>

novosti logo

Politika / Svijet Politika / Svijet
Piše Tena Erceg

Baby bumerang

Kineska vlada nakon 35 godina ukida ograničenje od jednog djeteta po obitelji kako bi se zaustavilo smanjivanje radne snage i proveo plan o udvostručenju BDP-a. No zbog modernizacije društva i troškova podizanja djece ne očekuje se značajniji baby boom

Na partijskom plenumu koji je održan 29. listopada, Kineska komunistička partija donijela je odluku da će nakon 35 godina ukinuti takozvanu politiku jednog djeteta, pa će odsada parovi smjeti imati dvoje djece. Tema plenuma bilo je stanje kineske ekonomije, pa je najavljen novi petogodišnji ekonomski plan s ciljem da se do 2020. udvostruči BDP i prihodi po glavi stanovnika od razine na kojoj su bili 2010. godine.

Glavni tajnik KKP-a Xi Jinping ukidanje politike jednog djeteta predstavio je kao dio reakcije na zabrinjavajuće ekonomske indikatore koji su pokazali usporavanje rasta BDP-a (6,9 posto) te smanjenje industrijske proizvodnje i investicija. Nakon plenuma, Komisija za nacionalno zdravlje i planiranje obitelji objavila je priopćenje u kojemu je objasnila da će to povećati udio radne snage u zemlji i smanjiti pritisak na sve stariju populaciju, te time doprinijeti održivom i zdravom ekonomskom razvoju.

Za implementaciju ove odluke trebat će nekoliko mjeseci, nakon čega će svi kvalificirani parovi, a radi se o njih oko 90 milijuna, moći zatražiti dozvolu za još jedno dijete. Na Zapadu i među dijelom kineskih demografa politika jednog djeteta zbog svojih razornih dugoročnih posljedica stavlja se uz bok najvećih kineskih ekonomskih i društvenih programa kao što su Veliki skok naprijed i Kulturna revolucija, pa se u tim krugovima ova odluka smatra povijesnom. Reakcije kineskih građana, međutim, zasad ne ukazuju da bi se u skoroj budućnosti mogao dogoditi značajniji baby boom.

Komisija tvrdi da bi broj stanovnika bez politike jednog djeteta bio veći za 400 milijuna ljudi. Tu tvrdnju osporava bivši vladin savjetnik Liang Zhongtang, koji smatra da su njezini učinci dvostruko manji od službenih i da bi se natalitet smanjio prirodnim putem

Politika jednog djeteta službeno se u Kini počela provoditi 1980. godine, kada je partijsko vodstvo na čelu s Deng Xiaopingom naložilo svim svojim članovima, njih 38 milijuna, a zatim i ostatku stanovništva, da broj svoje djece ograniče na jedno. Partija je, međutim, već desetak godina ranije započela program planiranja obitelji, samo što se u tom periodu on provodio u formi savjetovanja i poticanja. Stav partije bio je da će nekontrolirani rast ionako goleme populacije u situaciji ograničenih prirodnih resursa dovesti do masovnog siromaštva, te da novom politikom osigura da plodovi ekonomskog razvoja ne budu poništeni nekontroliranim rastom stanovništva. Proklamirani cilj bio je da se do 2000. godine rast prirodnog prirasta u potpunosti zaustavi.

U vrijeme vladavine revolucionarnog vođe Mao Zedonga politika jednog djeteta predstavljala se kao moralna vrlina, odluka koja će donijeti dobro zemlji i njezinom stanovništvu, a novim ustavom iz 1982. njezino provođenje postalo je i dužnost svakog građanina. U kasnijoj fazi, naročito u ruralnim dijelovima zemlje, politika se počela provoditi represijom koja se sastojala od prijetnji uništavanjem imovine, financijskog kažnjavanja, pa i prisilne sterilizacije i prisilnih pobačaja, čak i u visokom stupnju trudnoće. Budući da su lokalni partijski dužnosnici imali obavezu provođenja politike u svojim sredinama i da je o tome ovisilo hoće li pasti u nemilost partije, najbrutalnije kazne događale su se upravo po kineskim zabitima, pri čemu centralna vlast nije eksplicitno poticala, ali je prešutno odobravala takve lokalne prakse. Politika se pritom provodila selektivno jer su isključene nacionalne manjine, ali i oni boljeg imućnog stanja koji su sebi mogli priuštiti plaćanje kazni za ‘višak’ djece. Najpoznatiji je primjer filmskom režisera Zhang Yimoua koji je za svoje četvero djece iz dva braka državi platio 1,23 milijuna dolara.

