Ambasadora Ruske Federacije u Hrvatskoj Anvara Azimova ne treba posebno predstavljati s obzirom na njegovu nezaobilaznu ulogu u rješavanju otvorenih pitanja i razvoju suradnje dviju zemalja. Razgovaramo uoči značajne kulturne manifestacije, Dana Moskve u Zagrebu, koja će sigurno, kao i prethodne, izazvati velik interes javnosti.

Kako nakon nekoliko godina svog mandata u Zagrebu vidite odnose Ruske Federacije i Hrvatske?

Članstvo bilo koje zemlje u NATO-u, nažalost, ne doprinosi razvoju odnosa s Rusijom, a ni Hrvatska nije izuzetak. Nakon učlanjenja u NATO i početka pristupnih pregovora o članstvu u EU-u intenzitet naših odnosa je počeo opadati. Hrvatska je povukla svoju suglasnost za sklapanje ugovora o realizaciji projekta Družba Adria, potpisanog 2002., kao i za sporazume o izgradnji ogranka plinovoda Južni tok na području Hrvatske koji su 2010. postignuti u Moskvi. Ruskim tvrtkama nije odobrena kupnja INA-e ni pravo na razvoj naftnih koncesija. Rast ruskih investicija je zaustavljen. Danas čine oko 400 miliona eura bez udjela Sberbanke i VTB banke u koncernu Fortenova, dok u susjednim zemljama koje nisu članice NATO-a investicije iznose milijarde eura.

Postupno su nestali politički kontakti na najvišoj razini: od 2010. do 2017. nije održana nijedna plenarna sjednica bilateralne Međuvladine komisije za gospodarsku i znanstveno-tehničku saradnju i nijedan punopravni susret na visokom nivou. Uoči ulaska u EU Hrvatska je bila prisiljena ukinuti pojednostavljeni vizni režim za Ruse. Pod pritiskom NATO-a praktički je potpuno zaustavljena vojno-tehnička suradnja. Na samitu NATO-a u Varšavi Zagreb je preuzeo na sebe obaveze o slanju vojnika u sastav kontingenta NATO-a u Litvi, iako povećanje vojnog kontingenta na ruskim granicama ne doprinosi jačanju povjerenja i sigurnosti u Europi. Naprotiv, povećava opasnost slučajnih incidenata koji mogu prouzrokovati ozbiljne posljedice. Tek je u zadnje četiri godine počelo postepeno pokretanje političkih kontakata, pa je 2017. nakon više godina održan prvi sastanak naših predsjednika. Nakon sedmogodišnje pauze ponovno se održavaju sastanci spomenute Međuvladine komisije. Proučava se pitanje moguće posjete predsjednika Vladimira Putina Zagrebu, ali za to bi trebalo stvoriti kvalitetan program, što za sada još nije postignuto.

Financijska šteta za Hrvatsku

Kakva je vaša ocjena gospodarskih odnosa dviju zemalja s obzirom na to da se Hrvatska kao članica EU-a mora pridržavati sankcija koje je Unija nametnula Rusiji?

Praćenje politike Zapada u odnosu na Rusiju dovelo je do ozbiljne financijske štete, prvenstveno za samu Hrvatsku. Nakon priključenja sankcijama protiv Rusije i nakon što smo mi uveli uzvratne mjere, uvoz hrvatskih poljoprivrednih proizvoda u Rusiju gotovo je u potpunosti zaustavljen. Iz tog je razloga, kao i zbog pada cijena ugljikovodika koji su činili više od 90 posto robne razmjene, trgovinski promet pao na 800 milijuna dolara. Za usporedbu, tijekom 2000-ih iznosio je oko dvije milijarde dolara godišnje. Sada je razmjena skoro vraćena na ondašnju razinu, ali uglavnom zbog rasta cijene nafte. Dio hrvatskih dobavljača preusmjerio je svoju robu kroz Srbiju, koja je s Rusijom sačuvala sporazum o slobodnoj trgovini za niz roba. Razlog zbog kojeg su uvedene sankcije – konflikt u Ukrajini – ne ovisi o nama. Kijev direktno odbija implementaciju pojedinih točaka Minskog sporazuma, dok se ukrajinski vojnici otvoreno hvale kako uspijevaju oduzeti sve više teritorija pobunjenicima u Donbasu. Pritom nitko u EU-u ne uvodi sankcije Ukrajini zbog kršenja primirja i ratnih operacija koje vodi.

