>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Bake Pepi

Baketa Vapljanina sam, poslije mnogo godina, vidio prije neki dan u Pazaru. I Bake mi ispriča kako je skoro četiri godine radio s Pepijem, što je meni promaklo, jer tada nisam duže boravio u rodnom kraju. Vozili su kombi, prikazivali filmove, nekad Bake, nekad Pepi

Kad je Pepi, bioskopdžija za seosko područje Radničkog univerziteta u Novom Pazaru, početkom 1980. otišao u penziju, na njegovo mjesto je došao Sabahudin Vapljanin, koga su prijatelji zvali Bake. Bake je nastavio da radi ono gdje je i što je radio Pepi, pa je tamo gdje je radio, Bake i dobio nadimak Pepi. Tako je u gradu Pazaru Bake bio Bake, a po selima je Bake bio Pepi. Kako je Pepi dobio svoj nadimak, ne znamo, ali znamo da je Bake po Pepiju nazvan Pepi. Možda je s Baketom ime Pepi postalo zajednička imenica pepi, kao zanimanje, nešto kao seoski putujući bioskop. Prezime Vapljanin upućuje da je Bake porijeklom iz Vape, a Vapa je selo i rijeka na Pešteri. Vapa je krivudava voda što teče preko visoravni, iznad hiljadu metara nadmorske visine. Svakako joj ime dolazi od latinskog vappa, ustajalo vino, bućkuriš, drop, talog. A voda rijeke Vape niti je ustajala niti je bućkuriš, no je bistra kao suza, jedino joj je korito krivudavo, pešterski Meandros, to jest Maiandros.

Baketa Vapljanina sam, poslije mnogo godina, vidio prije neki dan u Pazaru. I Bake mi ispriča kako je skoro četiri godine radio s Pepijem, što je meni promaklo, jer tada nisam duže boravio u rodnom kraju. Vozili su kombi, prikazivali filmove, nekad Bake, nekad Pepi. Vozač-kinooperater je bilo Baketovo radno mjesto. Ali nije vozio samo filmove i kinoopremu. Upoznao sam ga početkom osamdesetih, kad je kombijem Radničkog univerziteta dovozio književnike i slikare na susrete Sopoćanska viđenja. Po završetku susreta bi učesnike vraćao u ona mjesta gdje ih je bio uzeo. Sopoćanska viđenja bila su nezamisliva bez Baketova kombija IMV sa sedam putničkih mjesta i jednim vozačkim. Odlazio je po ljude u Beograd, dovozio je odande Stevana Raičkovića, Milorada Pavića, iz Sarajeva Ćamila Sijarića. Bake, šutljiv, ljubazan i nenametljiv, naslušao se u svom vozilu svakojakih riječi u vrijeme nakon Titove smrti, pa tako i u predvečerje rata. Pažljiv i nepotkupljiv slušalac dobrog pamćenja, Bake Vapljanin bi danas mogao biti svjedok za mnogo šta, a bogme i za to kako se neki fini umjetnici u dvije godine znaju prometnuti u fine hulje i podatne konformiste, te kako se sladostrasno znadu vrgnuti u držače mikrofona političarima.

Bake je bio najšutljiviji od zaposlenika pazarskog bioskopa. Veliki radnik, tačan, vozač u koga se imalo najviše povjerenje, imao je zadatke da dovozi važne ljude u Pazar. Šutljivost nije bila u suprotnosti s njegovom otvorenošću i srdačnošću. Ćamil Sijarić ga je odmah prihvatio, i kad je od Baketa saznao da njegov otac Mustafa ima sahadžijsku radnju u čaršiji, odmah je odnio svoj sahat njemu. Bio je ramazan, i Mustafaga je odmah opomenuo Ćamila da ne puši blizu njega, jer posti. Ćamil je opomenu prihvatio, ugasio svoj Zodiac king size, i u znak molbe Mustafagi da oprosti zbog pušenja, izišao iz radnje pa kupio nekoliko banana te ih ostavio postiocu, da mu budu za iftar.

(Nisu svi poslenici Centra za filmsku i scensku delatnost Radničkog univerziteta bili šutljivi. Jedinstveni Trapo, imenom Ibro Papić, šef ugostiteljskog dijela, bio je od takve duhovitosti da se o njemu i danas pričaju priče. Nije podnosio dječju buku, a na pitanje jedne beogradske novinarke koliko Novi Pazar ima stanovnika, odgovorio je ‘možda sto hiljada, ali dece ima milion!’ A dugogodišnji direktor Asim Đulović je, ogorčen zbog stalnih sitnih diverzija nekih konzervativnih muslimana protiv prikazivanja filmova, jednom rekao: ‘Kad se bude rušio zadružni dom u Požegi, zovnite me na mobu!’)

