>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Autobus je stao u Eboliju

‘E da znaš, ove godine je malo nedostajalo da moje drvo bude mladoženja! Ali sam siguran da će dogodine Maj mladoženja biti jedan lijepi veliki cer iz moje šume! Ako se to desi, a brzo ću saznati, pozivam te na svadbu moga Cera i Zelenike iz Galipoljske prašume’

Dvadeset i sedmog aprila, tačno u podne, autobus PZ107 Salerno – Potenza, koji nadomješta voz u 11.39, ušao je u stanicu Eboli. U autobus uđe čovjek mojih godina, kačket na glavi, košulja dugih rukava zavrnutih na pola podlaktice. Stane uz sjedalo desno od mene, između nas je samo hodnik. Pogleda me, pa se spusti na ono sjedište uz hodnik. U autobusu petnaestak putnika, svaki može imati dva sjedala, ja sam svoju ručnu torbu već držao na onom sjedalu do prozora.

Krenuo sam, napokon, u Aliano. Moja želja da onamo dođem odavno je zrela i prezrela. To je ono mjesto, koje Carlo Levi u svom romanu ‘Krist se zaustavio u Eboliju’ zove Gagliano. Od Ebolija do Gagliana nema više od 150 kilometara. A sad se u tome Eboliju, na tri minuta, zaustavio i moj autobus iz Salerna za Potenzu.

Čovjek s kačketom spusti neku tašnu na sjedalo do sebe, smjesti se, popravi zavrnute rukave na maljavim podlakticama i, nakon što utvrdi da je u dobrom autobusu, zaključi da do grada Potenza ima ravan sat vožnje. Dobro je, odande ja moram dalje, u pola dva, kaže gledajući me. Moram i ja dalje, a ne znam kad ide autobus za Aliano, kažem mu. E pa u Aliano nikad nije bilo lako stići, ali petak je, petkom se uvijek nešto nađe. Pa, posve ‘netalijanski’, krene:

- A odakle ste?

- Iz Zagreba.

- Dalmatinac?

- Pa baš i nije Zagreb u Dalmaciji.

- Oprostite, svetac zaštitnik moga grada je Zadranin, san Giuliano, neki od mojih zemljaka su išli u Zadar, pobrkah Zadar i Zagreb.

- Nisam baš toliko obaviješten o svecima. A vi odakle ste?

- Accettura! Čuli ste za mjesto Accettura?

- Jesam, to je ono gdje se drveće vjenčava. Prošloga maja sam bio blizu, stigao u Lukanijske Apenine, zamalo nisam otišao da vidim tu svadbu.

Čovjek se na to trgnu, raširiše mu se oči, lice mu se ozari kao da ga plamen ogrija, pa se desnom šakom pljasnu po desnom koljenu, kao naši seljaci što čine. I pređe na ti.

- E da znaš, ove godine je malo nedostajalo da moje drvo bude mladoženja! Ali sam siguran da će dogodine Maj mladoženja biti jedan lijepi veliki cer iz moje šume! Ako se to desi, a brzo ću saznati, pozivam te na svadbu moga Cera i Zelenike iz Galipoljske prašume!

- Ako budem blizu, eto me!

Ovdje odustajem od prepisivanja upravnog govora, ne bi stalo. Krenu i nastavi da mi natanko opriča ritual, koji prati preko pedeset godina svakog maja. Drvo mladoženja mora biti cer, i mora biti uzeto s jedne padine šume Montepiano, a nevjesta mora biti iz naspramne prašume, i mora biti zelenika. Mladoženja se zove Maggio, po talijanski, kaže, a ‘po našu’ kaže nešto kao mesk. Mladoženja biva izabran u pravilu godinu dana ranije i biva redovno nadgledan, sve do sječe. Mora biti lijep, prav i oko njegove ženidbe se moraju složiti svi članovi odbora. Kad dođe dan za sječu, onda mu šumski radnici, krčioci, sjekači i tesari, pažljivo otkopaju gornji dio korijenova, pa ih onda zasjeku, da bi potom sjekirama zasjekli u stablo sve dok se ne nagne. Onda ga konopcima polagano spuste, ne smije o zemlju tresnuti, ‘jer je plač drvetov strašan’. Spušten na zemlju, Cer mladoženja ostane nekoliko dana da leži gdje je položen. Dan prije vjenčanja, u ponedjeljak po Duhovima, biva odveden, a zapravo odnesen na glavni trg mjesta Accettura. U pravilu je to put od deset do petnaest kilometara. Cer biva nošen volujskom zapregom, koja zna brojati i do pedeset pari volova u jarmu. Ta zaprega je takva da je stablo, dugo između 25 i 35 metara, vezano na onoliko jarmova koliko ih ima ‘u svatovima’. Taj put ima strmih dijelova i opasnih, i velike vještine i iskustva treba da tolika volujska snaga skladno vuče odsječeno deblo niz i uz vrleti vukući ga po zemlji ili ga držeći iznad nje, a vezanog lancem za jaram. Ti su volovi posebna priča. Mnogi ih imaju samo za to da na dan kad se vjenčava Cer sa Zelenikom mogu učestvovati u ritualu. Sila svijeta prati dolazak mladoženje na gradski trg. Pečalbarska zajednica iz Accetture masovno dolazi iz svih krajeva svijeta na vjenčanje dvaju drveta, iz Njemačke, Kanade, Latinske Amerike. Vjenčanje se obavlja u utorak poslije Duhova, u pravilu je to u maju, rijetko kada bude prvih dana juna. Oni koji su u Americi ponekad ne mogu doći, pa vjenčanje, već prema drvetima koja ondje rastu, znaju upriličiti u samom New Yorku.