Kina je 1950. godine imala 554 milijuna stanovnika, a 1979., kada je donesena odluka o ograničavanju, 964 milijuna stanovnika. Danas ima 1,4 milijarde stanovnika, pri čemu Komisija za nacionalno zdravlje i planiranje obitelji tvrdi da bi broj stanovnika bez politike jednog djeteta bio veći za 400 milijuna ljudi. Tu tvrdnju, međutim, osporavaju neki kineski demografi, naročito bivši vladin savjetnik Liang Zhongtang, koji smatra da su njezini učinci dvostruko manji od službenih i da bi se natalitet i bez nje smanjio prirodnim putem. Zhongtang je svoje teze dokazao pilot-projektom koji je uz dozvolu partije proveden u jednom gradu u pokrajini Shanxi. Iako je stanovnicima bilo dozvoljeno da imaju dvoje djece prirodni prirast je svejedno postupno usporavao, no trebalo je proći još puno godina da bi vlasti počele uvažavati takve pokazatelje.

Kineski demografski eksperiment doveo je i do nekih nepredviđenih posljedica. Prije svega, u ruralnim se sredinama tradicionalno preferiraju muška djeca, jer je običaj da nakon sinove ženidbe on i supruga ostaju u kući skrbiti za njegove roditelje, dok djevojke napuštaju roditeljski dom. Zbog toga su u takvim krajevima ženska djeca često završavala u sirotištima i na usvajanju, naročito u zapadne zemlje, a s pojavom ultrazvuka 1980-ih znatno se povećao i broj selektivnih pobačaja ženske djece. Posljedica toga je izvitoperena demografska slika, pa se na 100 djevojčica rađa čak 118 dječaka, a dio ‘prekobrojne’ djece uopće se ne prijavljuje, već žive u ilegalnim uvjetima i nemaju nikakvu socijalnu sigurnost. Dramatičnost manjka djece najbolje se vidjela nakon potresa koji je 2008. pogodio pokrajinu Sečuan, kada je poginuo velik broj školske djece. Vlada je tada poslala liječničke timove da obavljaju postupke obrnute sterilizacije, a stotine žena u predmenopauzi pohrlile su u klinike za umjetnu oplodnju kako bi pokušale zatrudnjeti.

Zanimljivo je da unatoč manjku žena posljednjih godina raste broj onih koje nisu udane. Ta je činjenica posljedica modernizacije društva i sve boljeg ekonomskog i obrazovnog statusa žena

Zanimljivo je, međutim, da unatoč manjku žena posljednjih godina raste broj onih koje nisu udane. Ta je činjenica posljedica modernizacije društva i sve boljeg ekonomskog i obrazovnog statusa žena, a njome se također potvrđuje teza demografa Liang Zhongtanga da bi se određeni pad nataliteta dogodio i bez državne intervencije. Budući da je kinesko društvo unatoč rapidnoj modernizaciji još uvijek prilično tradicionalno, ovaj fenomen uvelike se doživljava kao problem, a neudane žene često su predmet prezira, pa je za njih skovan i poseban naziv – sheng nu ili ‘žene ostaci’. U takvom diskursu smatra se da žene koje se ne udaju do 27. ili najviše 30. godine života to više neće ni moći jer će postati nepoželjne. Istraživanje Svekineske ženske federacije iz 2010. pokazalo je da čak 90 posto muškaraca smatra da bi se žene trebale udati do te dobi. Unatoč tome, ako je suditi po analizama ‘ženskih časopisa’ poput ‘Cosmopolitana’, sve je više ekonomski samostalnijih i obrazovanijih stanovnica urbanih središta čiji kriteriji rastu ne samo u smislu odnosa s partnerom, nego i njegovog ekonomskog statusa. Istraživanje jednog web-sitea za upoznavanje pokazalo je primjerice da 68 posto žena u gradovima smatra da bi partner već prije braka trebao posjedovati stan i automobil.

