Barbara Matejčić nagrađivana je slobodna novinarka i autorica nedavno objavljene knjige ‘Kako ste?’ koju čini šest istinitih priča o ljudima kraj nas koje često ne vidimo; pored novinarskoga talenta, naša je sugovornica uspješno pokazala kako se i jezik književnosti može iskoristiti da teme ‘drugosti’ i ‘drugačijih’ postanu remek-djelima o borbi protiv nasilja, diskriminacije i osuđivanja ljudi, nehumanoga zdravstvenog sustava, kriminala… Primjerci njezine knjige, lišene novinarske patetike i suza, kruže od ruke do ruke i bez previše reklame.
U svojoj knjizi novinarsko-esejističkih tekstova, tzv. narativnog novinarstva, ipak se držite činjenica: što je razlog takvoj formi, odnosno tome da se niste opredijelili za čistu književnost? Je li naša stvarnost još uvijek zanimljivija od fikcije?
Pošto je knjiga objavljena, dobila sam dosta dobronamjernih savjeta, pa i ponuda da zađem u polje književnosti: bilo bi to, kazali su, oportuno jer književnost bolje prolazi, više se čita. No ni u jednom trenutku namjera mi nije bila skliznuti u fikciju, ne zato što je stvarnost zanimljivija (i samu me književnost često spašava od ubitačnosti zbilje!), nego stoga što nisam htjela takvu vrstu ograde. Nije me zanimao reprezentacijski model egzistencije ili, ako hoćete, transpozicija stvarnosti, a ni vlastita literarna vježba u okviru takve ‘književnosti s predumišljajem’. Književnost može biti stvarnija od stvarnosti same, pogotovo one koju prenose mediji, ali ne i točnija. A htjela sam točnost. Tko je odveo srpskog civila s kućnog praga u Osijeku, naredio njegovo ubojstvo, koji političar nije htio pomoći njegovoj obitelji koja je gladovala, koji liječnik je okrutan prema pacijentima Specijalne bolnice za medicinsku rehabilitaciju, u kojoj bolnici 19-godišnjim pacijentima daju elektrošokove… Nema odgovora – mogao bi to biti svatko, a zapravo nije nitko.
Nesnosna bešćutnost
Osim različitih marginaliziranih skupina, poput ljudi s psihičkim oboljenjima ili tjelesnim invaliditetom, pokušali ste pronaći i pripadnika ili pripadnicu srpske zajednice koji bi bili spremni javno progovoriti o problemima koje imaju zbog pripadnosti toj etničkoj grupi, no u tome, unatoč dugoj potrazi, niste uspjeli: mislite li da se ljudi i dalje boje?
Prije nekoliko godina u Vukovaru sam upoznala curu koja je dijete iz mješovitog braka. Otac joj je ubijen za rata kao civil, pronašli su ga tek nakon devet godina, kad im je poznanik rekao gdje je zakopan, ali nikad nisu saznali tko ga je ubio. Nitko se time nije bavio. Mama i ona ne sudjeluju ni u kakvim komemoracijama, ne osjećaju da im je ondje mjesto, da imaju pravo na javnu bol – jer otac nije bio branitelj, a stradao je u Krajini… Dok smo razgovarale, u Splitu je osvanuo transparent ‘Srbe na vrbe’: kad god ga čuje, vidi svoju mamu kako visi, kazala mi je. Od tada i meni taj rimovani užas nije neka opća prijetnja smrću, nego mislim na nju kako misli na tijelo svoje mame koje visi pod ovješenom krošnjom stabla. Povremeno bismo se čule i vidjele, pa sam je zvala i kad sam počela raditi na knjizi. Pristala je da pišem o njoj, no predomislila se kad sam došla u Vukovar. Tada je već krenula histerija s ćiriličnim natpisima i cijeli se grad stisnuo. Hvatale su je migrene i od cijele te situacije i od pomisli da se izloži, da dovede u pitanje poredak jasno utemeljen na etničkoj opredijeljenosti, koji uvjetuje tko ima a tko nema pravo biti žrtva.
