>

novosti logo

Intervjui Intervjui
Piše Nada Beroš

Andreja Kulunčić: Umjetnost može osmisliti alate za promjenu

Puno sam naučila o načinu samoorganiziranja zajednice, o borbi za prava radnika, o nastojanju očuvanja autohtonog jezika, kulture, prirode, radeći na projektu s četiri različite zajednice koje žive na rubu Mexico Cityja. Jedna od njih je zajednica teologa oslobođenja, koji žive s radnicima, rade u rudnicima s njima i osnažuju ih u borbi za njihova prava

Po završetku studija kiparstva u Beogradu (1992.), a potom i u Budimpešti (1994.), Andreja Kulunčić odlučuje krenuti drukčijim putem. Suprotstavlja se kaotičnim i mračnim devedesetima u našoj regiji discipliniranim i zahtjevnim umjetničkim radom koji je po mnogo čemu više podsjećao na znanstveno istraživanje nego na njezinu temeljnu struku – kiparstvo. Dok je većina krajem devedesetih tek ovladavala osnovama internetske pismenosti, ona je hrabro (os)vajala ne samo nove digitalne tehnologije, nego i nove teme poput genetičkog inženjeringa (‘Zatvorena zbilja – embrio’, 1999. – 2000.), društvene pravednosti (‘Distributivna pravda’, 2001.; projekt koji je na poziv selektora Okwuija Enwezora bio predstavljen na Documenti u Kasselu 2002., najprestižnijoj izložbi suvremene umjetnosti u svijetu), baveći se tim politiziranim temama kontinuirano i predano uz pomoć brojnih suradnika-stručnjaka s tih područja, koje smatra ravnopravnim suautorima. Premda je često pozivana na brojne međunarodne problemske izložbe, Kulunčić, osnivačica udruge MAPA, pokazuje svojim primjerom da ne treba čekati ‘naručitelje’, već da se treba samoorganizirati i osigurati si maksimalnu slobodu u ideji i izvedbi projekata. Duboko vjerujući u umjetnost koja može potaknuti društvene promjene, nastavlja istodobno raditi na nekoliko višegodišnjih projekata, među kojima upravo započinje onaj na Golom otoku koji tematizira žene-logorašice.

Titova ideja kako informbiroovce treba slomiti, a ne ubiti, otvorila je uvođenje niza golootočkih specifičnosti, pogotovo prema ženama. Nasilna, destruktivna i mizogina biopolitika rezultirala je dubokom traumom i dugogodišnjom šutnjom žena o tom iskustvu

U novom projektu-u-nastajanju bavite se slabo poznatom pričom – stradanjima žena na Golom otoku, a jednu od radionica/izvedbi planirate za 21. srpnja u nekadašnjem ženskom zatvoru na tom otoku. Već i sam naslov pobuđuje jezu: ‘Vi ste Partiju izdale onda kada je trebalo da joj pomognete’. Ženska trauma često je u fokusu vašeg rada?

‘Vi ste Partiju izdale onda kada je trebalo da joj pomognete’ iskaz je prve upraviteljice ženskog logora na Golom otoku Marije Zelić. Govore za nju da je bila posebno okrutna prema zatvorenicama, ali i da je radi toga bila postavljena na tu poziciju. Naime, Goli otok i Sveti Grgur bila su mjesta represivne destaljinizacije. Nastali su, poznato je, 1949. kao odgovor Partije na raskol TitoStaljin s namjerom ‘preodgoja’ nepodobnih članova i članica Partije. Titova ideja kako informbiroovce treba slomiti, a ne ubiti, otvorila je, osim ustaljenih logorskih metoda, uvođenje niza golootočkih specifičnosti, pogotovo prema ženama. Prema istraživanju Renate Jambrešić Kirin, nasilna, destruktivna i mizogina biopolitika u logoru, koja je sustavno napadala i na reproduktivno zdravlje kažnjenica, isključivala njihove spolne specifičnosti i u isto vrijeme okretala zatvorenice jedne protiv drugih, rezultirala je dubokom traumom i dugogodišnjom šutnjom žena o golootočkom iskustvu. Društvo se odnosi patrijarhalno prema ženskoj traumi, a i same su zatočenice osjećale stid zbog onoga što su prošle pa, prema više istraživačica, ni danas nisu ravnopravno prisutne u javnom diskursu o totalitarnom nasilju u Jugoslaviji. Zbog toga sam se, na poziv Darka Bavoljaka i Udruge Ante Zemljar da osmislim projekt na temu Golog otoka, okrenula ženama. Njih je bilo puno manje, ali to ne umanjuje važnost teme i potrebu da se i njihovo stradanje zabilježi. Ilustracije radi, na dio Sv. Grgura gdje je bio ženski zatvor možete se iskrcati samo po mirnom vremenu, a kada i uspijete, jedina info-ploča na koju ćete naići je ona da ste došli u ‘Lovište jelena lopatara’. Sa suradnicama na projektu, etnologinjom Renatom Jambrešić Kirin i psihoterapeutkinjom Dubravkom Stijačić, prvenstveno želimo postaviti info-ploče ispred oba ženska zatvora, i na Grguru i na Golom, istražiti što je više moguće u arhivima i postojećim svjedočanstvima te kroz projekt otvoriti različite oblike suočavanja s prostorom dehumanizacije. Trajni dio umjetničke intervencije bit će vizualno punktiranje desetak točaka ženske memorije/traume na oba otoka, koje ne bi bile vidljive u krajoliku, osim kada ste kao posjetitelji upoznati s time gdje se ‘tragovi’ nalaze, a na dan otvaranja instalacije, u srpnju 2020., planiramo živu izvedbu/performans na sjecištu prostora, pokreta, instrumentalne i vokalne artikulacije. Upravo stoga 21. srpnja ove godine održat ćemo međunarodnu instrumentalno-vokalnu, improvizacijsku radionicu u ženskom zatvoru na Golom otoku za profesionalne glazbenike i glazbenice. Voditeljice radionice su Annette Giesriegl, jazz pjevačica i vokalna improvizatorica iz Austrije i Jasna Jovićević, jazz saksofonistkinja i skladateljica iz Srbije.

