Prije dva tjedna u ličkom selu Bubnju u općini Donji Lapac, blizu granice Hrvatske s Bosnom i Hercegovinom, završena je obnova devastiranog spomenika za dvanaest djevojaka koje su ustaše iz susjednog Boričevca zatekli dok su kopale u polju kukuruza i strijeljali ih 12. jula 1941. Rijedak je to, ako ne i usamljen primjer obnove nekog antifašističkog spomenika u privatnoj režiji. Spomenik, umjetničko djelo Vojislava Vasiljevića, devastiran je nakon Oluje, a u svom punom sjaju oživljen je u dislociranom, zaboravljenom i zaraslom Bubnju zahvaljujući privatnoj inicijativi Milke Tišme, Ličanke iz Donjeg Lapca s njemačkom adresom i njenog supruga Reinharda Josefa Tišme. Između tinjajućeg srpskog i hrvatskog nacionalizma, generaliziranja krivnje, depresije krajiških sredina, zajedničke hrvatsko-srpske besperspektivnosti, ali i inata i prkosa, bračni par Tišma sam se upustio u hvalevrijednu inicijativu obnove spomenika, čije su radove sami financirali.
- Obnova tog spomenika zbilja mi je važna, da bar simbolično ponovno damo lice i ime djevojkama strijeljanima 1941., od kojih je jedna djevojčica imala jedanaest godina. Da bude zabilježeno, da ne bude zaboravljeno. Ako mi svoju istoriju zaboravimo, prijeti opasnost da će se to varvarstvo ponoviti. Suprug i ja smo pacifisti, kozmopoliti, obnovili smo spomenik s jednom jasnom simbolikom i opomenom – nikad više rata. To je bio i ostao naš moto. Moj otac je bio partizan, prvoborac, moj suprug je iz obitelji gdje su svi, i s majčine i očeve strane, kao siromašni seljaci, nekritična masa u Drugom svjetskom ratu, bili u fašističkim, SS-ovim jedinicama. Kako najveću solidarnost osjećam prema djeci i ženama jer sam sama imala teško djetinjstvo, odlučili smo spomenik obnoviti. Konačno smo u taj naš poduhvat krenuli 2017. godine. Rekli smo, kada neće država, idemo mi - započela je Milka Tišma za Novosti svoju motivirajuću priču koja ulijeva vjeru u ovim revizionističkim vremenima.
U tehničkom, umjetničkom i estetskom segmentu u obnovi spomenika učestvovali su i prijatelji obitelji Tišma iz Gajina, Miša i njegova supruga Đina, inače Amerikanka.
U Njemačkoj je u javnom prostoru i u obrazovnim sadržajima vrlo jasno nacistički režim ocijenjen kao zločinački i poguban. I zato većina onih čiji su očevi i djedovi bili uz Hitlera danas nema problema sa svojom prošlošću – kaže Hrvoje Klasić
- Obnovu su izveli volonterski Mišo i Đina, koja je kao umjetnica savršeno i perfektno izvela reljef dvanaest djevojaka, kopačica kukuruza. Spomenik je visok oko tri metra. Interesantan je i veoma moderan. Jedina promjena u odnosu na prvobitni izgled jeste da nismo obnavljali šest položenih latica ispred spomenika na kojima su bila ispisana imena strijeljanih djevojaka i godine njihova rođenja. Kako su te latice jako uništene, odlučili smo da umjesto njih postavimo 12 ploča-blokova i na svakoj napišemo po jedno ime stradale djevojke - navodi Milka, ne želeći otkriti koliko je koštala obnova devastiranog spomenika.
- Koliko je koštalo, to nije bitno. Spomenik smo rado obnovili. Puno važniji od novčane strane jeste naš uspjeh, unatoč svim nepovoljnim okolnostima. Imali smo problema sa podacima o pet djevojaka čija su imena bila zapisana na uništenim laticama. Znali smo da moramo biti korektni, da i njihovi podaci budu točni. Tražili smo njihove podatke po dostupnim knjigama, ali smo imali sreće da smo naišli na tad još živog brata dviju strijeljanih djevojaka. On je bio jedini koji ih je poznavao i od koga smo dobili korektne informacije. Svakog trenutka, svakim novim korakom željela sam oživjeti davno oduzete mlade živote - govori Milka Tišma, koja je inače psihijatrica u mirovini, a njen suprug znanstvenik koji je svoj radni vijek proveo na projektima plazma fuzije.
- Taj spomenik nikada nitko ne bi obnovio, otišao bi u zaborav, pogotovo zato što je dislociran na šumskom putu. Pored njega nitko ne prolazi, osim granične policije koja po ličkim šumama vreba i progoni nesretne migrante. Nažalost, nema ni društvenog ni privatnog interesa za obnovu antifašističkih, partizanskih spomenika. Ovdje je život pregazio ljude. Jednostavno je sramota da nitko ne obnavlja te spomenike koji su sastavni dio našeg identiteta i naše prošlosti na koju možemo biti samo ponosni. Moj suprug, koji je na našem vjenčanju uzeo moje prezime i moji ga Ličani od milja zovu Rajko, potomak je pripadnika SS-jedinica, ali stari roker, generacija Beatlesa, Boba Dylana, djece cvijeća, i jako je razočaran kada vidi današnje nacionalističke i fašističke trendove u Hrvatskoj. Ja sam odgojena da ne smijem biti nacionalistkinja, šovinistkinja. U duhu zajedničkog života ostala sam cijeli život, veliki pacifista, i nisam dozvolila nikojem nacionalistu, ni srpskom ni hrvatskom, da mi to uništi - objašnjava Milka svoje životno opredjeljenje.
Na ovaj rijedak slučaj privatne inicijative u obnovi devastiranog spomenika NOB-u za Novosti se osvrnuo i povjesničar Hrvoje Klasić.
- Jako mi je drago da se dogodila ova zanimljiva inicijativa i realizacija obnove spomenika kao dokaz državnim vlastima da je sve moguće, da je moguće da hrabra žena svojom akcijom pokrene društvene procese nabolje, ka toleranciji i miru, kao što su nekada bile hrabre i smjele partizanke. Nadam se da će ova inicijativa postati inspiracija i motivacija brojnim drugim pojedincima koji imaju volje, a koji su s pravom očekivali da će država i tijela lokalne samouprave pristupiti obnovi srušenih i devastiranih antifašističkih spomenika - ističe Klasić.
- Često ženske inicijative urode boljim plodom nego kada se muškarci toga dohvate. Primjer je način pomirbe u Ruandi, koja je danas jedna od najnaprednijih afričkih država, ali i jedna s gotovo najbržim prosperitetom u svijetu kada se uzme u obzir odakle su krenuli. Ne čudi me ni činjenica da je u inicijativi sudjelovao potomak njemačkih nacista koji su bili u SS-jedinicama. To samo govori o uspješno provedenoj denacifikaciji u Njemačkoj, gdje je u javnom prostoru i u obrazovnim sadržajima vrlo jasno, bez dileme, nacistički režim ocijenjen kao zločinački i poguban. I zato većina onih čiji su očevi i djedovi bili uz Hitlera danas nema problema sa svojom prošlošću i s ocjenom da su njihovi preci bili na lošoj, pogrešnoj strani - dodaje Hrvoje Klasić.
