>

novosti logo

Intervjui Intervjui

Bekim Sejranović: Europa bi se mogla ugledati na Australiju ili Ameriku

Pisac i prevoditelj: To su zemlje nastale na znoju useljenika. U Europi se čak i treća generacija useljenika, djeca čiji su roditelji rođeni i odrasli u Norveškoj, smatra strancima, vječnim useljenicima. A rješenje je, po mom iskustvu barem, u integraciji koja ne smije preći u asimilaciju

Otkako ste objavili roman ‘Tvoj sin Huckleberry Finn’ u izdanju VBZ-a nema medijske adrese na kojoj niste obavili intervju. Što je najzabavnije, u većini se razgovora bavite mjerom autobiografije u romanu, pa publika stječe dojam da je jedino riječ o pustolovnom, dokumentarnom iskustvu: mnogi čak, kad pročitaju roman, kao da se razočaraju što sve nije autentično. Ali što znači ‘autentično’ kad je, kažete, svaki roman nužno autobiografski?

Mi čitatelji želimo vjerovati da je ono što se dešava na kazališnoj sceni, filmu ili u literaturi uistinu tako, iako znamo da nije. Kompliment mi je ako čitatelj vjeruje da se sve desilo baš tako kako sam napisao. Uostalom, tko to može provjeriti, tko za sve te detalje može s objektivnom sigurnošću utvrditi jesu li istiniti? Nitko, pa ni ja. A mislim da je sve autobiografsko. Čak kad je riječ o fikciji, ili našim snovima. Evo, noćas sam sanjao grozan san od kojeg sam čitavo jutro u banani. Ako vam ga sad prepričam, je li to istinit autobiografski događaj? Pitanje o autobiografskom u literaturi najprije je znak ignorancije osnova teorije književnosti. Ali pitanje istinitosti ili laži, to je već stvar čitatelja. Ili vjeruješ pripovjedaču, ili mu ne vjeruješ. Moj pripovjedač kaže da voli lagati, i da je za pripovijedanje potrebno ‘subjektivno pretjerivanje’. Laž i istina su stvar literarnog stila i njegove funkcije u danom kontekstu, to sam već negdje napisao.

Brčko kao Brčko

Ritam romana je posebno upadljiv. Roman je o životu na rijeci, ali pripovijedanje nije linearno poput riječnoga toka, nego stalnim regresijama dokazuje da se, bome, nikamo ne kreće. Život, unatoč rijeci, kao da stoji na mjestu, a sve gušći ritam prema kraju romana težak je emocionalni teret. Umjesto odlaska Indijancima, vaš Huck piše roman/posvetu pokojnom ocu: kamo odlazi dalje, što ga sad vuče?

Po ruskom teoretičaru Šklovskom, ‘forma je sadržaj’. Odnosno, ne može se ‘pisati linearno’ o životu razbijenom u krhotine, o onome koji se nalazi u stanju, recimo, depresivne autoanalize. Ili pospremanja životnih trauma, svođenja računa dotadašnjega burnog života. Naši umovi, uostalom, ne funkcioniraju uredno. Razmišljamo uz asocijacije, valove sjećanja koji nam dolaze po nekoj logici. A moj Huck odlazi Indijancima, kao i Twainov. Nisam to još napisao, ali ga već zamišljam kako će se zaljubiti u lijepu Indijanku. Čekam da se to i dogodi, makar samo u mojoj glavi.

U romanu ste ‘ubili oca’, vaš stvarni otac živi u Australiji. Majka u romanu također umire, inače živi u Belgiji. I ostale obiteljske i ljubavne odnose pripovjedač ogoljuje, to vam (mu) nije problem?

Norvežani iskreno vjeruju da žive u ‘najbogatijoj i najboljoj zemlji na svijetu’, jer su ih tako učili od malih nogu. Pa i mi smo vjerovali da je Jugoslavija najpravednija i najbolja zemlja – a možda smo i imali pravo. Svaki režim, uostalom, nađe nešto u čemu je najbolji. Nije li i Hrvatska zemlja s najljepšom obalom na svijetu?

U svakom sam romanu ‘ubio’ roditelje: da vam kažem zašto, ne bih znao. Oni su, uostalom, na to navikli. A kad moji roditelji, kao i svi ostali ljudi, jednog dana umru, moji će romani ‘postati’ autobiografskim, odnosno istinitim. Neminovno. Što se tiče ogoljavanja, nisam nikad osjetio nelagodu, niti su se neki od ‘likova’, tako i moji roditelji, zbog toga ‘bunili’.

Brčko je ‘ono’ mitsko mjesto: ondje ste odrasli, a romaneskni povratak je zanimljivo post-ju viđenje, uz turističku pomoć prijatelja Japanca i Norvežanina. Kakav je to sad grad za vas? Što ste osjetili povratkom?

