od venezuelanske državne naftne kompanije PDVSA ‘ubuduće koristiti kao sredstvo za pomoć privremenom predsjedniku Juanu Guaidu’.

Agencija za informiranje i analiziranje kretanja na globalnom energetskom tržištu S&P Global Platts objavila je da je Guaidó već stigao najaviti i donošenje novog zakona o upravljanju ugljikovodicima koji će omogućiti deregulaciju i privatizaciju naftne industrije. Najavio je i da će od Međunarodnog monetarnog fonda tražiti kredite za reforme koje bi trebale uslijediti nakon smjene režima.

Istovremeno s ovim odlukama, objavljena je vijest da je britanska središnja banka (BoE) odbila višestruka traženja predsjednika Središnje banke Venezuele Calixta Ortege da Venezueli ustupi njezine zlatne rezerve vrijedne 1,2 milijardi dolara. BoE se također pozvao na američke sankcije, čime je vladi Venezuele onemogućen još jedan očajnički pokušaj držanja glave iznad vode.

Analizirajući ekonomsku situaciju u Venezueli, Francisco Dominguez rekao nam je kako ‘nema nikakve sumnje da su i pokojni predsjednik Hugo Chavez i Nicolas Maduro imali mnoge pogrešne ekonomske politike’. No on smatra da je uloga SAD-a u onome što se događa još i dublja od tekućih ekonomskih sankcija protiv Venezuele, naime da je vlada Baracka Obame ‘iz geopolitičkih razloga u Americi provela masovnu ekspanziju frackinga (hidrauličkog vađenja nafte i plina iz stijena) kako bi preplavila globalno tržište nafte i oborila njezinu cijenu’.

Neki analitičari smatraju da su događaji u Venezueli dio šireg pokušaja SAD-a za ponovnim preuzimanjem kontrole nad južnoameričkim kontinentom nakon što je tamo jenjala ‘ružičasta plima’ ljevičarskih vlada

- Posljedice su za Rusiju bile teške, za Iran užasne, a za Venezuelu su gotovo katastrofalne zbog njezine velike ovisnosti o izvozu nafte. Također, Venezuela je podvrgnuta namjernoj politici nagomilavanja roba široke potrošnje od strane privatnog sektora, što dodatno potiče inflacijsku spiralu i teškoće koje najviše osjećaju siromašni. Ovakav tip ekonomskog rata vodila je 1970-ih godina protiv Salvadora Allendea u Čileu vlada Richarda Nixona, koji je tražio da ‘čileanska ekonomija vrišti od muke’ - govori Dominguez.

U kontekstu ekonomskih sankcija i gore spomenutog odbijanja UN-a da pošalje promatrače na predsjedničke izbore, zanimljiv je i slučaj s kraja prošle godine, kada je specijalni izaslanik UN-a Alfred de Zayas završio svoj izvještaj o stanju ljudskih prava u Venezueli. De Zayas, inače stručnjak za međunarodno pravo zaposlen na Visokoj školi diplomacije u Ženevi, u tom je izvještaju izrazito oštro kritizirao američke sankcije, ustvrdivši čak da bi ih trebao ispitati Međunarodni kazneni sud u Hagu zbog kršenja međunarodnog prava. De Zayas je kao uzroke krize naveo i pretjeranu ovisnost o nafti, loše upravljanje i korupciju, a američke sankcije, ‘ilegalne prema međunarodnom pravu’, usporedio sa srednjovjekovnim opsadama gradova. Iako je za svoj izvještaj intervjuirao i vladine i opozicijske političare, aktiviste nevladinih organizacija, akademike, crkvena lica i predstavnike regionalnih UN-ovih organizacija, UN je izvještaj potpuno ignorirao i o njemu se nikada nije raspravljalo.

Prije nekoliko dana britanskom ‘The Independentu’ rekao je da je to zbog toga jer ‘nitko ne želi čuti da je emigracija iz Venezuele djelomično posljedica ekonomskog rata i sankcija, već se želi čuti samo jednostavni narativ da je socijalizam propao i upropastio narod Venezuele’. Unatoč tome što je obnašao i nekoliko drugih funkcija u tijelima UN-a, na autora je nakon objave izvještaja izvršen niz ad hominem napada, no oni nisu dobacili dalje od činjenice da je porijeklom Kubanac.

Osim što je pojačan ekonomski pritisak na Venezuelu, indicije ukazuju i na to da SAD pokušava ostaviti dojam da se priprema na neku vrstu oružane intervencije. Trumpov savjetnik za nacionalnu sigurnost John Bolton u utorak je, slučajno ili ne, pokazao papir na kojemu je napisano ‘5000 vojnika u Kolumbiju’, a Bijela kuća nije demantirala zaključak koji iz toga proizlazi. Zanimljivo je da je Dmitrij Pjeskov, tajnik za medije ruskog predsjednika Vladimira Putina, prije nekoliko dana postupio navlas isto: kada su ga novinari upitali je li Rusija uistinu u Venezuelu poslala 400 plaćenika, on nije ni potvrdio ni demantirao taj navod.

Malo spominjan podatak je da je Kolumbija prošle godine postala prva i jedina zemlja Latinske Amerike koja je pristupila NATO savezu. Vlada te zemlje u procesu razoružavanja lijevih i desnih paravojnih skupina neke od ovih drugih inkorporirala je u regularnu vojsku, a američka vlada putem svoga Plana Kolumbija uključena je u financiranje i treniranje tamošnje vojske i policije. Budući da SAD ima pristup nekoliko kolumbijskih vojnih baza, opća je pretpostavka da će vojna intervencija, ukoliko se dogodi, krenuti upravo iz Kolumbije. Ove činjenice potvrđuju mišljenje onih analitičara koji smatraju da američki državni udar u Venezueli nadilazi njezine razmjere, te da se radi o širem pokušaju ponovnog preuzimanja kontrole nad kontinentom nakon što je tamo jenjala ‘ružičasta plima’ ljevičarskih vlada. Na tom tragu razmišlja i naš sugovornik Francisco Dominguez, koji kaže da je ‘na kocki puno više od nacionalnog suvereniteta Venezuele’.

- Što god tko mislio o vladi Nicolasa Madura, ukoliko SAD-u i njegovim saveznicima pođe za rukom svrgnuti je, nijedna zemlja u Latinskoj Americi, a ni u svijetu, neće biti sigurna. Sve što trebaju napraviti je identificirati opozicijskog političara, nagovoriti ga da se proglasi ‘privremenim predsjednikom’ i zatim ga priznati, te začiniti sve to bujicom sankcija, medijske demonizacije, izolacije, destabilizacije i prijetnji vojnom intervencijom. Bio bi to, drugim riječima, vrlo opasan presedan - zaključuje Dominguez.

1/3