S Antunom Vujićem, ravnateljem Leksikografskog zavoda ‘Miroslav Krleža’, koji je u vladi Ivice Račana obnašao funkciju ministra kulture, razgovarali smo o temama vezanima uz njegovu nedavno objavljenu knjigu ‘Hrvatska i ljevica. Prilog socijaldemokratskom gledištu’.

Osim što vrlo pregledno i na instruktivan način sažima socijaldemokratska kretanja u nas i vani u zadnje stoljeće i pol, što je nemali posao, vaša knjiga ‘Hrvatska i ljevica’ kao da ipak pati od zakona povijesnog determinizma. Dakle da konačni cilj – nazovimo to za ovu priliku nezavisna Hrvatska ili nekomunistička Hrvatska – sažima sva prethodna politička htijenja. Primjerice, malo dajete koncesije hrvatskom proljeću, a malo samoupravljanju i svima kao da se – nejednako dozirano, dakako – odaje priznanje za ostvarenje tog konačnog cilja…

Ne mislim da u povijesti postoji konačni cilj – taj je možda na nebu, ali nije na zemlji. Pratio sam ljevicu koja se odnosi na Hrvatsku i Hrvatsku u odnosu na ljevicu. A tu, po meni, ima mnogo amplituda, uspona i padova, pa i različitih orijentacija u odnosu na ono što vi nazivate ciljem. Uključuje rane socijaldemokrate koji su s tadašnjeg austrougarskog gledišta bili projugoslavenski, zatim unutar prve Jugoslavije razlikujem socijaldemokratsku i komunističku ljevicu s prevagom potonje kad je socijaldemokracija postala prorežimska, kako se kaže, ‘ministerijalistička’, pokušavam vrednovati i socijalne i demokratske komponente djelovanja građanskih stranaka, napose radićevštine, a poslije, unutar komunističkog monolita, ipak razlikujem demokratičnije struje koje sa samoupravljanjem naginju reformizmu socijaldemokratskog tipa naspram komunističkog jednopartijskog monopola. Nema tu prethodno zamišljenog cilja izvan socijaldemokracije same. Po meni, ne dajem ‘koncesije’ ni hrvatskom proljeću ni samoupravljanju, nego smatram da su se na prijelazu 1970-ih javili reformistički pokušaji ne samo u Hrvatskoj, nego i u Sloveniji i Srbiji, što naglašavam, koji su težili socijalnoj demokraciji. Tada je Jugoslavija dostigla kritičnu točku proturječnosti svoga vlastitog političkog modela. To je bilo i prekretno mjesto od kojeg je po jednima trebalo ići naprijed prema političkom pluralizmu, barem u terminima samoupravljanja i federalizma, ali se krenulo po drugima, unatrag, prema komunističkoj redogmatizaciji, s poznatim posljedicama političke represije i čistki. One su bile najradikalnije u Hrvatskoj, ali nisu zaobišle ni Srbiju, ni Sloveniju, a imale su efekte i drugdje. Tada u političkim istupanjima, osim možda na dalekoj margini, nije bilo nezavisne ili nekomunističke Hrvatske kao cilja. Do toga je za Hrvatsku, kao i za druge republike, došlo poslije, s padom komunizma, kroz nemogućnost Jugoslavije da se nakon sloma jedinstva Partije održi na demokratskoj i federalnoj osnovi istodobno.

