>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Beat i Izet

Da bi bio prirodno sumanut, pjesnik mora biti prirodno dobar. To ne znači nužno od rođenja dobar, može se to i izgraditi, životom, iskustvom, to, biti dobar, dobar dušom, dobrodušan, velikodušan bez obzira na sitnost duša drugih i na sitne duše

Za Izeta Sarajlića Beat Brechbühl je bio prirodno sumanut. To sam od Izeta čuo na brodu Ancona – Split, jedne julske večeri godine 2000. Ranije sam od Izeta čuo da je u njegovu životu postojao još jedan takav: Miodrag Žalica. Ovo potonje imam čak i snimljeno, u jedinstvenom video-pismu, koje mi je poslao iz Sarajeva, marta 1994. Kad je Žalici Sarajlić pridodao Brechbühla, ja nisam poznavao ni jednoga ni drugoga. Žalicu nisam više ni mogao upoznati, bio je već osmu godinu na onom svijetu. A nadao sam se da ću upoznati Beata Brechbühla. Dok, dakle, na živom primjeru ne utvrdim, zatražio sam od Izeta da mi objasni, to jest da mi teorijski obrazloži, šta je to za njega prirodno sumanut čovjek. Iako smo bili jako umorni od puta, u rano jutro krenuli iz Amalfija i promijenili tri voza do luke Ancona, Izet kao da je jedva dočekao moje pitanje. Rekao je da je to njegova oznaka za pjesnike najvišeg reda, i da tu titulu ne mogu imati kafanska i kojekakva druga piskarala i počesti pjesnički narcisi koji glume prometeje. Razumio, hajmo dalje, druže Sarajliću. Evo, prelazim, nestrpljeni Gudževiću: jako mi je žao što nisi upoznao Žalicu, ne mogu da vjerujem da ti se Žalica nikada nije našao na horizontu za tvojih boravaka u Sarajevu. I meni je žao, akademiče Sarajliću, eto Žalica i samim prezimenom određuje stanje moje duše. Ali ga nikad nisam vidio, ama ni iz daljine, tako se to nekad načini.

Idemo dalje, Gudževiću. Da bi bio prirodno sumanut, pjesnik mora biti prirodno dobar. To ne znači nužno od rođenja dobar, može se to i izgraditi, životom, iskustvom, čitanjem, školovanjem, putovanjima, to tako, biti dobar, dobar dušom, dobrodušan, velikodušan bez obzira na sitnost duša drugih i na sitne duše. Ja sam u Sarajevu, za vrijeme terora koji su tri i po godine sa brda i iz snajperskih zaklona po gradu izvodili zlotvori i zločinci, spoznao da je dobrota, koju ja zovem, to jest malo joj tepam, milošta ‒ najveće i najviše dobro. Imam i jednu pjesmu, u Sarajevskoj ratnoj zbirci, gdje se pitam: Ljudska milošto, gdje si? Zar jedino u knjigama? Milošta je ta dobrota, ona Senekina clementia. Dobar dušom čovjek je miloštan i milostan i samilostan, i kao takav može biti prirodno sumanut, ali ne mora. Prirodno sumanut, za mene, nije klinički ili od rođenja poremećen, nego je čovjek opušten, bez koristoljublja, bez ambicija, bez pretenzija, bez zadnjih misli. Nepokvaren, neiskvaren, a uzvišen čovjek u ovom prostačkom svijetu. E budući da više ne možeš upoznati Žalicu, nastoj da upoznaš Beata Brechbühla, najčistiji primjer visoke prirodne sumanutosti, jer je Beatova osobina veličanstvena otkačenost tako jedinstveno nadogradila njegovu jedinstvenu dobrotu i miloštu, da je to čudesno.

Ti se sjećaš da sam ja u jednoj davnoj pjesmi s naslovom ‘Švajcarska’ napisao kako ne treba ni da je gledam, vidim: sretna zemlja./ Sretna zemlja. Volim li sretne zemlje?/ Šta su sretne zemlje dale čovječanstvu? E, pošto sam upoznao pjesnika i izdavača i štampara i kuhara Beata Brechbühla, ja sam morao napisati pjesmu kojom se izvinjavam Švajcarskoj za svoju raniju pjesmu s naslovom ‘Švajcarska’. Tu sam pjesmu posvetio Franzu Hohleru:

Nekad sam zaista mislio

da je za jednu zemlju ‒

da bi bila domovina ljudi ‒

dovoljno da je svijetu dala

jednog Ludwiga van Beethovena

ili jednog Lava Nikolajeviča Tolstoja

ili jednog Ivu Andrića.

Sada mislim nešto drukčije:

da je za jednu zemlju ‒

da bi bila domovina ljudi ‒

daleko važnije da svijetu nije dala

ni jednog Heinricha Himmlera

ni Lavrentija Beriju

ni Radovana Karadžića.

Na ovaj način

izvinjavam se Švajcarcima

za staru pjesmu o Švajcarskoj.