Književnost može biti stvarnija od stvarnosti same, pogotovo one koju prenose mediji, ali ne i točnija. A htjela sam točnost. Tko je odveo srpskog civila s kućnog praga u Osijeku, koji političar nije htio pomoći njegovoj obitelji koja je gladovala, u kojoj bolnici 19-godišnjim pacijentima daju elektrošokove…
Na takve sam reakcije naišla još nekoliko puta, što me podsjetilo na ono što su si Francuzi ponavljali 1870. nakon poraza od njemačko-pruske vojske: ‘Nikad ne govoriti o tome, stalno na to misliti.’ Mnogim je ljudima srpske nacionalnosti u Hrvatskoj oduzeto samopouzdanje, vjera u vlastitu ravnopravnost, pravo na patnju. Nedavno sam gledala dokumentarni film Nebojše Slijepčevića ‘Pravda’ o miniranju srpskih kuća devedesetih na bjelovarskom području. U jednoj se sceni Jovica Brkić, koji se putem udruge Pravda godinama bori za obeštećenje vlasnika uništenih kuća, sastaje s Jadrankom Kosor i kaže joj kako bi volio da im se jednom netko ispriča i to, naglasio je, kao hrvatskim građanima. U tome je bilo neke pokornosti i molećivosti od kojih vas tuga hvata; čovjek kojem je nanesena nepravda, čija je obitelj mogla poginuti kad su mu dojučerašnji kolege postavili eksploziv i koji zastupa niz tako stradalih porodica, zamalo moli da nekome konačno može oprostiti. A Jadranka Kosor mu hladno odgovara: ‘Nitko vam to neće reći!’ To je bilo 2015., ona više nije bila bitna politička figura i što bi je koštalo da makar simbolički izgovori to što Brkić traži, umjesto iskazivanja nesnosne političke i ljudske bešćutnosti. Najprije su zločini, progoni i nepravde prekriveni gestom (možda tobožnjom, a možda i ne) pružanja ruke, od Sanaderovog ‘Hristos se rodi’ nadalje (za što mislim da nikako nije bilo dovoljno, jer zločin traži kaznu, a nepravda pravdu i ništa osim toga nije dovoljno), a sada vidimo da je i to bilo nešto u odnosu na ovo sada. Očito, daleko je doba kad Srbi ovdje neće nalaziti ništa naročito u činjenici da su Srbi.
Diskriminacija nije rezervirana samo za pripadnike marginaliziranih društvenih skupina, proteže se i kroz one socijalne: razmišljate li i o pričama koje se odnose na problematiku radničkih prava, odnosno govore o ekonomskoj eksploataciji? I sami kažete da nam je ravnopravnost uskraćena ako smo siromašni…
Imala sam dosta čvrstu koncepciju knjige od koje nisam htjela odstupati: sve priče povezuje to da su ljudi o kojima pišem obilježeni nečim što ih je zadesilo neovisno o njima samima, poput rase, nacionalnosti, seksualne orijentacije, nasljedne bolesti, psihičkog ili tjelesnog invaliditeta. Pritom je jasan utjecaj ekonomskog statusa na njihove živote. Branimira sam primjerice zezala da ga je više odredila klasna pripadnost nego to što je slijep: kako potječe iz srednjoklasne obitelji, obrazovan je, živi u gradu i ima pristojan posao, njegov je život sasvim drugačiji od života nekoga tko je također slijep, ali živi u maloj sredini od invalidske mirovine i nikad nije imao priliku koristiti ikakvu tehnologiju za slijepe osobe. Kao što je Bojani neusporedivo teže školovati se zato što dolazi iz getoiziranog romskog naselja i obitelji u kojoj nitko nikad nije radio, nego nekim Romima iz Zagreba čiji su roditelji zaposleni. Da Ivana, oduzeta od vrata naniže, ne uspije nekako namaknuti novac za sve ono što joj zdravstveno osiguranje ne pokriva, život bi joj bio neusporedivo lošiji i vjerojatno kraći. A da ima više, ne bi bila osuđena na brigu o tome što će biti kad roditelji neće više moći biti danonoćno uz nju. Naravno da jednakosti građana nema u nejednakim ekonomskim uvjetima, a u gangsterskom kapitalizmu pogotovo. Ali isto tako, ono što su i Ivana i Branimir i ostali ljudi s invaliditetom, bez obzira na socioekonomski položaj, iskusili jest da se prema njima odnosi sa sažaljenjem. Kao što će Romi, čak ako su najbolji učenici u razredu, naići na prezir, omalovažavanje, neprihvaćanje.
Politička kriza EU-a
Izuzetno se važnim čini pitanje zdravstvenog sustava, koji aktualna vlast polako vodi prema potpunoj komercijalizaciji i privatizaciji, pa najvjerojatnije i neki od protagonista vaše knjige neće imati dovoljno novca za adekvatnu skrb?
Svima dostupno i što kvalitetnije zdravstvo vjerojatno je naša najvažnija bitka. Još sam prije nekoliko godina pomislila da bi sve drugo trebalo pustiti i usredotočiti se na onemogućavanje komercijalizacije i privatizacije zdravstva. Jer ako se ostvari ono što je najavljeno, ništa što sam radila neće mi pomoći da si osiguram pristojno liječenje bude li mi zatrebalo.
