Na Adžijinoj ulici pokraj križanja sa Žajinom stoji nekoliko napuštenih prostora, uključujući i zgradu bivšeg Samoborčekovog kolodvora. Na njezinom vanjskom zidu obješen je žuti transparent s natpisom "Džabac: besplatna hrana, odjeća, svaštarije", a na tratini pokraj njega stoji mala paleta s nekoliko proizvoda i porukom da se oni mogu besplatno uzeti. Taj nas prizor dovodi u "besplatan dućan" koji je sredinom veljače pokrenuo neformalni kolektiv volontera i volonterki.
Nude razne stvari, od povrća do informatičke opreme, a otvoreni su svakog petka od 12 do 18 sati. Iako su radno vrijeme uskladili s bojkotom trgovina koji na kraju nije zaživio, džabići neumorno i samoorganizirano nastavljaju s radom. Stoga sam jednog petka otišla provjeriti kako izgleda njihova samoorganizacija i koliki potencijal takve akcije uopće nose u državi beznađa.
Želimo potaknuti ljude koji nemaju ništa da dođu do osnovnih namirnica ili odjeće. One koji imaju bilo kakav višak želimo pak potaknuti da dođu i ostave za druge, a mogu uzeti i sebi, kaže jedan od volontera
Skretanjem od žutog transparenta u zaraslo dvorište dolazim do skupine ljudi okupljenih oko stola ispred ulaza u (pro)davaonicu. Volonteri i posjetitelji ispred Džapca sjede na improviziranim klupama i stolicama te objeduju; svatko je donio svoju posudu s hranom, ali je dijele međusobno pa riža s gljivama, salata od povrća, tjestenine i tofua te curry od slanutka kruže oko stola. Dočekuju me vedro i nasmijano, a kada saznaju da sam tamo na novinarskom zadatku, nude mi anoniman razgovor s troje od okupljenih sedmero ljudi. Odluku da se ne imenuju objašnjava mi jedan od njih:
- Ovo je sve neformalno, ne želimo da organizatori budu u prvom planu, već ideja. Želimo da se ljudi zaraze njome i da je krenu što više kopirati, da svaki kvart ima takvo mjesto i da to postane navika o kojoj više ni ne razmišljamo.
Pitam ga što točno želi da ljudi nauče od Džapca, a on energično odgovara:
- Ljudi se mogu organizirati i djelovati u skladu sa svojim mogućnostima i potrebama pripadnika njihove zajednice – ne moraju čekati da netko drugi nešto napravi, jer imaju nekakvu agenciju nad svojim životom, i mogu se voditi solidarnošću, a ne natjecanjem, kako nam je to nametnuto u neoliberalnom kapitalizmu.
Dok uz tu rečenicu krećem u antikapitalističku (pro)davaonicu posložiti stvari koje sam donijela, sugovornik me potiče da uzmem što god mi treba.
Unutrašnjost Džapca zaista je puna "svaštarija", kako piše na žutom transparentu, no pritom je i dobro organizirana. S lijeve strane vrata nalazi se ormar s odjećom, a pokraj njega visi debela grana koja služi kao vješalica. Do nje je sudoper na kojem je izložen nakit, ispod sudopera police s cipelama, a preko puta vrata mogu se pronaći razni predmeti: dječje igračke, kozmetika, tamponi i sredstva za čišćenje, posloženi po kategorijama. Možda i najbitniji asortiman, prehrambeni proizvodi, posloženi su na polici pokraj prozora.
Besplatna hrana, odjeća, svaštarije (Foto: Julija Savić)
Tu su biljna mlijeka, pekarski proizvodi u zatvorenom plastičnom pakiranju, razni namazi i konzerve, pa čak i slatkiši, a ispred police stoji košara s voćem i povrćem. Nekim je proizvodima istekao rok, no jedan od sugovornika kaže da su "rokovi namjerno postavljeni kraće nego što bi trebali biti, nisu vjerni stvarnom stanju organske tvari i njenog propadanja".
- Treba koristiti njuh i vid te provjeriti kakvo je pravo stanje hrane. Postoje i razni načini na koje se hrana može skladištiti da traje dulje – dodaje on.