U vezi Hrvatske vodi se borba oko dobavljača plina: hoće li Rusija zadržati primat na plinskom tržištu? Može li plin za hrvatske potrošače biti jeftiniji i koliko je, po vama, neophodan LNG terminal na Krku?

Očigledno je da Washington ne preza ni od čega kako bi istisnuo ruski plin s europskog tržišta i natjerao Europljane da grade LNG terminale za svoj skuplji ukapljeni plin. Kada bi američki plin bio konkurentan, SAD ne bi trebao provoditi toliko aktivan politički pritisak u svrhu podrške ovim projektima. Nama je jasno da je gradnja LNG terminala na otoku Krku također dio te taktike, pogotovo zato što SAD nije spreman u njega uložiti ni cent. Mi se nećemo miješati u vaše suverene odluke, mi nismo Amerikanci. Međutim, vama treba biti jasno da će se zamjena ruskog plina mnogo skupljim američkim LNG-om iskazati na kupovnoj cijeni goriva i posljedično dovesti do povećanja krajnje cijene vaših roba i usluga. O tome svjedoči i činjenica da su današnji europski LNG terminali popunjeni samo jednu četvrtinu, a to je njihov tehnološki minimum. U svojim izvještajima sama Europska komisija priznaje: u uvjetima kada su mnogo veći troškovi ukapljivanja plina u usporedbi s njegovom isporukom plinovodom, samo je administrativnim putem moguće povećati potražnju LNG-a u regionalnom okviru. To je učinilo rukovodstvo Litve koje je uvjetovalo svojim potrošačima plina da plaćaju uvoz mnogo skupljeg LNG-a u količinama neophodnim za minimalan povrat troškova za svoj plutajući LNG terminal. Kada bismo uzeli litavske troškove za uvoz plina i zakup LNG terminala, onda bi tih hiljadu kubnih metara bilo 30 posto skuplje od ruskog plina. Litavske vlasti natjerale su svoje vlastite građane da plate razliku. Ne bi se reklo da će druge zemlje EU-a napraviti iznimku, a u međuvremenu će u Sjevernoj Americi rasti dobit od plina. Što se nas tiče, mi ćemo svoj višak plina prodati nekom drugom, na primjer Kini.

Koliki su potencijali za daljnje širenje privredne suradnje?

Ruski biznis u sferi energetike je cijenjen u svijetu. Tijekom rusko-hrvatskih pregovora u oktobru 2017. predsjednik Putin je najavio mogućnost sudjelovanja ruskih kompanija u plinofikaciji različitih područja Hrvatske ili kreditiranju programa plinofikacije zemlje uz pružanje dodatnog obima plina. Osim toga, ruske korporacije Silovije mašini i Tehnopromeksport pomažu u razvoju hrvatske elektroenergetike. Zahvaljujući njima završena je izgradnja trećeg energetskog bloka za TE Sisak. Ruski investitori su više puta iskazivali interes za suradnju s hrvatskim rafinerijama. Što se tiče rafinerije Sisak, s ruskim gospodarstvom ste mogli dogovoriti njezino očuvanje i dobiti dodatne investicije. Primjerice, u Srbiji je Gazpromneft već uložio više od 600 milijuna eura u obnovu rafinerije Pančevo, koja je tako postala jedna od najboljih kompanija za preradu nafte u Europi. Ali to s rafinerijom Sisak nije uspjelo. Ruskim tvrtkama nije odobreno ni pravo na razvoj naftnih koncesija, iako su naše ponude bile mnogo povoljnije od ostalih sudionika natječaja. Na kraju je Hrvatska ponovno ispala najveći gubitnik. Kupci prava na naftnu koncesiju do danas nisu platili ni lipe. Zašto ne dopuštaju naša ulaganja u vaše gospodarstvo – takvo pitanje treba postaviti nekome drugome. U Moskvi će do kraja ove godine biti održana naredna sjednica Međuvladine komisije za gospodarsku i znanstveno-tehničku saradnju na kojoj ćemo se potruditi da pronađemo načine za poboljšanje naših ekonomskih odnosa.

