>

novosti logo

Kronika Kronika

Arhitektura motorne pile

Milan Metikoš godinama je dolazio iz Srbije na Baniju kako bi uređivao rodnu kuću. Nedavno su lopovi odnijeli pola građevine, otpilivši drvene zidove

Oluja je Milana Metikoša i njegovu obitelj, suprugu Miru, sina Branislava i kćerku Dragu, prije 25 godina oduvala sve do Valjkovca kraj Valjeva. Tamo se skrasio, dolazeći povremeno u Metikoše, rodni zaselak Bijelih Voda na Baniji. Ovdje bi obišao rodnu kuću, okrčio oko nje, popravio što treba popraviti, obnavljao grede i daske te pomalo vraćao stari sjaj drvenoj ljepotici sagrađenoj prije više od 100 godina. Prije desetak dana, jedan telefonski poziv susjeda Duje Metikoša iz Bijelih Voda, sledio mu je krv u žilama. Javljeno mu je da je netko odrezao gotovo sve drvene zidove kuće u prizemlju i na katu pa je kuća doslovno uništena. Milan nije časio ni časa. Već sutradan zatekao se pred rodnom kućom, ne vjerujući svojim očima.

Metikoš je popravljao i cifrao drvenu ljepoticu kako bi bila prvilačnija eventualnom kupcu, ali sada neće biti ništa od te zamisli

- Drvene planke stare više od 100 godina odrezane su motornom pilom i odnijete. Presjek na rezu otkrio je kako su bile potpuno zdrave i čvrste, kao da su jučer postavljene. Noge su mi se odsjekle, ostao sam bez daha i pola sata tupo sam zurio u oskrnavljenu kuću, bez ikakvih misli i osjećaja, kao u nekom snu. Dugo mi je trebao da shvatim da je sve uništeno zauvijek. U kući se više ne može živjeti, ne mogu je više niti prodati i svi moji snovi srušili su se kao kula od karata – ne krije razočaranje Milan Metkoš.

Prije šest godina Milanu je u Srbiji umrla supruga. Do tog trenutka razmišljao je o povratku. Računao je kako će njih dvoje okrčiti draču oko kuće, pokositi voćar i dvorište, obnoviti i obraditi bašću, potkresati voćnjak, zametnuti kokoši, možda koju ovčicu i provesti dio starosti u svojoj kući, na svojoj zemlji. Poslije iznenadne smrti supruge, Milan je dugo razmišljao i odlučio da će kuću prodati jer nije u njoj želio živjeti sam. Zato je svake godine dolazio po nekoliko puta, popravljao i cifrao drvenu ljepoticu kako bi bila privlačnija eventualnom kupcu. S novcem od prodaje planirao je poboljšati životne uvjete u tuđini.

- Već onoga dana, početkom augusta 1995. godine, kada su u daljini zagrmjeli topovi a mi se zajedno sa ostalim mještanima, brže-bolje počeli pakovati i paliti traktore i aute, kao da sam znao da neće na dobro izaći. U izbjeglištvu me jedino držala na životu ta moja stara drvena kuća i davala mi nadu. To je jedino što mi osta od Banije, od mog sretnog djetinjstva, mojih roditelja, mojih prijatelja mojih livada i šuma. Eto, sad ode i to, u nepovrat. Osjećam se kao da nikada nisam ni postojao. Velika tuga, moj prijatelju - drhtavim glasom objašnjava Milan.

Prije rata Milan je više od 10 godina radio u Gavriloviću. Za jednog od povremenih posjeta rodnom kraju otišao je u Sisak raspitati se o mirovini. Rečeno mu je da od toga nema ništa jer da bi ostvario bilo kakvu mirovinu potrebno je da ima najmanje 15 godina staža. Na svu sreću, dok su Metikoši živjeli na Baniji uplaćivao je za suprugu Miru novac za ostvarivanje poljoprivredne mirovine. Poslije njene smrti, ostvario je njenu mirovinu od 600 kuna koju prima i danas, što je jedini izvor prihoda Milana Metikoša. Po novac dolazi u Hrvatsku dva-tri puta godišnje.

Prvi mjeseci u izbjeglištvu bili su teški za obitelj Metikoš. Lutali su po selima oko Valjeva, tražili konak i posao, promijenili nekoliko adresa, a radili su za stan i hranu. Na kraju su se skrasili u Valjkovcu, djeca su osnovala obitelji, sin se zaposlio, pa su uz kredite i rad uspjeli sagraditi nešto kućice.

- Vidite, ima mnogo ljudi tamo u Srbiji koji sanjaju povratak, ali vijesti o nepravdama i teškoćama koje svako malo pristižu, polako, ali sigurno, odvraćaju ih od povratka na rodna ognjišta. Pa za ovu krađu moje kuće tamo se već zna. Mnogi se pitaju: zašto da se vraćam, kad nemam sigurnosti? – objašnjava Milan Metikoš.

Da su drveni zidovi Milanove kuće odrezani i odvezeni, otkriveno je sasvim slučajno. Milanov susjed Nikola Marić, susreo je na cesti kroz selo trojicu mladića koji su zaustavili kombi i pitali ga ima li negdje u selu kuća koje su na prodaju. Kad je odgovorio potvrdno, zamolili su ga da im jednu pokaže i on ih je odveo upravo do Milanove kuće. Tada je primijetio da nedostaju zidovi. Mladići su otišli, a on se uputio u selo kako bi javio o slučaju i obavijestio Milana.

- Zaprepastio sam se kad sam vidio što je napravljeno od Milanove kuće. Kad se to dogodilo ne znam ali sasvim sigurno nije bilo davno. Nije mala stvar odrezati zidove nečije kuće. Sjećam se, prije nekoliko godina netko je počeo razgrađivati jednu drvenu kuću u selu s druge strane brda, ali je odustao jer su planke bile trule. Mislim da lopovi motre iz prikrajka i uvijek su spremni na krađe. U ovom zaseoku nekad je bilo trideset kuća, a sada tu živi svega troje ljudi. Napuštene kuće zapinju za oko pljačkašima – objašnjava Nikola Marić. Vijest o krađi brzo se proširila Bijelim Vodama i ljudi su, ne samo ogorčeni, već i zabrinuti.

- To je, najblaže rečeno, necivilizacijski čin. Krađe nigdje nisu dopuštene, pa ne bi trebale biti ni ovdje u banijskim selima. Najgore je bilo prvih godina iza Oluje. Pljačkaši su odnosili sve što iole vrijedi pa su povratnici uglavnom zaticali do temelja devastirane i opljačkane kuće. Nažalost, mnogi nisu o tome obavještavali policiju iz raznoraznih razloga, najčešće zbog straha od lopova koji bi im se mogli osvetiti. Već duže vrijeme ovdje je prisutna i nezakonita sjeća šuma, ali drvokradicama je teško ući u trag – pojasnio nam je mještanin Miloš Branković. Milan je nemili događaj prijavio policiji, a od službenice za odnose s javnošću Ive Dvorski saznajemo da je istraga u toku.

1/3