U Brčkom mi je bilo prekrasno djetinjstvo, imao sam majku (baku), djeda, avliju, mahalu, drugove iz djetinjstva. Rat je satro sve to. Imao sam osjećaj da mi je netko oskvrnuo djetinjstvo. Tako sam krenuo, bez plana, stvarati ‘nova sjećanja’. Kupio sam taj brodić, ‘Savsku bubu’, i počeo svako ljeto provoditi na Savi. Brčko mi je sad, da kažem poetski-patetično, luka iz koje plovim u nove avanture (smijeh). Nema, istina, većine starih prijatelja, ali sam stekao nove, neke mlađe klince, povezuje nas ljubav prema Savi. A Brčko kao Brčko. Zanimljiv je grad jer se nalazi skoro na tromeđi Hrvatske, BiH i Srbije. Jest on u BiH, ali ne pripada ni Federaciji ni Republici Srpskoj, već ima status distrikta, to jest neke minidržave. Dakle na tromeđi tri velike u, religioznom smislu, civilizacije. Ja ga zovem anticentrom svijeta. Jer kad je nešto jednaka vukojebina za sve tri civilizacije, onda je to apsurdan, istovremeni centar. No apsurd je tek nemogućnost prihvaćanja dualnosti svijeta.

Roman ste najprije objavili na norveškom, u nešto drugačijoj verziji, za njega ste dobili nacionalnu financijsku potporu. Čujemo, u Norveškoj je roman nominiran za najbolji godišnji naslov, iako nisu sve kritike u njemu vidjele fikciju, nego i političku kritiku norveškoga društva. Narušili ste mit o skandinavskoj savršenosti? Zar doista građani Norveške vjeruju u tu konstrukciju?

Nažalost, još nisam dobio ni krune, evo sam im poslao ljutiti mail i tražio lovu, ovaj put ozbiljno. Na kraju su se norveški i izdavač i urednik pokazali najšlampavijima. Prvi predujam za novi roman dobio sam od najsiromašnijih – od bosanskog izdavača Buybooka. A roman je pored, kako kažu, ‘oštre i subjektivno obilježene kritike’ norveškog društva, pobrao odlične kritike. Možda zato što u njemu predviđam kako će ga svi sasjeći i odmah analiziram zašto. Tu sam ih preduhitrio, da ne kažem preveslao. Naravno, Norveška je po mnogočemu izvanredna, prije svega ostaloga bogata zemlja, ali ima i svoje loše strane, koje sam pokušao opisati. Mislim tu najprije na nacionalizam, rasizam, hiperracionalnost, bespogovornu vjeru u državu i njezine zakone. Zatim na katastrofalnu politiku prevencije i liječenja ovisnosti. Oslo je grad s najviše smrtnih slučajeva od posljedica prekomjernog doziranja na svijetu. Umire oko tri stotine ljudi godišnje. U tom gradu od jedva pola milijuna ljudi, u najbogatijoj, što Norvežani vole ponavljati, zemlji na svijetu, koja se diči humanošću i socijalnom skrbi o najslabijima u društvu. Samo je ta činjenica dovoljna da razbije mit o skandinavskom savršenstvu. Da ne spominjem ovom prilikom Breivika i onaj sitni, svakodnevni rasizam, dobro kamufliran diktaturom političke korektnosti. Da, Norvežani itekako vjeruju u tu, kako kažete ‘konstrukciju’, iskreno vjeruju da su ‘najbogatija i najbolja zemlja za život na svijetu’, jer su ih tako učili od malih nogu. Pa i mi smo vjerovali da je Jugoslavija najpravednija i najbolja zemlja na svijetu – a možda smo i imali pravo. Svaki režim, uostalom, nađe nešto u čemu je najbolji. Nije li i Hrvatska zemlja s najljepšom obalom na svijetu?

Zagreb je ugodan grad

To s Knausgaardom je stvarno ispalo poput takmičenja u intelektualnoj izdržljivosti. Baš kao što se tjelesno osviješćeni Norvežani, a ima ih dovoljno, vole hvaliti da su istrčali pedeset kilometara na skijama, tako se ovi s intelektualnim ambicijama hvale da su pročitali svih šest tomova Knausgaardove ‘Moje borbe’

Usporedba vašeg romana s aktualno popularnom, gigantskom autobiografskom prozom Karla Ovea Knausgaarda uspjela je samo kao totalna suprotnost. Knausgaard je simbol europske srednjoklasne dekadencije, a vama primjerice ‘crveni neseser’ u palubi broda sa sintetskim i ostalim drogama nije dokaz snobovske dosade nego – svega suprotnog?