Franz Hohler je pisac, kabaretista i kantautor. On je, kad sam septembra 1995, napokon izišao iz Sarajeva da bih mogao učestvovati na pjesničkim susretima Lyriktage u Frauenfeldu, svoje honorare dijelio sa mnom, iako ja nisam učestvovao u njegovim kabaretističkim nastupima. A onda mi je uručio kovertu sa pet hiljada njemačkih maraka, na koverti je pisao: Za obnovu stana Izeta Sarajlića. U tih pet hiljada je prilog imao i Beat. E sad Beat. Vidi ovako: pozvali me da za Radio Bern dam intervju, i ja pričam, moja Mikica prevodi, kažem kako preko tri godine u Sarajevu slušam fijuke granata, a nijednom da čujem pisak lokomotive, ja, sin željezničara. Beat slušao radio, čuo taj razgovor sa mnom, i znaš šta je učinio: smjestio me u hotel i tražio da mi dadu sobu iz koje se čuje pisak lokomotive. I čuo sam ga ujutru i uveče. A smješteni smo, inače, bili kod njega u mjestu Pfyn, Mikica, Tamara, Vladimir i ja, ali nas je on izmjestio u hotel za jednu noć, da čujemo pisak iz pravca sretnog života od prije rata. Nešto se mislim, možda je Beat i urgirao kod nekog mašinovođe da pri ulasku njegovog voza u Frauenfeld pritisne na dugme za pisak lokomotive. Nemam drugu ideju, znaš i sam da supermoderni vozovi u Švajcarskoj ne puštaju pisak ni lako ni često kao naši vozovi.

Pa dalje. Ti znaš za moju pjesmu o glasu koji je, usred strašne zime 1993, dopro do mene da će mi neki čileanski izdavač objaviti knjigu pjesama. I znaš da u toj pjesmi spominjem da će se možda neki čileanski čitalac, ako ga bude, upitati šta li je s autorom knjige koju čita. I kažem da autor sjedi u podrumu,/ skuplja drva,/ loži na balkonu vatru,/ vodi ratni dnevnik/ i sanja o kajgani s tri jaja.

Beat je objavio tu pjesmu u knjizi koju je štampao njegov Verlag, objavio je dok se nismo ni znali, i kad smo nas četvoro došli u njegovu kuću, on, pjesnik i kuhar, nije iznio pred nas ni rakiju ni vino, nego je, uz izvinjenje Mikici, iznio pred njenog muža kajganu s tri jaja! Jeste, ja kažem kajganu s tri jaja, možda vi u Sandžaku, a i vi u Zagrebu kažete kajganu od tri jaja. Neka, Zagrepčani kažu i burek od sira, toga se mi Sarajlije zgražamo.

Beat je bio organizator tih Lyriktage, on je i suosnivač njihov, on radi i u štampariji, ima one ogromne Heidelberger mašine štamparske, on piše, on daje intervjue, ali ti na njemu ne primjećuješ nikakvu žurbu, on je naprosto tebi toliko posvećen, da je to sumanuto prirodno. On objavljuje samo ono što se njemu sviđa, on ne objavljuje tiražne autore, on objavljuje one koje voli. Nema te sile koja bi ga dovela dotle da on samo po nečijem nagovoru objavi nečiju knjigu. Ili da nekome sam ponudi svoju!

I taj njegov štamparski zanat je dio njegove prirodne sumanutosti. Za njega je, kad je imao petnaest ili šesnaest godina, psiholog rekao da on nije sposoban da obavlja neki posao devet sati dnevno. Onda ga je otac odveo nekom savjetniku za izbor zanimanja. Taj mu je rekao da bi za njega bilo dobro da uči za tipografa. I Beat izučio, i radi to ne devet sati, nego i petnaest dnevno. A piše knjige, pjesme, romane, priređuje književne susrete. Eto, dok ovaj naš brod plovi preko plavog Jadrana, ja ti želim da upoznaš prirodno sumanutog, dakle otmjenog, dakle čudesnog pjesnika i čovjeka Beata Brechbühla.

Tako je govorio Izet jedne vrele večeri prvih dana jula 2000, na noćnoj lađi Ancona ‒ Split. Beata Brechbühla ću upoznati dvije godine kasnije, nakon smrti Izetove. I vidjeti Verlag Waldgut i gledati postupke slaganja teksta, i onoga digitalnog i onoga ručnog. I vidjeti šta nigdje i ni kod koga nisam vidio: strast za tekst, za knjigu, za papir, za slog. I onu posvećenost o kojoj je Izet govorio. Beat Brechbühl, Izetov prirodno sumanuti čovjek, sedam godina nakon Izetova objašnjenja o prirodnoj sumanutosti, doći će u Sarajevo na grob Izetu i Mikici, i na moje oči u zemlju uz njihovu grobnu ploču položiti i zakopati četiri oraha. O Izetu će napisati da je bio apsolutni vrh svih izdanja tih Lyriktage. I još će napisati knjigu stihova ‘Stihovi za Izeta’. Jedna od njih se nalazi i na malom Bodoni listu, broj 43, godina 2017:

Zato što ne znam srpskohrvatski, dali smo

stihove Izeta Sarajlića da se prevedu – i sada

zauvijek znam Šta Je Rat. I šta bi to

bili ljudska sloboda & radost.

Zato što ja u Sarajevu ne mogu više pomoći

ni unazad ni unaprijed, zasadio sam

na Izetovu & Idinu grobu san

o svijetu vrijednom življenja.

Ostalo su košmari, oni

djeluju unaprijed i unazad.

1/2