Bavili ste se i prezentacijom migranata u hrvatskim medijima: kako, kao i u slučaju nekih drugih pripadnika marginaliziranih skupina, pronaći adekvatan način da ih se prestane prikazivati isključivo kao žrtve?
Svođenje ljudi samo na žrtve donekle je nalik novinarskim pozivanjima na malog čovjeka. Žrtvom se, kao i tzv. malim čovjekom, lako može manipulirati, pogotovo kad se političar ili novinar nadvije nad nju. Kad ljude prikazujemo samo kao žrtve, zapravo ih lišavamo političke snage. Žrtve su bezazlene. Marija Lovrić, koja je prošla kalvariju nakon što joj je muž ubijen kao civil srpske nacionalnosti, nije samo žrtva, ona je i jaka, ustrajna žena. Da sam o Ivani samo čitala, mislila bih da je njezin optimizam predimenzioniran. Prije nekoliko godina sam pisala o ženi koju su nakon silovanja ponižavali i policija i pravosuđe. Predomišljala se bi li išla u javnost pod punim identitetom, a meni se činilo da će u anonimnosti izbjeći dodatno poniženje, propitivanje svoga ponašanja, prošlosti i svega onoga što se već čini u slučaju silovanja. Sada mislim da sam pogriješila i da sam joj oduzela mogućnost da izađe iz društvene konvencije žrtve silovanja, koja nikad nema ime i lice. Jer kad bismo u medijima tretirali silovanje kao bilo koje drugo kazneno djelo i objavljivali imena počinitelja i žrtve (uz njezin pristanak, naravno), možda bismo s vremenom skinuli stigmatizaciju sa žrtava.
Vrlo se često humanitarni i ljudskopravaški koncepti nastoje prikazati kao autonomno područje, neovisno o politici. Je li moguće o takvim temama govoriti izvan političkog spektra? Koliko uopće knjige i novinarski tekstovi poput vaših pomažu ljudima o kojima govore?
Koliko biste arogantni morali biti da pitanja imigranata, rodne ravnopravnosti, radničkih prava ili nasilja nad manjinama proglasite nepolitičnima? Nijednoj ljudskopravaškoj temi se ne može oduzeti političnost. Aktualni primjer: ne radi se o humanitarnoj krizi, kako se to stalno ponavlja, nego o političkoj krizi EU-a naspram izbjeglica. Za konkretne ljude o kojima sam pisala mogu reći da su zadovoljni što sam to učinila. Posebno mi je drago što se nitko nije bunio na kontekst u koji sam ih stavila, naprotiv, neki su poželjeli upoznati druge s kojima dijele stranice moje knjige. Koliko će im to pomoći? Bojani bi zasigurno više pomoglo da joj kupim školske knjige, s njima je uvijek muka na početku školske godine, ali sve što radimo na nekom ljudskopravaškom polju proizvodi neke male pomake, koji se onda zbrajaju. Pa i da u to ne vjerujem, vjerojatno bih i dalje, tako obesmišljeno, radila ovaj posao.
U knjizi ‘Kako ste?’ malo toga doznajemo o vama: što biste danas odgovorili da vam netko postavi naslovno pitanje?
U knjizi me ima onoliko koliko je nužno, znači minimalno. Ja sam tu promatračica, a ne protagonistica. A kako sam? Jadranka, 38-godišnjakinja koja od svoje osamnaeste boluje od shizofrenije, kaže: ‘Kad se probudim, ne pomislim kao moj tata što je lijepo sunce, nego ‘ajde, idemo, nema druge.’ Nekad se osjećam kao Jadrankin tata, a nekad kao Jadranka…
Razmišljala sam i o azilantskoj priči
Jeste li možda u knjigu planirali uvrstiti i neku od priča migranata koji su zatražili azil i ostali u Hrvatskoj?
Jesam, azilantsku sam priču od početka planirala uvrstiti u knjigu. Počela sam raditi s nekima koji su dobili azil, ali sam naišla na ograničenja: zbog restriktivne politike malo je onih koji su ga dobili, o nekima sam već pisala i nisam htjela to ponavljati, neki se nisu bili voljni izložiti, među onima koji jesu bilo je onih koji nisu željeli pričati o svemu (što je razumljivo, ali otežavajuće za rad), a kod nekih je bio problem s verifikacijom. Nije stvar u povjerenju, nego u tome da sam htjela imati uporište – sudsku, policijsku ili medicinsku evidenciju, veći broj izvora… – za ono što će se iznijeti, kao i kod drugih priča u knjizi. A ako imate ljude koji su došli bez dokumenata, bez ikakve potvrde svoga prethodnog života, to nije moguće. Bilo bi, naravno, moguće da sam otputovala u zemlju iz koje su došli, ali takve financijske mogućnosti, nažalost, nisam imala.