Pitam ga kakva su ograničenja spram vrsta stvari koje Džabac prima.
- Nema ograničenja, bitno je da se donatori zapitaju što bi ljudima dobro došlo u ovom trenutku – odgovara.
Nakon tjedana rada pretrpani su donacijama odjeće pa njih više ne primaju, no, riječima sugovornika, hrana i higijenske potrepštine uvijek su potrebne.
- Prostor je također ograničen kapacitetima pa bi bilo dobro da nemamo naviku gomilanja.
Jako mi se sviđa ova inicijativa jer već dulje vrijeme vidim ovaj prostor i drago mi je da je napokon upogonjen u neke pozitivne svrhe. Nadam se da će samo rasti dalje, kaže jedna od posjetiteljica
Zbog manjka struje također nemaju mogućnost primati proizvode koji zahtijevaju hlađenje. Dodaje i da je bitno donositi postojeće viškove, a ne kupovati nove stvari za donacije jer se time potiče konzumerizam.
Nakon što sam ispraznila vreću svojih viškova i upikirala jednu sjajnu jaknu i zdravi gazirani napitak, izlazim na sunce pred Džapcem. Sjedamo za stol, a sugovornici i sugovornice mi objašnjavaju kako je i zašto došlo do otvaranja (pro)davaonice. Svoju ideju su razvijali godinu dana, a čim je period bojkota trgovina započeo, zaključili su da je pravo vrijeme da je sprovedu u praksu. Sve to s ciljem građenja boljeg društva, kaže jedan od pokretača:
- Želimo stvarati alternativni sustav u kojem svrha nije samo razmjena, jer ona zahtijeva da već nešto imaš. Želimo potaknuti ljude koji nemaju ništa da dođu do osnovnih namirnica ili odjeće. One koji imaju bilo kakav višak želimo pak potaknuti da dođu i ostave za druge, a mogu uzeti i sebi. Općenito želimo stvoriti kulturu razmjene, ali i brige i uzajamne pomoći i solidarizacije.
Razgovoru se u tom trenutku pridružuje i drugi sugovornik.
- Džabac je mjesto na kojem možemo pokazati kako bi bilo moguće živjeti skupa drugačije, s drugim vrijednostima – kaže on i zatim govori o svojoj viziji mjesta na kojem bi se uz besplatnu kupovinu moglo i besplatno popraviti bicikl ili uređaje, zašiti rupe na odjeći i pojesti topli obrok.
Dok nastavljamo razgovor o izgradnji nove kulture, saznajem da se u Džapcu baš sve temelji na uzajamnoj pomoći, organizacijskom modelu društva koji vraća zajedništvo u zajednice, i to upravo kroz akcije poput dijeljenja viškova namirnica, pomaganja s građevinskim radovima, pribavljanja lijekova i slično. Iako je ime modela prvotno skovao anarhist Pjotr Kropotkin, praksa uzajamne pomoći podrazumijeva osnove osnova života u bilo kojoj zajednici, pa je tako vidimo i u svojoj svakodnevici. Primjerice, neki od nas pomažu starijoj susjedi nositi namirnice, drugi je počaste viškom povrća iz svojih vrtova, treći joj pomažu ispuniti obrasce na internetu. U širim primjerima, radi se o načinu života koji adresira stvarne potrebe svih članova zajednice.
- Mi i međusobno gradimo takve mreže – kaže mi sugovornik.
Ljudi donose i povrće (Foto: Julija Savić)
- Dosta nas živi jako prekarno i pokušavamo se organizirati da oni koji imaju viškove podijele s onima koji nemaju dovoljno, tako da nitko ne ispašta. Sve se temelji na međuljudskim odnosima i prijateljstvu, a onda iz toga kreću i takve proaktivne radnje – dodaje.
I sam je nedavno imao period financijskih poteškoća, ali bi se ljudi iz zajednice samoinicijativno pojavili kod njega i napunili mu frižider. Takav mu je pristup omogućio da se osjeća zbrinuto unatoč nestabilnoj situaciji, a ističe da je upravo u tome ključ uzajamne pomoći:
- Kad nas zajednica ljudi kojima se okružujemo zbrine, puno smo neovisniji i snažniji te otporniji na političke i ekonomske promjene koje utječu na naše živote.