Mesk, ili Maggio, ili (da ga ponašim) Majo, biva vučen i nošen s tučkom naprijed sve dok ne dođe do ulaza u Accetturu. Onda ga se okrene, tako da mu je vršak naprijed, pa ga se kroz uske ulice nosi do trga, gdje tesari i stolari pripremaju skelu i pouzdan stalak u koji će stati njegov tučak i biva pripremljeno sve drugo što će ga držati uspravnim na gradskom trgu. Na gradskom trgu on prenoći postavljen uspravno.

Mlada, iz familije zelenika, bira se iz naspramne prašume Gallipoli. Ona mora biti visoka i tanka, zovu je Cima (Vrška). Nju ne vuku volovski parovi, nose je muškarci na ramenima, ponekad i po petnaest kilometara. Čim izbiju na čistinu, nosači pjevaju i igraju, bez velike pjesme i dosta vina nije ta svečanost. Gajde i harmonika su obavezni instrumenti. Uz nosače ide mnoštvo djece, cijele familije, pješice, na magarcima, mazgama. Oko nje se igra i pjeva, ona je kraljica mjeseca maja.

Muzička pratnja se, kaže moj saputnik, u njihovu govoru zove scasciatammuri, a dolazi iz mjesta Turi. Pjesama ima raznih, a najljepša mu je, pa mi zapjeva: Fronda d’olivo, attàccati le trecce, ché vostro padre ti vuole maritare (Maslin grano, pletenice pleti, jer te otac udavati hoće).

Svatovi koji dovode Meska, zaustave se na malom trgu San Antonio. Ondje je već Cima. Dva drveta oljuštene kore, a ostavljenih zelenih kruna na vrhu, tu se sretnu po prvi put i, kao ruku pod ruku, bivaju ispraćeni do trga San Vito. Tu Mesk (i druga stabla pratioci) bude položen na zemlju, dok Cima biva naslonjena na pročelje neke gazdinske zgrade. Cijeli dan ponedjeljak protiče u radu tesara i drugih majstora oko uspravljanja mladoženje. Čekrk, kojim će se vući konopac mladoženjin, jedna je od glavnih stvari. Cijeli dan se igra i pjeva, dijele se kolači, uštipci i vino.

U utorak se uz uspravljenog mladoženju Maja priljubljuje Vrška. U rupe koje im se izbuše na deblima ubacuju se drveni klinovi, koji će savez učiniti stojnim. Mladić koji se penje uz drveće (takvih Accettura uvijek ima!) popne se u vrh Vrške i okiti joj grane poklonima, o koje su okačene metalne pločice. Na njih onda lovci otvore vatru iz pušaka, i šta pogode, onoga je koji je pogodio. Igre i pjesme ne prestaju, a po nepogođene poklone idu uvrh Vrške mladići penjači, i ako ih se domognu, njihovi su.

Grad Accettura drži mladence tri dana na trgu. Onda se objavi javna prodaja. Pamti se ime onoga koji otkupi jedno ili oba vjenčana stabla.

Moj razgovorljivi saputnik doda kako je majsko vjenčanje starije i od crkve, kako je pagansko, i kaže, čisto komunističko. Crkva je vjenčanju priključila sveca Julijana Zadranina kasnije. A čista svetkovina crkvena je 27. januara, dan svetog Giuliana, i tu se, kaže mi, komunisti i pagani, ne miješamo crkvi u posla.

Potenza, stazione centrale. Trinaest sati i pet minuta. Izlazimo iz autobusa. Ja se zovem Amilcare, kaže moj nenavadni putni drug, daj mi svoj telefon, da ti pošaljem sliku spajanja majskih mladenaca na trgu u Accetturi, gdje ćeš vidjeti kako sam izgledao prije pedeset godina. Dva dana ranije sam, u Napoliju, izgubio telefon, pa mu napisah e-mail adresu. Ne služim se time, kaže Amilcare, ali imam prijatelja, koji će ti poslati sliku. I evo, pred samo slanje ovoga teksta na objavljivanje, stiže mi slika, sama, bez ikakva objašnjenja. Koji je na njoj Amilcare, ja ne znam.

1/1