>

novosti logo

Anđeo debakla

Interes da se Brkića politički eliminira toliko je jak da se nije ustuknulo ni pred činjenicom da je kazneni progon ujedno i nemilosrdan udar na obiteljske odnose i na intimu jednog visokog državnog dužnosnika koji, barem formalno, nije bivši. Takvo što nismo imali priliku često vidjeti u ovoj zemlji

Približavamo se, čini se, završnici dugotrajnog Plenkovićevog presinga na Milijana Brkića, zamjenika predsjednika HDZ-a i potpredsjednika Sabora, presinga koji je dosad rezultirao Brkićevom višemjesečnom izolacijom i pasivnošću: nitko ga ništa ne pita, nitko iz vrha stranke nije u kontaktu s njime, ne utječe na važnije odluke i politički vegetira. Taman kad se pomislilo da je Plenkovićev formalni stranački zamjenik preživio aferu SMS, to jest istragu protiv Franje Varge i Blaža Curića zbog proizvodnje lažne SMS-korespondencije između tadašnjeg glavnog državnog odvjetnika Dinka Cvitana i jednog osječkog suca te između premijera i bivše potpredsjednice Vlade Martine Dalić, što je trebalo dokazati urotu protiv Zdravka Mamića i Ivice Todorića, Policijski nacionalni ured za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminala podnio je Državnom odvjetništvu novu kaznenu prijavu protiv Varge i Curića, ali i Milijana Brkića i njegovog brata Joze, prijavu za kazneno djelo koje dosad nije bilo spominjano u kontekstu ovog slučaja. Čak je i sam Brkić bio pomislio da je oluja prestala, pa je počeo davati izjave u kojima je spominjao ‘dušobrižnike’ koji su se radovali njegovim nevoljama s pravosuđem, i dizati glavu u unutarstranačkim odnosima i raspravama, na primjer pitati zašto Miro Kovač, bivši ministar vanjskih poslova, nije na HDZ-ovoj izbornoj listi za Europski parlament. ‘Policijski službenici Policijskog nacionalnog ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta, SSKOK Osijek dovršili su kriminalističko istraživanje nad četvoricom hrvatskih državljana, i to starosti 37, 49, 50 i 50 godina, te su 15. travnja 2019. u prijepodnevnim satima Općinskom državnom odvjetništvu u Osijeku podnijeli kaznenu prijavu zbog osnovane sumnje da su počinili kaznena djela protiv računalnih sustava, programa i podataka na štetu više osoba’, saopćeno je u ponedjeljak iz Ravnateljstva policije.

Andrej Plenković nikad nije prestao doživljavati Milijana Brkića jedinom ozbiljnom unutrašnjom opasnošću, a što vrijeme više prolazi, to valjda raste osjećaj ugroženosti

‘Cirkus koji je počeo prije deset mjeseci, ide dalje, a kao što sam već rekao, u njemu i dalje ne želim sudjelovati. Za sada ću samo nadodati da je sramotno u što su pojedinci pretvorili državne institucije’, rekao je Brkić i to je sve što je dosad rekao na ovu temu. Ne može biti mnogo pojedinaca na koje aludira zamjenik predsjednika HDZ-a: prilično je sigurno da je mislio samo na dvojicu – na Davora Božinovića, ministra unutarnjih poslova, i na premijera Andreja Plenkovića. Uz njih dvojicu, u obzir dolazi možda još ponetko iz policijske hijerarhije. Plenković i Božinović, uz pridruženog predsjednika Sabora Gordana Jandrokovića, nisu htjeli komentirati Brkićevu reakciju na policijsku kaznenu prijavu: oni, naravno, ništa ne znaju, čekaju da se pokaže što je točno i ne žele unaprijed suditi, a jedino u što su sigurni jest to da policija svoj posao radi neovisno o vladajućoj politici. Nema, naravno, nikog razumnog da povjeruje u to da je policija u Hrvatskoj dosegnula toliki stupanj profesionalnosti i političke otpornosti da podnese kaznenu prijavu protiv zamjenika predsjednika vladajuće stranke i potpredsjednika Sabora mimo političkog miga, ali premijeru i dvojici njegovih najvažnijih suradnika to nije prepreka da se upuste u neuvjerljivo glumljenje neupućenosti.

Policija i Državno odvjetništvo, dakle, nisu uspjeli pronaći dokaze u prilog tezi da je Milijan Brkić bio taj koji je svom ratnom suborcu i kumu Blažu Curiću, donedavnom vozaču ministra Tomislava Tolušića, dojavio da upozori Franju Vargu da je pod tajnim policijskim mjerama te da uništi sve dokaze o svojim parašpijunskim i spletkarskim akcijama koje je skupo naplaćivao zainteresiranoj klijenteli, ponajprije, spomenutom Mamiću. Varga, bivši policajac i navodni računalni stručnjak, nije poslušao Curića, pa je marljivi i uporni PNUSKOK mjesecima analizirao kompjutere i druge komunikacijske uređaje zaplijenjene u Varginoj kući, a osnovni smisao tog opsežnog posla, po svemu sudeći, bio je u tome da se pronađe repromaterijal za kazneni progon ili barem za kompromitaciju Milijana Brkića. Policija, rekosmo, u tome nije uspjela u okviru uže shvaćene afere SMS, ali jest otkrila nešto drugo o Brkiću u Varginim datotekama. Kad se dešifrira citirano saopćenje Ravnateljstva policije, riječ je o tome da su braća Brkići uspješno poticali Vargu da ‘presreće’ privatnu internetsku komunikaciju osoba koje su im bile interesantne: među tim osobama bila je bivša supruga Milijana Brkića koja je smjesta javno odbacila policijske tvrdnje i apelirala da se zaštiti privatnost njezine obitelji. Još uvijek nije poznato tko su ostali ljudi čiju su privatnu korespondenciju čitali Milijan i Jozo Brkić te kako će oni reagirati, ili kako su reagirali, na spoznaju da su bili izloženi tajnom nadzoru. Brkići su se na ispitivanju u PNUSKOK-u branili šutnjom, a za krivično djelo za koje ih je prijavila policija propisana je zatvorska kazna do tri godine.