Da budem iskren, nisam čitao Knausgaarda, možda budem jednoga dana. I nemam ja problem s njime, osim što mu, naravno, zavidim na prodaji knjiga. Ali to s Knausgaardom je stvarno u Norveškoj ispalo poput takmičenja u intelektualnoj izdržljivosti. Baš kao što se tjelesno osviješćeni Norvežani, a ima ih dovoljno, vole hvaliti da su istrčali pedeset kilometara na skijama, tako se ovi s intelektualnim ambicijama hvale da su pročitali svih šest tomova Knausgaardove ‘Moje borbe’. Norveška književna kritika nazvala je njegovo djelo ‘prekretnicom u norveškoj književnosti’. Vidjet ćemo. Zasad smatram da Norveška ima mnogo boljih pisaca od Knausgaarda, ali to je stav bez stopostotne sigurnosti jer ga, rekoh, nisam pročitao.

Bila je 1993. godina kad ste u posljednjem izbjegličkom valu stigli u Norvešku, imali ste sreće. Kakvo je to bilo iskustvo? I kako, s tim iskustvom, vidite aktualnu situaciju s izbjegličkim migracijama?

Tad, kad sam došao, bila je posve drugačija globalno-politička situacija u svijetu. Nas bivše Jugoviće su zbilja dobro prihvatili. I svi su se manje-više jako dobro integrirali, uključujući, valjda, i mene. Norveška vlada je na kraju odlučila da oko dvanaest tisuća Bosanaca i nešto manje drugih, poput Srba iz istočne Slavonije ili Kosova, može ostati u Norveškoj – zauvijek, ako to žele. Danas je ipak u čitavoj Europi očita, u najmanju ruku, skepsa. Onda i ksenofobija, u nekim zemljama otvoreni neonacizam. Plašim se da će doći do zaoštravanja, do polarizacije društva, sukoba između desničara i radikaliziranih useljenika. Do zaraze čitave Europe.

Što kao norveški državljanin, sudski tumač, otac Norvežanke i ‘zauvijek useljenik’ velite na onu verziju švedske himne koju na posve nesavršenom švedskom izgovara Zlatan Ibrahimović, kao i na njegove kasnije intervencije da dosadašnji tekst te himne ne odgovara onome što je aktualna Švedska?

Mislio je, očito, na to kako treba napokon uvidjeti i priznati da je Europa u stalnoj mijeni. Europa je multietnička i multikulturalna sredina, od toga se ne smije bježati, nego se na to treba znati pripremiti. Po tome bi se mogli ugledati na Australiju ili Ameriku, kao na zemlje nastale na znoju useljenika. U Europi se čak i treća generacija useljenika, djeca čiji su roditelji dakle rođeni i odrasli u Norveškoj, smatra strancima, vječnim useljenicima. A rješenje je, po mom iskustvu barem, u integraciji koja ne smije preći u asimilaciju. Useljenici moraju shvatiti da ne žive više u svojim domovinama, moraju prihvatiti zakone, moraju naučiti jezik – što ogromna većina i čini. Za sve je to potrebno, naravno, neko vrijeme. Od useljenika se prečesto očekuje da se preko noći ‘pretvore’ u Norvežane. A kad to i učiniš, na kraju te uvijek odaje boja kože.

Sad živite u Zagrebu, bliže ste mlađoj kćeri u Ljubljani. Kako se osjećate u Zagrebu? I u čemu je kvaliteta života ‘na ovim prostorima’, ako vrijede usporedbe s drugim svjetskim adresama na kojima ste boravili?

Pa evo sam baš šetao jučer i pomislio kako je Zagreb zapravo jako ugodan grad. Iako ga još upoznajem, osjećam se dobro. Ipak sam blizu Save, a to mi je jako važno. Ljudi su prisni, klopa u restoranima jeftina, ljudi se mnogo više druže nego u Norveškoj, pokazuju i osjećaje – vesele se i plaču. Norveška kultura je po tom pitanju utišana, nema ondje deranja, cike, vike i pokazivanja slabosti… Osim subotom, naravno. Tad nastupa smak svijeta, sva društvena stega zbog koje se norveško društvo čini onako uštogljenim popušta pod utjecajem ogromne količine alkohola – čini se da će eksplodirati. Napisao sam već, Oslo je u nedjelju u četiri ujutro najtužniji grad na svijetu. Svi klubovi i kafići i pabovi zatvaraju se u tri, a onda se u centar grada sruči sto tisuća pijanih, razularenih ljudi. I umjesto da to riješe tako što će pojedini klubovi raditi cijelu noć, norveške vlasti razmišljaju da radno vrijeme klubova skrate do dva ujutro, što će, vidimo, samo pogoršati stvari. Zato ima mnogo ilegalnih klubova koji rade čitav vikend. Tamo ćete naći i mene.

Često se pojavljuju prijevodi skandinavskih krimića s posrednih engleskih ‘originala’, a norvešku prozu slabo poznajemo. Preveli ste nekoliko naslova Frodea Gryttena i antologiju kratke norveške priče: kojeg biste, makar jednog, autora voljeli odmah prevesti?

Jednog? Tomasa Espedala.

1/1