Koliko Ruska Federacija može učiniti u uklanjanju ratnog nasljeđa i sprečavanju nekih novih sukoba na području bivše Jugoslavije?

Rusija aktivno radi na postkonfliktnom obnavljanju regije. Još 1990. i 1991. Moskva je poduzimala aktivne diplomatske napore kako bi normalizirala situaciju u bivšoj SFRJ. Međutim, kolaps SSSR-a i događaji koji su uslijedili nisu dopustili Rusiji da dalje nastavi raditi na deeskalaciji krize, pa je inicijativa prešla na zemlje Zapada, a sukobi, koji su postali jedni od najkrvavijih u povijesti moderne Europe, nisu se uspjeli izbjeći. Danas pažljivo pratimo proces normalizacije stanja u regiji. Nama je drago da se korak po korak grade dobrosusjedski međudržavni odnosi i da jača sistem multilateralne suradnje na osnovu zajedničkih gospodarskih interesa. Nažalost, moramo konstatirati da nakon skoro dvadesetogodišnjeg prisustva NATO-a na Balkanu ova regija nije postala mnogo sigurnija. Čak se u članicama NATO-a u ovom dijelu Europe dio stanovništva boji novih sukoba, a čitava balkanska politika alijanse, umjesto borbe protiv novih izazova i prijetnji te smanjivanja potencijala za nove konflikte, zapravo je usmjerena protiv Rusije. Poduzimamo sve moguće mjere u kontaktima s našim zapadnim partnerima, koristimo našu ulogu u UN-u, OSCE-u i drugim međunarodnim organizacijama kako ne bismo dopustili destabilizaciju situacije na Balkanu i kako bismo garantirali poštovanje međunarodnog prava u regiji.

Više puta pozivali ste i na potrebu zajedničke borbe protiv terorizma u svijetu. Koliko je to izvedivo ako neki od partnera koje pozivate na tu borbu baš podržavaju teroriste?

Nije nam lako objašnjavati svojim zapadnim partnerima kako ne postoje dobri teroristi. Al-Kaida je nastala kao posljedica američkog korištenja mudžahedina u Afganistanu radi postizanja momentalnih ciljeva. Terorist Osama bin Laden tada je tretiran kao borac za slobodu. Kao rezultat napada SAD-a i njegovih saveznika na Irak nastao je ISIL. Kao rezultat pokušaja Zapada da se pomoću tzv. opozicije skine Bašar al-Asad, ISIL je dostigao svoj vrhunac. Još nedavno je nakon niza terorističkih napada u Europi kao glavna prijetnja sigurnosti proglašen međunarodni terorizam, a ljude su uvjeravali u spremnost poduzimanja svega mogućeg radi njegovog istrebljenja. Umjesto toga, zapadne zemlje, članice NATO-a, pod pritiskom SAD-a i nekih istočnoeuropskih država jačaju protivljenje Rusiji, a nakon toga na dnevnom će redu biti i Kina. Sve to skupa nema ništa s borbom protiv realnih izazova i prijetnji. Jako nas brine reinkarnacija pokreta, grupa i stranaka koje, prikrivajući se pozivanjem na slobodu govora, promoviraju rasističke i ekstremističke ideje. Pravdanje nacizma dovelo je do toga da europske mlade generacije ne znaju istinu o najužasnijem ratu u povijesti. Rusija od 2005. predlaže usvajanje u UN-u rezolucije protiv veličanja i zagovaranja nacizma. Prošle jeseni za nju je glasalo 130 zemalja, a protiv su bile samo dvije – SAD i Ukrajina.