Kako izbaciti Brkića zbog policijske prijave za kazneno djelo koje nije bagatelno, ali nije ni osobito teško, a ne dirati Kalmetu, koji je optužen za teži kriminal i čiji je proces u fazi glavne rasprave na sudu?

Interes da se Brkića politički eliminira toliko je, eto, jak da se nije ustuknulo ni pred činjenicom da je kazneni progon ujedno i nemilosrdan udar na obiteljske odnose i na intimu jednog visokog državnog dužnosnika koji, barem formalno, nije bivši. Takvo što nismo imali priliku često vidjeti u ovoj zemlji. Otkud takav interes? Otkud takva progoniteljska volja? Isključivo otud što Plenković nikad nije prestao doživljavati Brkića jedinom ozbiljnom unutrašnjom opasnošću, a što vrijeme više prolazi, to valjda raste osjećaj ugroženosti, premda Brkić Plenkoviću u protekle skoro tri godine, makar što se tiče javnog djelovanja, nije davao mnogo povoda da ga se gleda kao neprijatelja i zavjerenika. Da, Brkićeva politička uvjerenja jesu desnija i konzervativnija od Plenkovićevih, ali ništa više od uvjerenja brojnih premijerovih bliskih suradnika – od Damira Krstičevića do Tome Medveda, od Milana Kujundžića i Andreja Rore do Nade Murganić i Josipa Đakića. Da, Brkić se u ponekom pitanju suprotstavio Plenkoviću, no nije dizao buku oko toga i nije pokazao ni naznake spremnosti za dizanje unutrašnje bune. Bio je više-manje lojalan i konstruktivan, uz to što je možda i presudno utjecao na izbor Plenkovića za šefa HDZ-a. E sad, ili premijer i njegovi ljudi znaju nešto što javnost ne zna ili se radi o strahu koji je prešao u sferu iracionalnosti?

Hoće li PNUSKOK-ova friška kaznena prijava biti dovoljna za istiskivanje Brkića iz HDZ-a? Ako je suditi prema onome što se dogodilo požeškom županu Alojzu Tomaševiću i sinu zastupnika Đakića, mogla bi biti dovoljna. Brkić je, međutim, zamjenik predsjednika stranke i pritom je u bitno boljem položaju, kad je riječ o nevoljama sa zakonom, od primjerice Božidara Kalmete kojem se sudi za milijunske pronevjere u HAC-u, što Plenkovića nije spriječilo da Kalmetu promovira u jednog od glavnih stranačkih operativaca. Kako izbaciti Brkića zbog policijske prijave za kazneno djelo koje nije bagatelno ali nije ni osobito teško, a ne dirati Kalmetu, koji je optužen za teži kriminal i čiji je proces u fazi glavne rasprave na sudu? Kalmetu se, inače, ne dira, jer uživa zaštitu Vladimira Šeksa, premijerovog političkog mentora.

Neće hrvatska politika, hrvatsko društvo i građani ništa izgubiti ako Milijan Brkić bude lišen članstva u HDZ-u i političke moći, kolika god ta moć bila u ovom trenutku: taj bivši policijski specijalac pa kasnije visokorangirani službenik MUP-a i Sigurnosno-obavještajne agencije odavno se vinuo više nego što su njegovi intelektualni i moralni kapaciteti, a sve popraćeno materijalnom gramzivošću i poduzimanjem nevjerojatnih i počesto neobjašnjivih financijskih akrobacija da bi se uvećalo lično bogatstvo. Jedini, međutim, koji bi nešto dobio odstranjenjem Brkića iz HDZ-a jest Andrej Plenković: em bi konačno proizveo javni dojam da je u potpunosti zavladao strankom, em bi se lišio straha od gibanja u vlastitim redovima, em bi počeo stvarati pretpostavke da se njegova vladavina HDZ-om prestane doživljavati kao prinudna uprava, koja jednom ipak mora završiti i nakon koje će se HDZ vratiti na pravi put, a Brkić spada među one koji su se odlučili na strpljivo čekanje da Plenkoviću kola krenu nizbrdo i da mu se onda osvete.

Sva je prilika da se dugotrajnim policijsko-pravosudnim pritiskom pokušava Brkića isprovocirati da izgubi strpljenje i da počne uzvraćati onima za koje zna da ga aktivno pokušavaju politički eliminirati. Otvoreni sukob s partijskim vrhom bio bi dovoljan razlog za izbacivanje iz HDZ-a, neovisno o kaznenoj prijavi i o pravosudnom epilogu aktualnih afera. Ako Brkić, najizmistificiranija ličnost hrvatske politike unatrag petnaestak godina, ostane pribran i pasivan i nakon što mu se dirnulo u intimu i udarilo na obiteljsku situaciju, to će značiti ili da naprosto nema čime i nema s kime uzvratiti svojim protivnicima ili da je pročitao Plenkovićev plan i taktiku, pa se suzdržava zbog vitalne zainteresiranosti za preživljavanje u HDZ-u i pušta inicijativu drugoj strani, kupuje vrijeme i čuva protunapad za situaciju u kojoj više neće imati što izgubiti, odnosno za situaciju u kojoj protunapad može donijeti i nešto više od pukog nanošenja štete pobjednicima.

1/2