Prema komunizmu imam složen odnos. O nizu dosega pišem pozitivno, od uspjeha u obrazovanju, zdravstvu, industrijalizaciji, do socijalne države. No komunizmu se ne mogu oprostiti represije i čistke, vlast Partije nad društvom, a povremeno i vlast službi nad Partijom – i to se ne odnosi samo na staljinizam

Te procese u knjizi opisujem kroz suprotnosti dvaju pokušaja spašavanja Jugoslavije. Od tih je jedan bio ‘federalizacija bez demokratizacije’ s ustavom iz 1974., a drugi se, nakon sloma Partije, izvanpartijskim inicijativama javio u formuli ‘demokratizacije bez federalizacije’. Ni jedan ni drugi model nije imao šanse. Prvi se morao oslanjati isključivo na jedinstvo Partije, a ono je propalo. Drugi je proturječio i samom razlogu nastanka druge Jugoslavije kao federalne i socijalističke zemlje, a nije se mogao ni demokratski legitimirati; za to je nakon retorzija 1972. bilo prekasno. Mislim da nisam pisao u maniri nekog ‘retrodeterminizma’, počevši od samostalnosti Hrvatske kao cilja pa unatrag, ali mogu reći da mi je nakon svega što se događalo poslije 1971. i osobito 1990-ih drago što je do toga došlo, ma koliko bio nezadovoljan sadašnjim stanjem Hrvatske.

Radikalna reforma kapitalizma

Socijaldemokratske politike prikazujete, u nas, kao dosta koncilijantne. Pa se tako ima malo razumijevanja i za ‘proljećarski’ nacionalizam, kao i za reformski SKH. Jedino za što nemate razumijevanja jesu komunizam i komunisti, tu ste rezolutni. Čak sebe i svoju ranu stranku definirate kao nonkomunističku ljevicu. Također, i na globalnoj se razini odustalo od svih komunističkih ili prokomunističkih zahtjeva, od klasne borbe do zahtjeva za radikalnim egalitarizmom i sl. Ispada da su komunisti glavni negativci?

Negativci se u povijesti mijenjaju – često ovisno o tome jesu li glavni i koliko su glavni. ‘Proljećarski nacionalizam’ sukladan je konstrukt antiproljećarskom unitarizmu. Dapače, i zajedno nastaju i međusobno se podupiru. Moja je prva stranka zaista bila ‘nonkomunistička ljevica’, jer drugačija nije bila ni moguća, a po meni ni potrebna. Komunizam je u svom povijesnom obliku i pokazao i dao svoje. Ipak, prema njemu imam složen odnos. O nizu dosega pišem pozitivno, od uspjeha u obrazovanju, zdravstvu, industrijalizaciji, do socijalne države, ne baš bogate, ali ipak socijalne. Posebno sam kritičan prema privatizaciji i uništavanju socijalne države koju, nakon pada istočnog komunizma, nije zamijenila neka druga, zapadna socijalna država. Dapače, tu sam vrlo kritičan i prema socijaldemokraciji, tako da me neki kritičari s desna optužuju da podržavam komunističke ‘oksimorone’. Komunizmu se ne mogu oprostiti represije i čistke, često golemih razmjera, vlast Partije nad društvom, a povremeno i vlast službi nad Partijom – i to se ne odnosi samo na staljinizam. Naprotiv, o ‘klasnoj borbi’ mislim radikalnije od danas uobičajenih socijaldemokratskih standarda. Ona postoji, na nju se aktualno poziva i jedan od najbogatijih ljudi na svijetu, Warren Buffett, samo što je njemu drago da pobjeđuje njegova klasa, a meni nije drago da gubi moja. Mislim da sam u Hrvatskoj prvi pisao da se ‘socijaldemokracija mora radikalizirati’, samo što je to meni radikalizacija socijaldemokracije s njenim vrijednostima, a ne radikalizacija u smjeru komunizma kao diktature, makar i proletarijata.

Čini se da je u vašoj interpretaciji ideja socijaldemokracije isključivo ili dominantno reformska i da nam se svake iluzije o mogućim revolucionarnim ishodima valja riješiti. Dakle nadu možemo ostaviti doma i prepustiti se pukom političkom pragmatizmu, što sve zvuči dosta sumorno?