Ranih 1980-ih samo je pet posto žena u gradovima starih između 25 i 29 godina bilo neudano, a taj broj se do 2008. utrostručio. Neudanih žena u tridesetim godina bilo je relativno malo, šest posto, no i ta se brojka konstantno povećava. Takav trend u suglasju je sa stanjem u drugim zemljama istočne Azije, gdje trećina Japanki u 30-im godinama nije udana, u Tajvanu je takvih žena 20 posto, dok u Singapuru 27 posto visokoobrazovanih žena u četrdesetim godinama također nije u formalnom braku. U skladu s tim je i pad nataliteta u istočnoj Aziji: on je 1960-ih godina iznosio čak 5,6 djece po ženi, a danas se spustio na samo 1,6 djece. Ova pojava na mušku se populaciju Kine odražava tako da se povećava broj neoženjenih neobrazovanih muškaraca, pa je 2000. godine samo jedan posto obrazovanih 40-godišnjaka bilo neoženjeno, dok je takvih muškaraca bez visokog obrazovanja bilo čak 25 posto.

Budući da su neželjene posljedice politike jednog djeteta postale evidentne i partijskome vrhu, prije desetak godina počela je njezina revizija koja je rezultirala ukidanjem restrikcija za određene dijelove stanovništva, primjerice za obitelji u kojima je barem jedan roditelj jedinac, kategorija u koju spadaju praktički svi roditelji rođeni nakon 1980. godine. Labavljenje politike provedeno je 2013., nakon što je 2012. prvi put zabilježen pad broja radno sposobnog stanovništva. Sa 916 milijuna radno sposobnih građana ta je brojka bila za 3,7 milijuna manja nego godinu ranije i obilježila je kraj kontinuiranog rasta radno sposobnog stanovništva koji je Kina bilježila od 1990. i koji joj je u tom periodu priskrbio 100 milijuna novih radnika. Izračunato je također i da će do 2050. godine trećina kineske populacije biti starija od 60 godina, što će stvoriti neodrživ pritisak na resurse za brigu o starijim osobama.

Unatoč djelomičnom ukidanju restrikcija, modernizacija je u Kini uzela previše maha da bi se taj proces mogao na brzinu zaustaviti, pa se do svibnja ove godine za dozvolu za drugo dijete prijavilo samo 12 posto svih kvalificiranih parova. Upravo zato smatra se da ni sadašnje ukidanje politike jednog djeteta neće rezultirati naglim porastom nataliteta, najviše zato jer je za većinu parova u visoko kompetitivnom kineskom društvu podizanje djece postalo preskupo. Uzrok tog problema u svim se analizama, uključujući i one organizacija kao što je Svjetska banka, lociraju u činjenici da Kina unatoč službenom društvenom uređenju nema razvijenu socijalnu državu kakvu imaju primjerice europske zemlje. Dapače, s početkom ekonomskih reformi krajem 1970-ih Kina je započela s demontažom sustava socijalne sigurnosti, pa danas ne postoji ni univerzalno zdravstveno osiguranje, ni osigurane naknade za nezaposlene, nema dovoljno državnih vrtića, a prosječno čak 15 posto obiteljskog budžeta odlazi na obrazovanje djeteta.

Stoga se čini da je socijalna nesigurnost glavni razlog zašto je većina parova ovu odluku dočekala s priličnom skepsom, te da će procesi modernizacije neminovno dovesti do pada prirodnog prirasta. Tome u prilog idu projekcije stručnjaka o tome kako će 2050. godine izgledati demografska slika Kine. Prva pokazuje da bi bez ukidanja politike jednog djeteta broj stanovnika te godine iznosio 1.246 milijardi ljudi. S njezinim ukidanjem i postupnim povećanjem obitelji s dvoje djece taj bi broj iznosio 1.369 milijardi, dok bi u slučaju da u roku od godinu dana gotovo sve žene koje to mogu imaju dvoje djece populacija narasla na 1.429 milijardi ljudi. U sve tri varijante vrhunac nataliteta dogodio bi se oko 2030. godine, nakon čega bi se različitim intenzitetom počeo smanjivati.

1/1