Snaga uzajamne pomoći, dakle, i kolektivno i individualno leži u brojevima. U Hrvatskoj šire primjere uzajamne pomoći obično vidimo samo uslijed prirodnih katastrofa poput pandemijskih potresa, kada su građani samoinicijativno organizirali odlaske na Baniju te pomagali u izgradnji kontejnera, razvoženju hrane i slično. No u "banalna" vremena ovakve su akcije rijetke, dok je žaljenje da bi netko nešto trebao učiniti najčešća narodna razonoda.
Dok uz cigaretu komentiramo takvu situaciju, sugovornik spominje da Džabac upravo tome želi doskočiti:
- Vidimo u svim tim situacijama da država ne igra ulogu. Želimo se osloboditi nužde da država nešto napravi ili da korporacije prestanu misliti samo na svoj neprekidni rast profita, ili da poslodavci daju plaće od kojih se može živjeti. Možda po prvi put u povijesti, živimo u materijalnim uvjetima koji nam omogućuju da svi imaju krov nad glavom, pristup hrani i dostojanstvenom životu. Ovo je jedna od metoda kako se na najbanalniji način možemo organizirati.
Dok pomaže oko vrata, sugovornica na to dobacuje da su dobrodošli svi koji bi mogli biti zainteresirani:
- S obzirom na to da nema formalnih organizatora, zaista se svatko može uključiti i pomoći, a možda se i sprijateljimo!
Odjeće je već previše (Foto: Julija Savić)
Drugi sugovornik ističe da upravo to što za volontiranje u Džabcu nije potrebno članstvo ili birokratizacija omogućuje njegovo direktno djelovanje. Sugrađani su to djelovanje već u samim počecima počeli prepoznavati, a i hvaliti. Uz internetsku popularnost ideje, kaže mi jedan od sugovornika, "prolaznici koji ništa o tome ne znaju staju i pitaju nas što je to ovdje".
- Našli smo nešto što Zagrebu treba, i trebamo toga još puno više. Ne možemo više bacati i konzumirati, doslovno više ne možemo, jer je preskupo – šali se.
Takve dojmove dijele i dvije posjetiteljice s kojima čavrljam dok izlaze iz (pro)davaonice:
- Jako mi se sviđa ova inicijativa jer već dulje vrijeme vidim ovaj prostor i drago mi je da je napokon upogonjen u neke pozitivne svrhe. Nadam se da će samo rasti dalje i da će biti sve više i više sličnih – rekla je jedna od njih.
Druga je primijetila da u takvim prostorima obično ima samo odjeće, ustvrdila da je odlično što ovdje imaju i hranu i uzviknula: "Besplatni dućan svugdje!"
U Džapcu i ispred njega u nekoliko sati mog boravka tamo vladao je mir kakav se u bučnom Zagrebu i njegovim nezavisnim kolektivima rijetko pronalazi. Uz radišnost, atmosfera je odisala i potpunom opuštenošću. Dok nije bilo korisnika i u pauzama od slaganja stvari, jedna je djevojka žonglirala, druga svirala gitaru, a ostali su bez ikakve nervoze zbog manjka sredstava ili prijava na natječaje raspravljali o sljedećim organizacijskim koracima i promotivnim manevrima – dogovorili su da će angažirati nove volontere koji su im se javili i na koje će još punktove postavljati letke kako bi potrebiti znali kamo krenuti.
Sunčanoj i povrtnoj ekipi Džapca možete se pridružiti i vi, doći u "kupovinu" i na druženje ili donijeti svoje viškove namirnica svakog petka. Možete pomoći i volontiranjem, za što se možete javiti na mejl adresu dzabac@systemli.org. U planu su i povremene akcije kuhanja besplatnih obroka pa će i posla i hrane biti za sve. Solidarnost koju Džabac nudi nije ničim uvjetovana, a za uživanje u njoj ne trebaju vam ni članska iskaznica ni novac. Samo mrva dobre volje, spremnost na rad i, možda, pokoja zraka sunca.
Tekst je izvorno objavljen u prilogu Novosti Nada - društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma.