Nadu možete ostaviti doma i kad su u pitanju neki, kako kažete, revolucionarni ishodi, ako se uzmu u obzir i njihovi sumorni rezultati. To ne znači da se treba prepustiti sadašnjem političkom pragmatizmu, zapravo karijerizmu stranačkih struktura, lijevih ili desnih. Svojedobno su revolucionarnu nadu ostavili doma i Marx i Engels, koji nakon određenih uspjeha i poboljšanja uvjeta života radničke klase više nisu zagovarali nikakve revolucije. Dapače, Marx je pisao da bi revolucija u Engleskoj bila štetna, a Engels je svoju ostavštinu prepustio Bernsteinu, čak ne ni Kautskom. Sada je, međutim, u pitanju radikalna reforma kapitalizma, to je ‘revolucionarnost’ današnjice, reforma zasnovana na demokratskoj politizaciji u borbi protiv onoga što su danas novi oblici kapital odnosa i s njima povezano porobljavanje onoga što je danas ta najamnička radnička klasa, često obrazovanija od svojih poslodavaca. To su svi oni koji žive od rada a ne od kapitala, ili su nezaposleni kao 50 posto mladih u Europi. To je ono što je ‘sumorno’, što te politizacije još nema, ili je nema u dovoljnoj mjeri da protrese etabliranu socijaldemokraciju. Međutim, to je jednako problem organizirane socijaldemokracije kao i problem tih većinskih socijalnih slojeva uspavanih u snu globalizacije, s medijskom i inom propagandom postojećeg svijeta kao najboljeg mogućeg, čemu mnogi podliježu.

Za široku dostupnost znanja

Može li socijaldemokratska politika biti društveno transformativna?

Pa, ja vjerujem da može i da mora. Ipak se nešto pokreće. Do jučer je Treći put bio neupitan. Socijaldemokracija jest niknula na kompromisu između rada i kapitala, pa što onda. To se smatra i velikim povijesnim kompromisom, čemu je pridonijela i Keynesova ekonomija i čiji je rezultat bio prosperitet Europe od 1950-ih, donekle i svijeta. Problem je što je Treći put izašao upravo iz okvira tog kompromisa, prepustivši dominantnu ulogu kapitalu, a ovaj dominantnu ulogu sve tanjem sloju sve bogatijih, na štetu sve većeg sloja sve siromašnijih. Ipak, mislim da se socijaldemokracija budi. Za razliku od još donedavno vladajućeg neoliberalizma, barem u intelektualnoj političkoj sferi sad su dominantni kritički autori. Kako to već biva, potrebno je neko vrijeme da se ideje pretvore u političku silu. Sve više se traži ‘socijalizacija’ investicija, financijskog sektora, gospodarstva uopće, čak se i u Ujedinjenom Kraljevstvu od laburista čuje o ‘preddistribuciji’, što je drugi naziv za načelo da država putem zakona preuzme svoje socijalne odgovornosti.

Socijaldemokracija jest niknula na kompromisu između rada i kapitala, pa što onda. To se smatra i velikim povijesnim kompromisom, čemu je pridonijela i Keynesova ekonomija. Problem je što je Treći put izašao iz okvira tog kompromisa, prepustivši dominantnu ulogu kapitalu

Koliko desnica i HDZ danas imaju uspjeha (na evropskim i lokalnim izborima) zbog loše politike SDP-a, a koliko jer obećavaju poboljšanje? Uz to, je li moguće voditi politiku samo ili prije svega na svjetonazorskim pitanjima (ćirilica, istospolni brakovi i sl.), kako se čini da danas radi SDP, ili je potreban radikalan zaokret u ekonomiji?