Pitao sam Baketa je li išta od Pepijeva takaravata još ‘u životu’. Ada, sve je u životu, rekao mi je Bake. Usred razgovora nam se pridružio Senko Župljanin, pa nas je obojicu Bake poveo u podrum Doma kulture. Ondje sam proveo cio sat vremena sa rimom Župljanin-Vapljanin. U skladištu, u tami i prašini Bake je potražio pa pronašao, pa izvukao na vidjelo dijelove čarobne sprave po imenu Jena, a to je projektor Carl Zeiss, onaj koji je bio prvo učilo filmskog obrazovanja seoske populacije u pazarskoj opštini. Izvukao je i stativ, pa onda nasadio jedno na drugo, namjestio nogare, otvorio poklopac i rekao: evo, ovo bi moglo još sto godina da prikazuje filmove. Ali se s njega više neće pustiti nijedan, druge su sprave sada u upotrebi. Upravo se dovršava renoviranje velike bioskopske dvorane i digitalizacija strukture za prikazivanje filmova u novopazarskom bioskopu.

Pa mi je Bake ispričao kako je dobri Jena otišao u starudije. Godine 1991. prikazao je s njega Bake posljednji film, u selu Šaronje. Već se bilo zabururetilo, Jugoslavija se tresla od straha, od vijesti i od tenkovskih gusjenica. U salu u Šaronjama je usred prikazivanja filma za mnoštvo đaka, banuo vojnik rezervista, s mašinkom u rukama, i viknuo da se film prekine. Bake je rezervisti rekao da film može biti prekinut samo ako filmu pukne traka, i još mu rekao da odmah iziđe iz zadružne sale i da oružje iznese. Direktor škole i pedagogica su premrli od straha, ali Bake nije popustio. Kad se film završio, Bake je, priseban kakav je vazda bio, zamolio đake da bez gužve, jedan po jedan, napuste veliku salu. Kad su ovi to učinili, pokupio je opremu, ubacio u kombi, i otišao za Pazar. Nakon toga su rezervisti ušli u tu i druge zadruge, čime je Pepijev i Baketov putujući bioskop sahranjen, a da nije bio mrtav.

A bilo je dobrih zgoda sa putujućom bioskopom. Na kombiju je, sredinom osamdesetih postavljen natpis PUTUJUĆI BIOSKOP. Bake je jednom otišao u Beograd da iz neke robne kuće doveze robu za Pazar. U Beogradu su ljudi pročitavši natpis na vozilu bili oduševljeni mogućnošću da iz Pazara dolaze filmovi za prikazivanje u Beogradu.

Jedinstveno iskustvo je Bake imao sa filmom ‘Pod zastavom Muhammeda’, kasnih sedamdesetih. Gledaoci, mahom stariji muslimani, nisu se mogli nasititi filma, sve što je na dvije noge hodilo, tražilo je da film vidi, a kad bi ga vidjelo, mnogo ih je tražilo da ga opet vidi, i to odmah, a bilo je zahtjeva i da ga se gleda po više puta, odmah čim se završi, pa opet. Ljudi su molili da za svako gledanje plate ulaznicu. Budući da je film trajao tri i po sata, zadružna sala u gorespomenutoj Požegi je bila po više sati zagrijavana kaloriferima i pećima na naftu. Jednom prilikom je film prikazivan skoro istovremeno, u Požegi i u Pazaru. Budući da je film imao samo jednu traku, Bake je nakon prikazivanja prva dva čina u Požegi, slao trake u Pazar. Za vrijeme njihova prikazivanja u Pazaru, završio bi se i drugi dio filma u Požegi. Onda bi Safet Juković, koji je s Baketom tada radio, došao i po te trake, odnio ih u Pazar i film je išao konsekutivno u dvije dvorane, deset kilometara udaljene jedna od duge, a bez prekida i bez smetnji. Taj je film bio neka vrsta presudnog priloga za filmsku emancipaciju muslimanskog starijeg stanovništva. Seoska publika je film primila s velikom zahvalnošću, jer, po njenom mišljenju, nijedan zahtjev muslimanske vjere u njemu nije bio prekršen. Poslije toga, ljudi su dolazili da gledaju i filmove na teme koje nisu vjerske, a možda su se i rigidni protivnici prikazivanja filmova upitomili, te su rjeđe isključivali struju zadružnom domu.

Bake i njegov posljednji direktor Muriz Čoković, u riječ jednako, ispričali su mi kako je dugogodišnji direktor Asim Đulović cijeloga svog radnog vijeka vodio preciznu evidenciju o gledanosti svakog filma. Među ovima je bilo i takvih koje bi za desetak dana vidjelo i po 16-17 hiljada ljudi. Primjeri: ‘Pod zastavom Muhammeda’, pa ‘Tesna koža’, pa ‘Hajde da se volimo’. To je brojka koju danas ne može dostići nijedan film ni za desetak godina. Na žalost, ta evidencija i sva druga direktorova dokumentacija nije sačuvana. Žalost za gubitkom te dokumentacije nije samo Baketova i Murizova.

1/2