>

novosti logo

Društvo Društvo

Batine smo dobivali triput dnevno

Tukli su nas čime god su stigli. Mučili su nas strujnim omamljivačem za bikove. Ne mogu izbrojati koliko su mi cigareta ugasili na jeziku. Silili su nas da pjevamo ‘Evo zore, evo dana, evo Jure i Bobana’, ispričao nam je S. K. koji je 1992. godine bio zatočen u Kerestincu

Batine smo dobivali triput dnevno. Tukli su nas čime god su stigli, po svim dijelovima tijela. Mučili su nas strujnim omamljivačem za bikove. Dvije igle tog aparata gurali su nam u analni otvor, dok se nismo onesvijestili. Tjerali su nas da pijemo mokraću jedni od drugih. Ne mogu izbrojati koliko su mi samo cigareta ugasili na jeziku – ispričao nam je S. K. (1942.), koji je 1992. godine bio zatočen u Kerestincu. I to je tek početak opisa mučenja što ih je prošao te ratne godine, kad je ukupno četiri mjeseca i deset dana proveo zatvoren na nekoliko lokacija u Sisku prije mučenja na krajnjoj destinaciji, u logoru Kerestinec.

Dvorac Kerestinec, u kojem je za vrijeme Drugog svjetskog rata bio ustaški logor, od decembra 1991. do maja 1992. funkcionirao je kao tzv. Konačište ratnih zarobljenika, pod zapovjedništvom Stjepana Klarića, u koje su većinom dovođeni srpski civili s područja Siska i Zagreba koji nisu sudjelovali ni u kakvim ratnim operacijama.

U maju 2012. godine S. K. se obratio Državnom odvjetništvu RH sa zahtjevom za mirno rješenje spora, a radi naknade štete koju je pretrpio i koju još uvijek trpi kao posljedicu zatvaranja i zlostavljanja u Kerestincu. No zahtjev mu nije prihvaćen, pa je 30. listopada 2012. godine podnio tužbu Općinskom građanskom sudu u Zagrebu kojom na ime štete zahtijeva pravičnu novčanu naknadu. Parnični postupak S. K.-a radi naknade štete krenuo je ponovno 9. decembra 2019. godine, a bio je u prekidu od siječnja 2016. jer je određeno da se nastavi po pravomoćnom okončanju procesa koji se vodio na Županijskom sudu u Zagrebu protiv Stjepana Klarića, Dražena Pavlovića, Viktora Ivančina, Željka Živeca i Gorana Štrukelja, hrvatskih vojnika koji su imali ovlast nadzora u Kerestincu. Zbog zlostavljanja najmanje 25 civila oni su na kraju pravomoćno osuđeni: Klarić na četiri i pol godine, Ivančan na tri, Pavlović i Živec na po dvije, a Štrukelj na godinu i pet mjeseci zatvora.

Siščanki koja je od RH tražila 100.000 kuna odštete zbog više od tri mjeseca silovanja i drugih vidova mučenja u Kerestincu, krajem februara nepravomoćnom presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu dosuđeno je samo 50.000 kuna odštete. A sadizam mučitelja u logoru Kerestinec uključivao je raznovrsne metode, kako su opisali i ona i S. K.

- Vezivali su mi ruke lisicama za štangu i dok sam visio, udarala su me dvojica po bubrezima vrećama pijeska u obliku kugli. U tri sata ujutro vodili su nas pod hladne tuševe, tamo su mi i gležanj zdrobili. Polomili su mi u tih nekoliko mjeseci ruke, ključnu kost, a dobio sam i potres mozga te izljev krvi u mozak - opisuje S. K.

- Morali smo goli plesati u paru. Prvo su muškarci bili goli do pasa, a žene ispod, pa obrnuto. Tjerali su zatvorenike da jašu druge zatvorenike. Silili su nas da pjevamo ‘Evo zore, evo dana, evo Jure i Bobana…’ Morali smo pjevati po cijele noći, jer da nismo, dobili bismo još batina. U to vrijeme događala se ona nesreća u Vukovaru, pa su nas navečer dovodili pred televizor i tukli jednog po jednog kao osvetu zbog toga - nastavlja S. K.

Iz rodne Bistrice kod Prijedora u Bosni i Hercegovini S. K. je na Baniju došao 1964. godine i stvorio dom u Stubljanima kod Majura. Radni vijek proveo je kao vozač u Zagrebu, a u penziju je otišao 1986. godine. Kad je počeo rat, došao je živjeti u Zagreb kod ženine rodbine. Njegova tragedija započela je 17. januara 1992., kad je nasilno odveden iz Siska.

