Novosti

Kronika

Beton-liga šampiona

U Busijama još nema vrtića i škola, pa mlade ljude okuplja tek nogomet. Tim sastavljen od hrvatskih Srba igra u posljednjoj, tzv. beton-ligi: u njoj ispadanja nema, no bez novca i vlastitog terena ne može se u višu. Ipak, busijskim fudbalerima ne manjka entuzijazma, kvalitete i solidarnosti. Na istim je vrijednostima opstalo i najveće izbjegličko naselje u Srbiji

Busije, nekad njiva u vlasništvu jednoga vojvođanskoga poljoprivrednog poduzeća, sa svojih šest-sedam tisuća stanovnika, najveće su izbjegličko naselje u Srbiji. U široj ih javnosti spominju povremeno, uglavnom za predizbornih kampanja ili uoči obljetnice Oluje, dok uobičajena svakodnevnica ondje protječe u atmosferi prenesenenog nasljeđa i običaja izbjeglih iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Česte su tako zavičajne večeri, igra se 'na balote', sjedi ispred kuće, u vrtu se uzgajaju mediteranske kulture.

Kada smo došli u Busije, tu nije bilo ničega, ni vode ni struje. Samo su lopta i lopata bile sa nama od početka: preko dana gradiš kuću, a naveče igraš fudbal na prvoj slobodnoj zelenoj površini, kaže trener Damir Šarić, rodom iz Kaknja kraj Kistanja

Premda su podignute 1997. i s natalitetnom stopom u porastu, u Busijama nema ni vrtića ni osnovne škole; upućeni govore da se o detaljnijem urbanističkom planu i ne razmišlja pa po svemu sudeći, nužno potrebna infrastruktura i ustanove neće baš uskoro biti realizirane. Nasreću, tu je nešto što ne ovisi o volji gradskih vlasti, a drži mlade na okupu – to je nogomet. U naselju od 2003. postoji Fudbalski klub Busije, sastavljen isključivo od hrvatskih Srba; za taj 'srpski Athletic Bilbao', kako ga još nazivaju, doznajemo slučajno, ali nam je to dovoljno snažan motiv da se, unatoč nedostatku izravne autobusne linije, uputimo u ravničarske predjele susjedne zemlje. 

Susret s mladim nogometašima dogovorili smo za 10. mart, kad igraju tradicionalnu prijateljsku utakmicu s FK Sinđelićem iz obližnjih Ugrinovaca; na tamošnjem će se terenu timovi i sučeliti, jer ga u Busijama, naravno, nema. Tako u središte mjesta stižemo preko Zemuna i Batajnice, a dočekuje nas predsjednik Kluba i trener momčadi Damir Šarić, rodom iz Kaknja kraj Kistanja, te nas odmah uvodi u nogometnu 'problematiku'.

- Mi smo zadnja, šesta liga, koja se još zove beton-liga, jer u njoj nema ispadanja. Fudbalski savez Beograda ima tu dve grupe, A i B, podeljene po teritorijalnom principu i svaku sa po 14 timova. Busije su u drugoj. Napredovanje u ligama je moguće, ali prepreka su brojni preduslovi: prvi je da postoje mlađe kategorije, teren i novac koji nemaju ni klub ni predsednik ni igrači. Ne manjka nam jedino kvalitet igre – kaže Šarić, ponavljajući opet da su u svojoj ligi uvijek pri vrhu, ali da iskorak ne ovisi o njima. 

Uprkos tome, trener i igrači su zadovoljni što igraju nogomet na bilo koji način: pokreću ih zajedništvo, druženje i entuzijazam. Na tim je vrijednostima opstalo i naselje, u kojem su se kuće podizale solidarnom razmjenom rada vlastitim rukama.

- Kada smo došli na Busije, tu nije bilo ničega, ni vode ni struje. Samo su lopta i lopata bile sa nama od početka: preko dana gradiš kuću, a naveče igraš fudbal na prvoj slobodnoj zelenoj površini - govori Šarić, koji je i sam dugo bio nogometaš.

Fudbalski klub Busije formalno je osnovan 29. novembra 2003.: taj su datum odabrali da ga lakše zapamte a i zato što u njemu, kaže Šarić, ima neke simbolike. Sljedeće su godine započeli prvu svoju sezonu i od tada su stalno po zelenim terenima. U timu najviše ima Dalmatinaca, manji broj članova je s Banije, Korduna i iz Slavonije, a iz Like nema nikoga. Dvojica igrača su tu od osnivanja, a posljednje dvije godine ekipu popunjavaju oni rođeni u Srbiji. Svi su vatreni navijači Crvene zvezde, što Šarić smatra 'najnormalnijim'.