Washington ne preza ni od čega kako bi istisnuo ruski plin s europskog tržišta i natjerao Europljane da grade LNG terminale za svoj skuplji ukapljeni plin. Terminal na Krku dio je te taktike. Mi se nećemo miješati u vaše suverene odluke, mi nismo Amerikanci

Fejk vijesti o Rusiji

Kako komentirate rezultate nedavnih izbora za Evropski parlament?

Ne bih komentirao te izbore jer je to unutarnje pitanje Hrvatske i EU-a. Što se tiče prava nacionalnih manjina, sa žaljenjem moramo konstatirati pogoršanje situacije u Europi u sferi zaštite njihovih jezika, pisma i obrazovanja. U zemljama EU-a, Latviji i Estoniji, dandanas postoji sraman fenomen ‘nedržavljanstva’: dijelu stanovništva ovih zemalja uskraćena su osnovna politička, izborna i socijalno-gospodarska prava samo zbog toga jer im je materinji jezik ruski. U Ukrajini je u maju, usprkos ustavu i međunarodnim obavezama, usvojen zakon koji zabranjuje korištenje svih jezika osim ukrajinskog, u svim sferama života. U Hrvatskoj je, po mišljenju stručnjaka, doista suvremeno zakonodavstvo u sferi zaštite prava nacionalnih manjina, ali s velikom zabrinutošću gledamo na zločine iz mržnje protiv nehrvatskog stanovništva kao što su nedavni napadi u Viškovu ili Supetru na Braču ili brojni slučajevi netolerancije u izvještajima hrvatske pučke pravobraniteljice.

Kako bi ruska kultura i umjetnost mogle biti prisutnije u hrvatskoj javnosti?

Sa zadovoljstvom bilježimo rast interesa hrvatskih građana za rusku kulturu. Naša bilateralna suradnja prije svega se temelji na međudržavnom Programu suradnje u oblasti kulture. U okviru programa već su održane izložba Ermitaža, Dani Sankt-Peterburga u Zagrebu, brojne baletne izvedbe, foto-ekspozicije, folklorni nastupi i slično. Od 28. lipnja do 2. srpnja ove godine planiramo održati Dane Moskve u Zagrebu tokom kojih će biti puno kulturnih događaja. Sve to je rezultat napornog rada veleposlanstva. Međutim, značajan dio posla promoviranja ruske kulture u inozemstvu obavljaju naši kulturni centri koji djeluju u preko 80 država širom svijeta. Već drugo desetljeće trudimo se otvoriti takav centar u Hrvatskoj, što se pokazalo jako teškim. Hrvatska strana predlaže varijantu funkcioniranja centra kulture u sklopu veleposlanstva, što bi jako ograničilo njegove mogućnosti. U kulturnom centru moraju postojati tečajevi ruskog jezika s obaveznom dodjelom zvaničnih certifikata i diploma, knjižnica, koncertna dvorana gdje se mogu održavati koncerti, izložbe i slično. Sve je to nemoguće zamisliti u prostorijama veleposlanstva. Nadam se da će hrvatska strana izaći u susret našim zahtjevima.

Koliko imate mogućnosti hrvatskoj javnosti izložiti rusku stranu priče?

U hrvatskim medijima postoji određena samocenzura. Neki mediji ‘za svaki slučaj’ odbijaju objavljivati naše stavove. Ali to nije velik problem, postoji puno popularnih internetskih portala koji su uvijek spremni objaviti moje članke. Mnogo je veći problem što niz medija uzima vijesti iz zapadnih izvora gdje nema ruske strane priče i što među hrvatskim novinarima ima otvorenih rusofoba koji još uvijek ne vjeruju da je hladni rat završio i iz svog ‘frižidera’ se nastavljaju boriti protiv SSSR-a kojeg više nema. Više puta smo govorili urednicima da fejk vijesti i takvi ljudi diskreditiraju same sebe i nanose štetu svojim novinama. Uostalom, povjerenje prema medijima u Hrvatskoj je jedno od najnižih u Europi. Ali oni nas ne slušaju.