>

novosti logo

Kronika Kronika

Anica, lička kraljica

Baka iz Metka podigla je četiri generacije svojih potomaka: Anica Grubić iz Metka kaže da je prije pedeset godina bila teško oboljela i jedva se živa izvukla. Od tada je prošlo polja stoljeća pa je prije pet mjeseci proslavila stoti rođendan

Jednu od najčešćih zdravica, ‘da budemo živi i zdravi godina sto’, rijetki imaju sreću dožive. Anica Grubić iz podvelebitskog sela Medak pokraj Gospića je ove godine ušla u drugo stoljeće života. Anica je rođena krajem Prvog svjetskog rata 1918. godine, a rođendan je proslavila osmog marta. U životu dugom jedno stoljeće rodila je troje djece, sagradila im ognjište, odškolovala ih, poženila. Proslavila je nova rođenja, ali isto tako ispraćala velike životne nevolje i gubitke. Kao vrlo mlada majka izgubila je jedno dijete, još 1992. godine sahranila je muža, preživjela dva rata, bolesti i ljudske poraze. No uvijek se, snagom uma i volje, uzdizala iz nedaća s obitelji i nastavljala maratonskom životnom stazom. Danas ima petero unučadi, sedmero praunučadi i jedno prapraunuče.

Istjerao me onaj rat 1941. godine s troje male djece na Velebit. Jedno dijete na leđima, drugo uprla u naramak, a najstariji Mićo od četiri godine za ruku, sa mnom korača. I tako po snjegovima

- Prošlo ljeto stoto. Poravnala sam 100 godina i šest mjeseci. Eto, sve se izdrži i čitav vijek prođe. Dočekala sam i svoje četvrto koljeno, šukununuku Teodoru. Pamćenje me nakon čitavog vijeka dobro služi, mnogih detalja se sjećam. Mada i zaboravim ono što nije potrebno, ni poželjno. Čujem samo ono što treba. Možda je tako i bolje - reći će duhovito baka Anica.

- Najteže mi je što loše vidim. Ne vidim moju djecu, unučad, moju Teodoru. Ipak, još sam na nogama. Krećem se, idem polako. Gdje god da krenem, moram pipati rukom. Dobro mi je poznat ovaj moj kućni prag, brojim korake do kuhinje, spavaće sobe. Kad otvorim prozor, osjećam zrak koji struji niz ove naše velebitske padine, mirise naše ličke trave, sunce koje najjače sja tu, gdje sam rađala, radila, radovala, tugovala, stvarala najdublje uspomene koje s godinama postaju samo još stvarnije i bliže - govori baka Anica.

O njoj brinu snaha Boja i sin Stevan, a često iz daljine navrate potomci koji jako dobro poznaju bakine dugovječne navike: čašica rakije ujutro, čaša vina poslije ručka.

- Brinem se da ne smetam djeci, da im ne budem na teret. Znam da im život nosi svašta. Ali najmilije mi je druženje s najbližima. Nas pet generacija pod jednim krovom. Srce mi je veliko kad je kuća puna čeljadi. Sve biva drugačije, življe. Djeca su klica naše životne sreće - ističe i kaže da je zbog djece već jednom nadživjela samu sebe.

- Prije pedeset godina bilo mi je jako loše. Nemoćna i bolesna ležala sam mjesecima u krevetu. Svi su mislili da ću umrijeti. I ja sam tako osjećala. Nije se tada išlo doktorima. Boluješ, trpiš, ležiš. Ako preživiš, preživiš. Ja sam preživjela. Kako, ne znam. Od tada više nisam bolovala. I eto, dogurah još pola vijeka - govori Anica. U njene najteže životne trenutke svakako spadaju dva rata.

- Svako je vrijeme teško. Svaki rat je opasan. Istjerao me onaj rat 1941. godine s troje male djece na Velebit. Jedno dijete na leđima, drugo uprla u naramak, a najstariji Mićo od četiri godine za ruku, sa mnom korača. I tako po snjegovima. Ali, uvijek smo se vraćali svom ognjištu da posijemo bašču, posadimo krumpir. Ali, ovaj zadnji rat, devedesetih, odnese nas daleko od našeg Velebita i Like, bogu iza leđa – priča. Nije napuštala svoju kuću sve do ‘Oluje’ 1995. godine ada je na traktorskoj prikolici otišla daleko. Gdje je to bilo ne želi se ni sjećati.

- Jedva sam se popela na tu traktorsku prikolicu. Morali smo otići da spasimo živu glavu. Malo - pomalo, stigli smo do Banjaluke i dalje, tko će ga znati. Ali čim su rekli da se neki vraćaju svojim kućama, odma’ sam i ja krenula. Godinu dana ovdje sam bila sama, ali sretna. Činilo mi se da sam došla u raj, u svoj kraj – priča Anica Grubić.

- Poslije onog rata 1945. godine život je bio gorak. Nemaš ništa, radiš. Boriš se. Živjelo se od poljoprivrede. Moraš kuću napraviti, djecu na put izvesti. Koliko sam puta propješačila do Velebita. S konjima, kravama. Koliko sam puta preorala ova naša lička polja, kosila, sušila i isprevrtala sijena. Ali jednostavniji je i lakši bio život nekada. Bio je mir, bilo je puno selo. Radilo se, gradilo se, živjelo se sporije i uživalo. Sada je sve pusto. Mladi nemaju gdje raditi. Živi se brzo, a nas stare pritisle godine, bolesti, nemoći – govori nam baka.

- Mnogo je to godina. Došlo je vrijeme da sam ja zdravija od svog sina. Moj Stevan je obolio, to mi je teško. Takav je život. Puno je žuči, malo meda. Ali opet, djeca su mi se umnožila. To je sreća. Kada čujem vesele korake svoje Teodore, njene prve riječi, ne vjerujem ni sama da sam sve to i cijelo stoljeće doživjela, što nisam nikada ni pomislila, ni poželjela. Ali eto, stiglo, dan po dan, sunce, pa oblak, godina po godina….

- Brzo proleti. Sve to kao da je juče bilo, sve muke, tuge, borbe, radosti i sreće. Ipak, poslije svega, najvažnije je preživjeti - reći će Anica možda i jedinu tajnu života i svih borbi od kojih se on sastoji.

1/1