Dresovi FK Busija su crvene boje, jer su svi Zvezdini navijači; grb je pak nalik grbu nekadašnjeg kistanjskog kluba Bukovica, koji više ne postoji. Trenerke su dobili od Apatinske pivare, za što su zauzvrat morali prikupiti dvadeset tisuća čepova Jelen-piva

- Dalmatinci su oduvek navijali za Zvezdu, tu i tamo za Hajduk, uglavnom oni stariji, kao moj otac i stric. Ne razumem ljude iz naših krajeva koji navijaju za Partizan, tu nešto nije kako treba - uvjeren je on. Dva najveća klupska problema su financije i odlazak igrača na rad u Europsku uniju. 

- U poslednje tri godine uglavnom se finansiramo sami. Mnogi se čude kako funkcionišemo bez sponzora. Sve šta imamo – opremu, dresove, trenerke, kopačke - sve sami plaćamo, čak i lekarski pregled igrač plaća iz svog džepa. Momci shvataju da nismo fudbalski klub u kojem će neko drugi da brine o tim stvarima, prihvataju da nema drugog načina da opstanemo. Problem su i odlasci igrača: eto, pre par dana su nam petorica otišla za Englesku. To su momci koji imaju hrvatske papire i znate već kako to ide: jedan nađe posao, pa zove svoje drugare, a ti drugari igraju fudbal. Nemam šta da im kažem osim sretan put, kad se vratite počastite nas janjetinom - priča Šarić.

Dovršavamo kavu koju nam ne dopuštaju platiti, pa odlazimo obići igrače koji pred utakmicu obavljaju liječnički pregled. U dvorištu se suše dresovi suparničkog tima, FK Sinđelića, sa sponzorskim logotipom Velebita, poznate marke srpske tekstilne konfekcije. Hrvatska firma istog naziva odavno je propala u tranziciji. U svlačionici su svi spremni za utakmicu, ne ometaju ih nimalo naši uključeni diktafoni i fotoaparati jer su na medijsku pozornost navikli. Trener ih okuplja i predlaže strategiju.

- Ponavljam, oni su ekipa koja trenira intenzivno ceo mesec, spremniji su i brži od nas, pa moramo da igramo odgovornije, nemoj da nas razvuku. Aco Knežević i Aco Kozlina na dva štopera sa trojicom, Džoni je u sredini, Knežević je desno. Brane, ti si levi spoljni sa jedne strane, Ćuk je sa druge. Idemo kako situacija diktira, ako nas pritisnu, petorica su u zadnjoj liniji: ne stojte sa njima u liniji, malo ste do centra, moramo da napravimo taj blok. Tišma i Miloš su dva zadnja vezna, Srki, ti si ispred njih, Komazec i Igor napadači. Krenimo – daje im Šarić posljednje upute.

Na putu do terena upoznajemo Ognjena Ćuka i Miroslava Martića. Ovim 19-godišnjacima je to prva utakmica. Ćuk je porijeklom iz Biovčinog Sela, Martić iz Gline. Nešto stariji Igor Bjelinić, koji je u Klubu od osnutka a u Busije je došao iz Plavnog kraj Knina,  dobacuje da im je viza za ulazak u tim to što su iz Hrvatske.

- Dobro se družimo na terenu i van njega, privatno smo svi jako bliski. Nedelja nikad ne završi sa utakmicom, jer posle nje idemo u kafanu bez obzira na rezultat koji smo ostvarili – pojašnjava nam, pa dodaje da je još uvijek jako vezan uz svoj zavičaj.

- Često idem u Dalmaciju, uvek za Petrovdan, Preobraženje i Svetog Iliju. Zadnjih nekoliko godina i Spasovdan se slavi kod mene u selu. Nemam želju da se vratim trajno u Plavno, ali potreba za čestim odlascima onamo me ne napušta, mada mi je ovde dobro – kaže Bjelinić. Započinje i ozbiljno zagrijavanje za utakmicu: igrači se istežu, trče, šutiraju loptu. Aleksandar Knežević iz Otona kaže nam da radi što bolje tjelesne kondicije odlazi u teretanu i na plivanje.