Dijeljenje autorstva

Mnoge projekte potpisujete u suautorstvu s brojnim suradnicima iz umjetničkih i izvanumjetničkih područja i disciplina. Što za vas znači podijeliti suodgovornost sa suradnicima danas, a kako je to bilo kada ste započinjali?

‘Genijalnost’ umjetnika, rjeđe umjetnica, i umijeće izražavanja određenim umjetničkim tehnikama nije više isključujući faktor, tako da dijeliti autorstvo s filozofima, plesačicama, aktivistima ili bosanskim radnicima nije danas toliko strano muzejsko-galerijskom establišmentu kao prije 25 godina, kada sam započinjala. Meni su suradnja i dijeljenje autorstva važan dio procesa, ne vidim sebe kao nekog tko sve unutar projekta vodi i određuje, nego prije kao nekoga tko omogućava i povezuje, otvara i dijeli svoje s alatima, metodama i znanjima drugih. Dragocjeno je čuti i preuzimati od drugih i raditi na tome da se sve različitosti usklade u umjetnički rad koji dobro, jasno, otvoreno, demistificirano komunicira s publikom. U posljednje dvije godine sam granicu dijeljenje autorstva i preuzimanja odgovornosti unutar projekta pomaknula još dalje, pa sam s grupom žena iz Zagreba različitih etničkih, vjerskih, rasnih i seksualnih identiteta osnovala kolektiv ISTE. Cilj nam je upozoravati na prisutnost diskriminacije u hrvatskom društvu i osvještavati važnost prihvaćanja različitosti. Fokusirale smo se prvenstveno na probleme s kojima se manjinski identiteti susreću na svakodnevnoj i institucionalnoj razini, a koji su rezultat diskriminirajućih oblika ponašanja i diskriminirajuće legislative. Primjerice, od njihovog straha od prolazaka određenim dijelovima grada zbog boje kože ili vjerskih obilježja (hidžab), preko nelagode zbog uporabe vlastitog jezika, do nemogućnosti usvajanja djeteta u istospolnoj zajednici ili dobivanja azila. Osmislile smo javnu kampanju u kojoj se navedeni problemi očituju kao simptom društva, a ne samo kao privatni problemi određene skupine (https://isteonline.wordpress.com/)

Radili ste složene, višegodišnje umjetničke projekte u veoma različitim sredinama, od Južne i Sjeverne Amerike, preko Velike Britanije, Luxembourga i Švicarske, do Indije. Gdje i od koga ste najviše učili?

Posebno mi je važan projekt ‘Conquering and Constructing the Common’, što bismo mogli prevesti kao osvajanje i konstruiranje zajedničkog, jer sam još tijekom studija kiparstva u Budimpešti devedesetih godina željela napraviti projekt u Meksiku. Međutim, u dva navrata su mi odbili vizu za ulazak, tako da sam tada godinu dana putovala po Južnoj Americi, ali nisam uspjela ući u Meksiko. Uspjela sam realizirati taj projekt tek u periodu od 2011. do 2013. u Mexico Cityju. Puno sam naučila o načinu samoorganiziranja zajednice, o borbi za prava radnika i obitelji nakon stradanja radnika, o dugogodišnjem nastojanju očuvanja autohtonog jezika, kulture, prirode, radeći na projektu s četiri različite zajednice koje žive na rubu Mexico Cityja. Dvije su vrlo siromašne, zahvaljujući isključivo svojoj samoorganiziranosti uspjele su iz naselja favela stvoriti naselje dostojanstvenog života, kako vole reći. Treća je jako dobro organizirana domorodačka zajednica do koje se malo-pomalo grad proširio, a četvrta mi je izuzetno zanimljiva zajednica teologa oslobođenja, koji žive s radnicima, rade u rudnicima s njima i osnažuju ih u borbi za njihova prava.

