Drž’te lopova! Taj prastari uzvik najbolje objašnjava politiku koja je dovela do početka raspada Europske unije, a prije četvrt stoljeća uzrokovala isti proces u bivšoj Jugoslaviji. Najkraće rečeno, domaće elite su za sve nevolje prebacivale vlastitu krivicu na druge. Sada na Bruxelles, a nekada na Beograd. (Nisu ni oni nevini, ali nisu ni jedini, pa ni glavni krivci.) Unija gazi istom, starom stazom na kojoj je nekad posrnula Jugoslavija.
Kao i prije, proces je počeo u razvijenom dijelu zajednice. Sada u Britaniji, a nekada u Srbiji koju je potresao Memorandum SANU i Sloveniji, gdje su intelektualne elite također pretvarale poruku političke birokracije da je za sve kriva Jugoslavija, u teoretske i znanstvene programe. Još godine 1987., dok je Slobodan Milošević držao svoju ‘istorijsku osmu sednicu’, u Ljubljani je grupa intelektualaca okupljena oko časopisa ‘Nova revija’ objavila program uvođenja građanske demokracije i osamostaljenja Slovenije. Oba događaja su se savršeno poklopila i međusobno djelovala po starom principu da suprotstavljeni nacionalizmi uvijek opravdavaju i pojačavaju jedan drugog. U slijedeće dvije godine, dok je divljala Miloševićeva ‘antibirokratska revolucija’, u Sloveniji je umiruću Jugoslaviju zamijenio poklič ‘Europa zdaj!’
Danas, četvrt stoljeća poslije, umjesto nekadašnjeg jugoskepticizma, upravo se iz Slovenije čuju najozbiljniji euroskeptični glasovi. Dok je u Srbiji ulazak u Uniju glavna politička agenda, a u Hrvatskoj svaki glas skepse ravan političkom samoubojstvu, najpoznatiji slovenski ekonomist dr. Jože Mencinger već odavno uspoređuje Uniju s Jugoslavijom predviđajući joj istu sudbinu, a dr. Rastko Močnik s ljubljanskog Filozofskog fakulteta tvrdi da je Jugoslavija bila za Sloveniju bolji razvojni okvir od Unije, u kojoj je postala njemačka kolonija. Za razliku od euroskepticizma u Britaniji i nizu drugih EU zemalja, u podtekstu tih konstatacija čuje se misao da smo barem jednim dijelom krivi sami.
Uspoređujući EU s Jugoslavijom, dr. Mencinger je svojevremeno ustvrdio da se ona u procesu raspadanja nalazi tamo gdje smo mi bili u godini 1985. (Nakon Brexita može se zaključiti da je to bila optimistička konstatacija.) Ta dva razdoblja, odnosno današnju Uniju i Jugoslaviju od prije 30 godina, povezuje duboka kriza. I to politička kao i ekonomska, spletene u nerazmrsivi čvor, u kome se ne zna gdje je početak, a gdje kraj. Ali dobro se zna tko plaća račun, pogotovo u vrijeme nakon pada Berlinskog zida, otkad vladaju špekulantski kapital i transnacionalne korporacije.
Nema smisla ponavljati stare priče o tome kako u današnjem svijetu jedan posto bogatih posjeduje više nego tri milijarde siromašnih. Za našu su temu zanimljiviji podaci iz Velike Britanije, po snazi i prihodima šeste ekonomije svijeta, u kojoj petina svih radnika živi ispod granice siromaštva. Fleksibilizacija radnog zakonodavstva (za čim žude i naši poslodavci) otišla je toliko daleko da postoje i ugovori kojima se radnicima garantira samo šest plaćenih radnih sati tjedno (sad već i nula sati), ali s obvezom radnika da od šest ujutro spreman čeka hoće li ga poslodavac pozvati. Drugi rade po 12 sati dnevno (najčešće u trgovini), nedjeljom, petkom i svetkom, za istu mizernu plaću koja ne pokriva visoke troškove života. Žene su za isti posao plaćene manje od muškaraca, valjda u ime vrijednosti zapadne civilizacije, koja se sada tako grčevito brani od imigranata s istoka. Milijun Britanaca hrani se u pučkim kuhinjama, nema dosta stanova s prihvatljivom stanarinom niti se oni grade, standard u javnim školama ili bolnicama sve je niži, itd.
Istovremeno Britanija je Eldorado za kapital, od toga da je financijski sektor slabije reguliran čak i od Amerike, preko legalnog izbjegavanja poreza za krupne korporacije, do isto tako legalnog neplaćanja doprinosa za dio ‘fleksibiliziranih’ radnika. Vjerojatno se smatralo dobrom strategijom da se za sve to okrivljava Europska unija. Sve do brzopletog i nepromišljenog referenduma. Očito je previše Britanaca povjerovalo da je ona izvor njihovih nevolja. Da će im s istim korporacijama i špekulantskim kapitalom, u istom sustavu u kojem se obožava samo zlatno tele profita, biti bolje ako budu sami. Otrežnjenje će doći brzo, iako sasvim sigurno neće biti tako drastično kao na području bivše Jugoslavije.
Rješenje koje zagovaraju mnogi u EU (na primjer predsjednik komisije Jean-Claude Juncker i utjecajni njemački ministar financija Wolfgang Schauble) također podsjeća na ono što se događalo u Jugoslaviji sredinom osamdesetih. Želi se, naime, ojačati njene funkcije na račun država članica. Projekt nije nov, a na njegovom početku stoji uvođenje zajedničkih poreza. U Jugoslaviji nekad nije bilo takvih ‘unitarističkih’ projekata, ali je ojačano birokratsko uplitanje u ekonomiju, posebno u odnose cijena i raspodjelu deviza. Korifej toga bio je tada novi savezni premijer, Hrvat iz Bosne i Hercegovine, Branko Mikulić. To je dovelo do novog preračunavanja kako tko prolazi i tko koga eksploatira, pa se nad zemljom spustila gusta politička magla iz koje se čulo samo nacionalističko šaputanje. Svi su se osjećali izrabljivanima, od najbogatijih Slovenaca, koji su imali najviše koristi od YU tržišta sa skoro 23 milijuna potrošača, do najsiromašnijih Kosovara, kojima je ostatak zemlje davao svakog dana po 2,6 milijuna dolara pomoći. Jedna analiza rađena tih dana u Zagrebu (sudjelovali su dr. Branko Horvat, dr. Željko Rohatinski i drugi), iako nezavršena, pokazala je da nitko nije eksploatiran. Ali to nije imalo nikakvog odjeka. Nacionalne su elite bile mnogo uvjerljivije.
Znači li to da nikakva zajednica nema smisla? Ne, ali znači da su izgubile smisao zajednice u kakve su se pretvorile nekadašnja Jugoslavija i današnja EU. Politički temelj Jugoslavije bilo je socijalističko samoupravljanje, koje se izvitoperilo u golu vlast političke birokracije. EU je počela s idejom da udruži ljude, a nije udružila ni države, već se pretvorila u golu vlast krupnih korporacija i financijskog kapitala. Kakav se šapat čuje iz magle koja je sad prekrila Uniju?
