Osamnaest godina od potpisivanja Bečkog sporazuma o sukcesiji i 15 godina od njegovog konačnog ratificiranja u Saboru, uključujući i famozni, nikada provedeni Aneks G, Evropski sud za ljudska prava u Strazburu zauzeo je stanovište da se taj sporazum ne može direktno primijeniti, već da države sukcesori nastale iz bivše Jugoslavije moraju potpisati bilateralne sporazume. To se zbilo povodom tužbe jednog od udruženja Srba izbjeglih iz Hrvatske.
Podsjetimo, države bivše Jugoslavije uspjele su se dogovoriti oko podjele diplomatske imovine i zlatnih rezervi, ali ne i oko podjele imovine građana koje štiti Aneks G Bečkog sporazuma. U njemu naime piše da će ‘prava na pokretnu i nepokretnu imovinu koja se nalazi u nekoj državi sljednici na koju su građani ili druge pravne osobe SFRJ imali pravo na dan 31. decembra 1990. biti priznata, zaštićena i vraćena od te države’.
Hrvatska je zagovarala da se Aneks G ne može provesti bez bilateralnih sporazuma, koje je potpisala sa Makedonijom i Slovenijom, ali ne i sa Bosnom i Hercegovinom i Srbijom, državama čiji građani imaju mnogo više imovine na teritoriji Hrvatske. Hrvatskom i Srbijom prošle su mnoge vlade, desnog, ali i lijevog političkog opredjeljenja, no Aneks G u bilateralnim dogovorima dviju država ostao je netaknut. Toliko je zaboravljen da je danas na političkoj pozornici teško pronaći adekvatne sagovornike koji bi govorili o ovom ključu za rješavanje nagomilanih problema i uskraćenih prava građana. Novosadski odvjetnik Zoran Ristić, predsjednik udruženja Oduzeta imovina, ističe da je Bečki sporazum o sukcesiji apsolutno dovoljan za rješavanje sporova.
- Bilateralni sporazum Srbije i Hrvatske kao sukcesora na koji sada upućuje Strazbur je nepotreban, ali je taj sud očito hteo da pobegne od svoje pravne odgovornosti. Pribavio sam ugovore Hrvatske sa Slovenijom i sa Makedonijom, gde se Zagreb obavezao po principu ‘vraćamo jedni drugima sve’. Makedoncima su dali svih 58 nekretnina koje su posjedovali u Hrvatskoj. Slovenci, koji su potraživali čak 110.000 nekretnina fizičkih i pravnih lica, bili su pametni pa su odmah pokrenuli upravne postupke i Hrvatska je morala da im vrati to vlasništvo. Srbija u to vreme, nažalost, nije mogla da učini isto jer je Hrvatska na sva zvona zvonila kako je na taj način kočimo u pristupu EU-u - ističe Ristić.
Sa njim se slaže Mladen Dragičević, zagrebački odvjetnik s dugogodišnjim iskustvom u sudskim sporovima koji se tiču sukcesije.
- Da se Bečkim ugovorom nastojalo postići da se bilateralni sporazumi doista provode, to bi se u njemu izrijekom i propisalo, no u tom međunarodnom aktu to nigdje ne stoji. Velik dio imovine čiji su vlasnici građani i firme iz Srbije prodan je po principima iz devedesetih i Hrvatska je sada u poziciji da te nekretnine ne može više vratiti. Budući da je više nekretnina Srbija imala u Hrvatskoj nego Hrvatska u Srbiji, Srbija je pritiskala Hrvatsku da poštuje Aneks G. Kada je Srbija prodala Inine pumpe, ta priča više nije odgovarala ni Srbiji ni Hrvatskoj. Taj problem nema veze s pravom. To je političko pitanje u kojem je prosječan građanin, vlasnik nekretnine, doveden u bezizlaznu situaciju i to samo zato što sudovi ne provode međunarodne ugovore i što svaka vlada taj problem nastoji prebaciti na sljedeću - izjavio je Novostima odvjetnik Dragičević.
Postavili smo pitanje nadležnim ministarstvima pravosuđa i vanjskih poslova i Hrvatske i Srbije zašto do sada nije potpisan bilateralni sporazum, ali do zaključenja ovog broja ni od jedne strane nismo dobili odgovor.