Zagovarate ‘umjetnost za društvene promjene’ punih četvrt stoljeća, brišući granice između života i umjetnosti, granice među disciplinama, među akterima… Posumnjate li ponekad u te ‘temelje’?

I dalje vjerujem da umjetnost može otvoriti prava pitanja, pružiti drugačije načine gledanja na društvene situacije, ostvariti dijalog na drugim osnovama, osmisliti i ponuditi alate za promjenu.

Mnogi vaši projekti su samoinicirani i ne prolaze kroz birokraciju institucije, pa se čini da možete sve kontrolirati, od sadržaja i metoda rada, do sudionika i izvora financiranja.

Raditi kompleksne suradničke projekte samostalno znači stalno biti u potrazi za sredstvima i baviti se prilično obimnom birokracijom. Kontinuirano to radim od 2001. kada sam, s grupom suautora na prva dva velika projekta, osnovala udrugu MAPA – Multidisciplinarni autorski projekti i akcije – za umjetnost, znanost i tehnologiju. S jedne strane, to vam daje slobodu i neki su projekti nastali isključivo zahvaljujući tome. Ali s druge strane, neprestani novi krugovi prilikom apliciranja za sredstva dovode do zamora jer se od vas očekuje da ste sve više voditelj projekta, a sve manje kreativac. To je zapravo ‘dobra’ birokratska taktika kako bi se otupila oštrica i relevantnost umjetničke produkcije u zapadnom svijetu. Čini mi se da su pitanja i ograničenja u prijavama otkada smo ušli u EU sa svakom godinom sve brojnija, a slobode unutar kreiranja projekata sve ograničenije. U svakom slučaju, možda je vrijeme da se iznađu nove taktike djelovanja želimo li ostati relevantni, slobodni i raditi ukorak s onim što se oko nas događa, a ne tek kada nešto postane ‘ključna riječ’ ili ‘ciljani ishod’ aplikacije.

‘Crtice’ iz turizma

Razmjenu iskustva i proizvodnju znanja nastojite potaknuti i na lokalnoj, mikrorazini, poput istraživačkog projekta ‘Kreativne strategije’ (2010.) u koji ste uključili stanovnike čuvene Mamutice, ‘mašine za stanovanje’ iz 1975. u zagrebačkom naselju Travno?

Taj se projekt bavi nastankom, razvojem, značenjima i utjecajima kreativnih strategija, kako na pojedinca tako i na širu društvenu zajednicu. Sastoji se od tri razvojna, simultano provediva segmenta: teorijskog istraživanja, umjetničke produkcije i kritičke refleksije o samim procesima i rezultatima projekta. Umjetničku produkciju organizirala sam po modulima, svaki ima specifičan pristup temi, a kroz praksu se razvijaju i različite metodologije i načini analize rezultata. Dosad su realizirana tri modula u koje sam od samog početka uključila velik broj sudionika. Prvi modul o zagrebačkoj Mamutici bio je vezan uz teme javnog prostora, drugi uz deprivilegirane zajednice u Mexico Cityju, a treći, ‘Početnica’, bavio se aktualnom problematikom samoorganiziranja radnika i drugih građanskih inicijativa u hrvatskom kontekstu, razmatrajući širi krug aktualnih društvenih tema.

Pored ovih složenih, često i ‘teških’ tema, periodično se pojavljuju i one u kojima na humorističan, katkad i ciničan način dotičete domaću društvenu zbilju, najčešće turizam, poput akcije na Trešnjevačkom placu pod nazivom ‘Utržak sunca’ iz 2010. U tim se projektima također nastojite ‘sakriti’, biti nevidljiva kao umjetnica. Kakvim vidite položaj i funkciju umjetnika u budućnosti?

Kod dugogodišnjih suradničkih projekata proces rada zahtijeva od mene da puno toga što prethodno osmislim ‘predam’ drugima na dopunjavanje, korištenje, oblikovanje – do finalizacije rada ili kao sam rad. U tom smislu je ‘nevidljivost’ diktirana logikom projekta. U slučaju kratkih ‘crtica’ iz našeg turizma to nije potrebno, u svim tim radovima sam prisutna i kao izvođačica akcija, jer oni nose u sebi notu humora, cinizma, vrstu okretanja uloga. Ako gledam unatrag, promjene u položaju umjetnika u nas u proteklih su dvadeset godina vrlo male. Krajem 1990-ih spadali smo u zanimljiv ‘istočni blok’, što je imalo svoju publiku, kolekcionare, izložbe, kustose…, a sada postajemo puno manje zanimljiva periferija Europske unije. Četrdeset godina koje smo proveli izvan Zapada učinilo nas je jedinstvenima – sada smo u situaciji ‘zapadne’ kolonizacije, kako privrede, prirodnih resursa, radne snage, tako i kulture. Umjesto da se vadimo na geopolitičku poziciju koju imamo, mislim da je na svima nama da se unutar zadanih okvira, ukoliko želimo ostati relevantni, pametno pozicioniramo.

1/2