Potreban je radikalan zaokret u ekonomiji, ali ne takav kakav traže još uvijek najglasniji mizantropi okupljeni oko ideologije tržišnog fundamentalizma i politike ‘rezanja’ društvenih potreba. Neka od pitanja koja navodite, s kojima ja nemam ‘svjetonazorskih’ problema, ipak kao da dolaze u zamjenu za potisnuta pitanja iz sfere društveno-ekonomskih odnosa. Prema tome sam, dakako, kritičan. Pokušat ću biti i optimističniji, ali ipak pogledajmo najprije objektivu situaciju SDP-a. SDP bi kao socijaldemokracija u perifernoj Hrvatskoj trebao rješavati ekonomske odnose u smjeru u kojem ih još ne rješava ni socijaldemokracija u europskom centru. Što SDP može s bankama ako s njima ne mogu ni u onim zemljama gdje su njihova sjedišta? Što može SDP s potporama industrijalizaciji, ako se one smatraju zabranjenim državnim intervencionizmom i odmah se, i izvana i iznutra, denunciraju kao prepreka tržišnom natjecanju? Što može SDP sa zaštitom rada i socijalnog sektora uopće ako ga se čak i u hrvatskim medijima svakodnevno optužuje da ne otpušta dovoljno radnika a da vezuje ruke poslodavcima? Dakako, ponešto može. Može biti djelotvorniji, kompetentniji, racionalniji, odlučniji… Međutim, glavna pitanja se javljaju perspektivno. Hoće li se SDP jasno svrstati uz većinski radni i nezaposleni socijalni kontingent, ili ni retorički neće postaviti veće socijalne i razvojne ciljeve i na njima inzistirati. To pretpostavlja politizaciju društva na socijalnim pitanjima i u direktnoj je suprotnosti s naputcima sadašnjih vlasnika patenta globalizacije i njihovih političkih i medijskih poslužitelja. To pretpostavlja da i taj navedeni većinski ‘socijalni kontingent’, kad smo ga već tako grubo nazvali, shvati svoj položaj i veže se uz onu stranku koja mu popravlja njegov vlastiti socijalni položaj. SDP treba ostvariti tu vezu. Ako se to ne ostvari, politiku u Hrvatskoj će i dalje, a možda i sve više, označavati sukob zamjenskih svjetonazorskih pitanja. A ako je u pitanju samo svjetonazorski odnos konzervativizma i liberalizma, onda tu HDZ ima dobre šanse.

I na kraju – ne morate odgovoriti ako vam se pitanje čini neumjesnim – smatrate li da materijalni uvjeti proizvodnje jedne knjige i socijalna pozicija autora uvjetuju i ideološki naboj samog djela? Konkretnije, je li vaša povijest socijaldemokracije takva zato što ste ravnatelj Leksikografskog zavoda i, vjerojatno, pripadnik društvenog sloja koji spada u viši platni razred…?

Ne znam kako bi se to sad imao povezati ‘ideološki naboj’ moje knjige i moja socijalna pozicija pripadnika nekog, kako bi to sad ispalo, višeg društvenog sloja, i to po liniji platnog razreda. Moja je knjižna povijest socijaldemokracije onakva kakva je i moja osobna. To je stvarno točno, ali ide u suprotnom smjeru od implikacija vašeg pitanja. Socijaldemokraciju sam kao stranku i birao i stvarao u vremenu kad nije bila nimalo socijalno konjunkturna, a kad su se izvan bilo kakvog platnog razreda upravo stvarali ti viši društveni slojevi, uključujući i dio ranije komunističke nomenklature koja je prije glumila ljevicu, žigosala sve demokratsko, a onda se u demokraciji obogatila na desnici. Kako sam izabrao socijaldemokraciju, tako sam u njoj i ostao. A i danas sam kritičan što nije radikalnija i o tome upravo i pišem. Što se pak Leksikografskog zavoda tiče, nadam se da vodim politiku koja se može smatrati prilično socijalnom i demokratskom, dakako, ne u stranačkom smislu. Zagovaram široku dostupnost znanja koja su tamo bila nedostupno pohranjena, a već su sad uvelike dostupnija na mreži – i to besplatno, i bez reklama i oglašivača. Ovo zadnje su mi i prigovarali razni tržišni komodifikatori znanja. Bilo mi je drago odgovoriti na vaše pitanje. Nadam se da je i vama ostalo drago što ste ga postavili.