- U Sisak sam došao sa suprugom kako bih podigao penziju u pošti gdje je radila prijateljica iz Stubljana. Pozvala nas je kod sebe u Sisak na ručak, nakon čega smo odlučili krenuli na vlak koji je polazio u 14.45. Kod Glavnog kolodvora supruga je otišla u samoposlugu da kupi hranu za grickanje, a ja sam krenuo prema vlaku. Ispred kolodvora stajala su dvojica policajaca. Jednog sam znao jer je bio iz obližnjeg mjesta. Zvali su me da im priđem i dam im osobnu. Dao sam je i on me upitao gdje je supruga. Tada je i ona stigla, govoreći mu što joj zeza čovjeka, a on je odgovorio da radi svoj posao. Rekli su mi da dignem ruke i raširim noge uz kombi, da me pregledaju da li nosim oružje. Nisam ga nosio. Supruzi su rekli da može ići u Zagreb, no ona je odrješito rekla – kud on, tud i ja. Sjeo sam u kombi, sjela je i ona - govori S. K.

Iskrcali su ih pred Policijskom upravom u Rimskoj ulici u Sisku. Supruga je otišla prijateljici kod koje su bili na ručku, no ubrzo su je pokupili te su zajedno prošli logore Barutanu i Kerestinec.

- Na drugom katu zgrade MUP-a tukli su me od 14.45 do 18.30. Svaki policajac koji je došao me istukao, a onda su me odveli u sisačku policijsku stanicu u Tomislavovoj ulici, gdje su mi već prve večeri izbili četiri zuba. Držali su me tamo pet dana bez hrane i vode. Kad god je koja smjena došla, istukla me - opisuje S. K., koji je potom prebačen u srednju zgradu sisačkog logora Barutana.

- U Barutani smo bili 12-13 dana, dok nisu skupili dovoljno ljudi da popune miniautobus. Tu me nisu tukli i dobivali smo hranu. Bila je zima, pa smo svi zajedno, nas oko 15-16, sjedili oko peći - veli S. K.

- U Kerestinec smo došli u 16.45. Odmah su nas sve prislonili licem prema zidu u velikoj vojnoj sobi, gdje smo morali stajati s podignutim rukama do 18.30. Onda me neki vojnik udario nogom u vrat pa sam udario glavom u zid i pao u nesvijest. Kad sam došao svijesti, vidio sam kako tuku sve odreda. Tukli su nas u ‘crnoj sobi’, obojanoj u crno jer su nekoć tamo razvijali filmove. Kako je tko dobio batina, odveli su ga u sobičak bez kreveta, gdje nas je po 18 spavalo na betonu. I tako svakog dana – prvo prozivka, pa onda batine. Prestali su nas tući kad je došao Crveni križ, ali to je bilo skroz pred kraj. Tada su nam i krevete dali. No nisu dopuštali snimanje kad su dolazili neki iz međunarodne zajednice. Tada su nas krili u krugu Kerestinca u ‘sabirnim vodama’, vežući nas za cijevi - govori S. K., kojem su u Kerestincu oduzeli i dokumente i novac.

Krajem maja 1992. godine S. K. i njegova supruga bili su u grupi od šest osoba koja je razmijenjena u Turnju kod Karlovca.

- Nakon razmjene nisu mi dali da se vratim kući u Stubljane, pa sam morao u Bosnu. Otišli smo bratu u Ivanjsku kod Prijedora, gdje sam brao voće kako bih preživio. Svakih 10-15 dana dolazio sam u stanicu milicije u Kostajnicu da mi odobre povratak. I nakon pola godine vratio sam se u Stubljane. U kući nisam zatekao ništa, ni šaltera, sve je bilo opljačkano - prisjeća se.

- Četiri dana nakon ‘Oluje’ došla su četvorica u uniformama HV-a. Odveli su me do pruge koja presijeca moj komad zemlje i voćar. Pitali su me čiji su posijani kukuruzi. Rekao sam im da je zemlja moja, ali da ne znam tko ih je zasijao. Vratili su me u voćar i rekli da legnem na leđa, raširim ruke i noge. Jedan od njih je rekao drugome da uz kuću vise sjekire i da ode napraviti četiri kolca da me razapnu. Ovaj ga je poslušao i napravio ih je, na što je treći rekao: da je ovaj čovjek kriv, ne bi nas ovdje dočekao. Tada je vratio sjekiru i kolje. Onda su me pitali imam li rakije. Donio sam im rakiju i čaše te im sipao sve dok su mogli piti. Na kraju su se pozdravili i otišli. Siguran sam da danas ne bih bio ovdje da jedan od njih to nije rekao - ispričao nam je S. K. svoje iskustvo nakon ‘Oluje’.

Supruga mu je umrla 2002. godine. Nakon svega, smireno, bez gorčine i bez mržnje, S. K. kaže:

- Ne mrzim nikoga. Neka im Bog naplati sve. Oni su me unakazili, napravili invalidom, ali ja im ne zamjeram. Rekao sam im, čim su me uhvatili i počeli tući: da te uhvatim, sutra tamo preko, ne bih ti mogao činiti ono što ti činiš, meni to moj karakter ne dozvoljava.

Potražite novi broj tjednika Novosti od petka na kioscima. Informacije o pretplati pronađite ovdje.
1/1