>

novosti logo

Kultura Kultura

Atak na HAVC

Namjera je Karamarkove desnice da film ‘15 minuta’ bude pokazna vježba prestanka koprodukcijskog rada domaće filmske industrije u njezinu povratku identitetskim temama. I, naravno, da se ravnatelja HAVC-a smijeni

Novokomponirani totalitarni diskurs iznikao iz Karamarkove kabanice, koji je u svega nekoliko tjedana promijenio društvenu ulogu i imidž nacionalne kulture, malo je uvrijedio domaću građansku kulturnjačku desnicu. HDZ-ovi kulturnjaci su riskirali javna imena i ugled, ne sluteći da Karamarko igra na ministarskog džokera koji nema, što je veoma poznato, nikakav kredibilitet u kulturnjačkom serklu. Javna osveta u formi pobune HDZ-ovih kulturnjaka, predvođene nesuđenom ministricom Anjom Šovagović Despot, dogodila se nedavnom prigodom, uz objavu ‘skandalozno niskog’ proračuna za kulturu, čime je ‘fatalno izigrano povjerenje’ kulturnjaka konzervativnog opredjeljenja. Od pedesetak aktivnih članova HDZ-ovog kruga kulturnih profesionalaca niti jedan nije aktiviran u izvršnoj vlasti. Anji Šovagović Despot je dosadio tretman zaslužne kulturnjačke desnice kao zamoraca u igri većih mahera. Nisu HDZ-ovski kulturnjaci Karamarkovi kultur-šatoraši! Odbor za kulturu HDZ-a se tako rasuo, a ostale su dvije činjenice.

Kulturnjaci HDZ-a ne toleriraju politički deplasman. I dalje, totalitarni postupci aktualnog ministra, dogovoreni mimo kontrole domorodačkih kulturnih faktotuma, nanose štetu dinamici čitavog polja. Kulturnjaci različitih političkih, svjetonazorskih i estetičkih načela prisiljeni su, oduvijek i zauvijek, sudjelovati na zajedničkom, plitkom i skučenom terenu. Agenda bespogovorne sječe kadrova još bi, naslućujemo, ‘mogla proći’ u desničarskom posttraumatskom diskursu ‘konačne političke pobjede’, ali sav ostali dekorativno-diskurzivni aparat, koji uličarski iznose protagonisti najnižih moralno-intelektualnih kapaciteta, nanio je dalekosežnu štetu kako čitavoj društvenoj tako bome i kulturnoj sceni. Nisu, naime, kondicije domaćih kuturnjaka demokršćanskih uvjerenja ono što uspostavlja ‘novi društveni poredak’, nego su baš te njihove kvalitete izuzetno neprivlačne Karamarkovoj ekipi za ideološki odstrel. Jesu li to HDZ-ovi ‘pošteni intelektualci desnice’ dokraja shvatili, ne znamo. Jasno nam je ipak da ta otrežnjujuća spoznaja detonira u različitim oblicima društvene regresije. Konzervativci kulture u totalitarnim nagnućima vladajućih vide ‘regresiju profesionalizma’, što je valjda najviša stepenica u spomenutom procesu njihovog društvenog degažmana.

A slučaj medijskog skandala oko koprodukcije dokumentarnog filma Hrvatskog audiovizualnog centra (HAVC) dokaz je statusa općenite društvene regresije, uz kolaps svih dosegnutih razina umjetničkog profesionalizma kao prostora i dokaza autorske slobode. Bio je potreban jedan namjerno neshvaćen slučaj kako bi se snažno narušio javni ugled i plasman HAVC-a kao hvaljene domaće kulturne industrije koja koristi manje od šest posto državnog proračuna, a ubire višestruko više. Bilo je dovoljno da se na konferenciju za medije koju je ‘u povodu uznemirenosti’ izazvane dokumentarnim filmom ‘15 minuta – masakr u Dvoru’ danskih autora Džordža Larsena i Kaspera Vedsmanda sazvao HAVC, pojavi izaslanik domaće totalitarne desnice, povjesničar antikomunist Josip Jurčević, pa da urbi et orbi bude jasno da je mjera domoljublja jedini kvalifikativ za sve sadašnje, prošlo i buduće u domaćoj kulturi, umjetnosti i kreativnim industrijama. Nije, naravno, ta domoljubna invektiva došla s tom medijskom konferencijom, Jurčevićem i pobočnicima, ali je baš tom prilikom dokazana ona mjera moralne i intelektualne regresije u kojoj je nemoguće iznositi činjenice (kronološke, stručne, povijesne), jer je negdje drugdje i malo ranije odlučeno da se stvar ima riješiti po kratkom postupku.

