Otkad se iz izbjeglištva vratila na rodno ognjište, tri godine nakon Oluje, devedesetpetogodišnja starica Sava Stambolija iz Donjeg Selišta kraj Gline, svaku Badnju večer, punih 15 godina, provodi sama. Uglavnom tada šuti u suzama i tuzi, pomno osluškujući škripu rasklimanih vratnica na ulazu u dvorište, što bi značilo da dolazi gost s kojim bi mogla podijeliti, u svetoj pretprazničkoj večeri, nekoliko riječi, nešto nade i utjehe ususret Božiću. Sve do ovogodišnjeg Badnjaka vratnice nisu zaškripala. Za vremešnu i usamljenu Savu Stamboliju saznali smo od mještana i odlučili je posjetiti baš na Badnjak. Drhtavom rukom otvorila je vrata oslanjajući se na štap bez kojega ne može hodati i odmah nakon pozdrava pozvala nas u prilično hladnu omanju kuhinju.
- Izvinite što je hladno, štednjak nikako da povuče kako treba, pa vatra jedva tinja, a ja ne znam što je, znam samo da mi je hladno – bilo je prvo što je rekla. Vašem novinaru nije bilo druge nego zasukati rukave i vidjeti zašto se vatra guši. Kratak odvod iz peći u dimnjak bio je potpuno začepljen od gareži, no nakon čišćenja, vatra je veselo zapucketala i sveta večer u kućici Save Stambolije, postala je za nekoliko minuta prijatna i topla. Kako smo se za ovu posjetu ranije pripremili, starici smo uručili darove SNV-a i redakcije Novosti što ju je toliko dirnulo da nije mogla zaustaviti suze.
- Od kada sam se vratila, za Božić nisam nikada dobila darove i uvijek sam badnju večer provodila sama. Pa, još ste mi i štednjak osposobili da mi ne bude hladno. Sve to nije slučajno, sam Bog vas je poslao – zaključila je Sava.
E, sad i vašem reporteru nije bilo uzmaka. Valjalo je ostati sa staricom duže nego što je planirao, jer bi preuranjeni odlazak sve pokvario. Polako se počela spuštati noć, a naša domaćica, sretna što nije sama i što ima s nekim podijeliti tugu i radost, započela je priču za pričom. Navirala su sjećanja, jedno za drugim, onako na preskok, nepovezano ali potiho i emotivno, baš kako je priličilo crvenom broju na svetačkom kalendaru.
- Vidiš, dijete moje, godinu dana sam čuvala i hranila jednog pijetla, kako bih ga na Božić skuhala i pogostila se. Jučer ujutro odlučim da ga uhvatim i započnem pripremu, kad ono – u kokošinjcu nema pijetla. Odnijela ga lisica. Pa gdje je baš našla ovaj dan pred Božić da mi ukrade pijetla? Tako sam ostala bez gozbe za Božić, no doživjela sam ja i gorih stvari pa ću preživjeti. Danas se posti, pa ćemo lijepo zajedno večerati prežganu juhu i kuhanog krompira. Trebalo bi ribu, ali nemam je. Sutra ću izvaditi komadić mesa iz škrinje i ispeći. Pa opet dobro – zadovoljna je bila starica.
Odnijela ga lisica. Pa gdje je baš našla ovaj dan pred Božić da mi ukrade pijetla. Tako sam ostala bez gozbe za Božić, no doživjela sam ja i gorih stvari pa ću preživjeti – Sava Stambolija
Nema tog bakalara, brancina ni jastoga, koji se može mjeriti s prežganom juhom bake Save, začinjenom pričama o djetinjstvu, o ovakvim večerima prije 80 i više godina, o običajima kojih je sve manje, ali se još uvijek s nostalgijom itekako pamte. Nema tog Dom Perignona koji se može mjeriti s bunarskom vodom netom izvučenom, koju kad piješ, osjetiš da potiče lijepe misli bolje od bilo kojeg vina - osobito zbog svete večeri i hrabre starice ozarene našom posjetom. Prisjetila se Sava djetinjstva, kada se sa ostalom djecom povlačila pod stol pa tražila orahe, lješnjake i bombone u slami. Živo se sjeća ognja i badnjaka po kojega je otac išao u šumu. Sjeća se bakalara i pogače u koju je bio umiješen novčić. Prisjeća se kako se u ranu zoru, na Božić, odlazilo u crkvu, a poslije bogosluženja, pead crkvom se igralo kolo. Podsjetila se i na česnicu – pogaču prije pečenja podijeljenu na polja koja označuju urod krumpira, graha, kupusa, prirast stoke, žetvu i slično. Kada bi se česnica ispekla, oni dijelovi pogače koji se baš nisu nadigli, ukazivali su na slabiji urod onoga što je označeno.
- Ulazim u 96. godinu, nije to baš mala stvar. Živim sama. Kćerka mi je prije nekoliko godina umrla u Srbiji, a sin još nikako nije bio ovdje od kada smo pobjegli. U izbjeglištvu živi s obitelji, ali je teško bolestan pa ne može putovati. Zato sam sama. Odem nekada da ga posjetim, vidim unuke i napunim srce, pa se opet vratim u svoju osamu. Važno je da nikome nisam na teret. Živim od 1500 kuna nekakve mirovine koju nikako da rasporedim kako treba. Imam velike obaveze. Plaćam kućarinu, telefon, struju, dopunsko zdravstveno osiguranje. Ne bunim se zbog toga, ali mi je krivo da plaćam 50 kuna odvoz smeća. Pa ja nemam nikakvog smeća. Onu veliku kantu što su mi dali ne mogu popuniti cijele godine. Ostatke hrane dajem mački i kokama, a papir izgori u peći. Dobila sam rješenje da ne moram plaćati slivne vode, no usprkos tom rješenju, traže me da opet plaćam. Jedna susjeda, koja je isto tako prošla, pitala je u Sisku o čemu se radi. Rekli su da se to plaćaju vode koje se slijevaju s krova – jada se Sava Stambolija.
I tako, riječ, po riječ, polako smo ulazili sve dublje pričom i prežganom juhom u snježnu predbožićnu noć. Nekoliko sati druženja oplemenilo je i staricu, ali i vašeg reportera. Kroz glavu su prolazile slike okićenih gradova, sjaja vatrometa i blještavila svjetala, darivanja i cjelivanja, ali sve to u nekom trenutnom i nerealnom svijetu. Svijet u zadimljenoj sobici bake Save istinski je i iskonski doživljaj blagdana. Bilo tko da je bio s nama, imao bi isti osjećaj kao i mi. Da nas je dotaknuo svetac.