Ako je Oliver Frljić broj jedan, Hrvoje Hribar je neprijatelj broj dva aktualnoj Karamarkovoj desnici. Hribara dakle treba moralno deplasirati i smijeniti s vrha HAVC-a. To smo odmah ubrali na ‘sučeljavanju’ članova radne grupe HAVC-a, koja od prošle godine brine o slučaju ovoga filma, i Jurčevićeve jurišne desnice. Shvatili smo također da je namjera HAVC-a da se medijskoj (a ne kolektivnoj, kako se podvaljuje) nervozi oko danskog dokumentarnog filma doskoči na dijakronijskoj liniji razgovora o aspektima problema tragično promašena. Prevladavajući dojam koji je prisvojila desnica iz partera dvorane zazvonio je dovoljno glasno da ne treba argumentaciju: HAVC je izdajnička institucija koja financira filmove što duboko kompromitiraju ugled Hrvatske i njezinu ulogu u Domovinskom ratu. Smijeniti HAVC-ov establišment, točka.

Malo je reći da je šteta što šira javnost nije imala priliku vidjeti raspravu o meritumu, o dubiozi autorskog prava, proceduralnoj proizvodnji filma i nužnosti koprodukcija kao forme bez koje je nemoguć bilo kakav europski film. Evo faktografije. Film ‘15 minuta – masakr u Dvoru’ rađen je u koprodukciji HAVC-a i Danskog filmskog instituta, a bavi se strašnim zločinom iz kolovoza 1995. kada su pripadnici ‘vojske bez oznaka’ ubili najmanje devet osoba, psihičkih bolesnika i tjelesnih invalida, na sramotu danskih pripadnika UNPROFOR-a koji su bili u neposrednoj blizini. Iako nije službeno utvrđeno koja je vojska, hrvatska ili srpska, odgovorna za zločin, u filmu sugovornici, odnosno informanti (Savo Štrbac, Mile Novaković) nedvosmisleno svjedoče o odgovornosti HV-a. Iako film nije ‘kolaudiran’ (nije službeno prikazan pred predstavnicima HAVC-a, s autorima i producentom), iako u tritmentu nisu navedeni sugovornici koji se pojavljuju u filmu, on je prikazan na Sarajevskom festivalu, zatim i na RTS-u u kolovozu 2015., zbog čega je Ivica Pandža Orkan, umirovljeni pukovnik HV-a, podnio kaznenu prijavu protiv nepoznatog (!) počinitelja. Time slučaj postaje javno toksičan, premda je HAVC-ova kronologija proceduralnih problema s producentom (Nukleus d.o.o.), koja se sada rješava obustavom posljednje novčane rate producentu i dogovorom oko ‘prepravke’ filma s danskim koproducentom, svima lako dostupna.

Ali čemu je potrebno da šira javnost zna detalje proizvodnje dokumentarnog filma u koprodukciji? ‘15 minuta’ nije, naravno, prvi film koji hrvatsku stranu optužuje za zločin, niti je prvi film na kojemu su autori uključili vlastito pravo na slobodu izraza, bez obzira na predložak scenarija. Ali desnica zna ‘uhvatiti moment’: radi se upravo o tome da taj dokumentarac ostane zabilježen kao prvi film u povijesti domaće dokumentaristike koji ne smije prikazivati ono što aktualna politika nije odobrila. Riječ je o tome da ‘15 minuta’ ostane zapamćena, povijesna pokazna vježba prestanka koprodukcijskog rada domaće filmske industrije u njezinu povratku identitetskim, izolacionističkim temama. Konačna je stvar, naravno, i u tome da se ravnatelja Hribara smijeni: ako ne može ilegalno, kupovanjem glasova postojećeg Upravnog odbora HAVC-a, onda legalno, promjenom zakona. Demokratske procedure su možda spore, ali za sve postoji prvi historijski trenutak, sigurno misli ministar. A vidjet ćemo uskoro imaju li i kulturnjaci desnice jače, izdvojeno mišljenje.

1/1