- Nemamo mi vremena i uslova da se pripremamo kako treba, ali na kondiciji mora da se radi. Kad igrač nije fizički spreman, to se itekako oseća – objašnjava nam. Nikola Domazet, igrač ujedno zadužen za odnose s javnošću, jedini nije iz Hrvatske: porijeklom je iz Sarajeva.

- Ja im narušavam koncept, ali neka, mora neko da bude drugačiji. Živimo u istom naselju, svi smo ista ekipa - govori Domazet, kojem je drago što Novosti pokauzju zanimanje za njegov tim.

- Pročitao sam da ste proslavili hiljaditi broj, čestitam vam u ime FK Busije! Pratim Novosti, ipak sam ja PR kluba i moram da budem informisan - hvali nam se, pa zajedno komentiramo suparničku momčad, koja inače igra u ligi iznad njihove.

- Sinđelić uvek trenira, imaju svoj teren i svu infrastrukturu, a navodno su jači od nas jer su liga iznad naše, ali mi njih uvek pobedimo. Jednostavno smo bolji. Trenirali bismo ozbiljnije da imamo teren, možda bi neko poželeo da se i profesionalno bavi fudbalom da imamo te uslove. Uvek smo bili u gornjem delu beton-lige, čisto da pomrsimo račune ovima šta su baš ambiciozni - smije se Nikola. I njegov suigrač Srđan Groznica misli da su Busije bolje od tima iz Ugrinovaca, barem trenutačno.

- Suparnički tim je generalno dobar, mada u zadnje dve-tri godine imaju problema sa igračima: da li gube volju i želju ne znam, no nešto im se dešava. Pre je to bila fantastična ekipa. Ovo im je najslabija sezona šta se tiče igračkoga kadra, ali su i dalje dobri domaćini i prijatelji - kaže Groznica, kapetan busijske momčadi. Najstariji je u ekipi, a kaže da će igrati dokle god bude mogao. Pitamo ga čime objašnjava bliskost igrača, ono što ih drži na okupu.

- Naše prijateljstvo je jako, na tome nam mnoge ekipe zavide. Drži nas najviše to šta smo svi otišli od svojih kuća i došli na mesto gde smo zajedno započeli novi život. Između nas ima razumevanja samim time jer smo iz istog kraja i imamo slične životne priče - smatra on.

Dresovi FK Busija su crvene boje, jer su svi Zvezdini navijači; grb je pak nalik grbu nekadašnjeg kistanjskog kluba Bukovica, koji više ne postoji. Trenerke su dobili od Apatinske pivare, za što su zauzvrat morali prikupiti dvadeset tisuća čepova Jelen-piva, pa su igrači u tu 'akciju' uključili stanovnike čak petnaest okolnih sela.

Dok mi na klupi čavrljamo s rezervnim igračima, na terenu pada prvi gol prvog poluvremena: Sinđeliću ga uvaljuje Srđan Komazec iz Žegara, kojeg u busijskoj momčadi zafrkavaju da je gradsko dijete, jer jedini ne živi u izbjegličkom naselju, nego u - Jerkoviću.

Oko terena se okupilo podosta 'lokalaca' iz Busija, od kojih neki redovito prate svoj tim, među njima Neša Lončarević iz Slavonske Požege i Đuro Jovičić iz Vrginmosta. Lončarevićev sin nekad je igrao u Sinđeliću, a sad je prešao u Busije. Podjednako voli oba tima.

- Ovo je povod da se ljudi druže. Nedelja je kod nas oduvek dan za sport: kad sam bio mlad, živeo sam za radijske prenose utakmica. Kad se samo setim tog uzbuđenja: Edo PeciMladen Delić, Ivo Tomić, Marko Marković, Božo Sušec. To su sve bili odlični komentatori. programa Radio Beograda i Radio Zagreba. Kad ideš na prenos, obavezno poneseš duplu bateriju da se ne bi, nedajbože, tranzistor ugasio. Slušali smo utakmice u krugu porodice i prijatelja, pratilo ih se od Vardara do Triglava. Bilo je lepo, malo ko nije slušao te velike derbije Dinama, Hajduka, Olimpije, tuzlanske Slobode, Banje Luke, Vojvodine - prisjetio se čika Neša minulih vremena. Počinje i drugo poluvrijeme, pa pitamo trenera kako je zadovoljan postavom i strategijom.

- Strategija će funkcionisati još jedno 15-20 minuta, a onda će pocrkati... šalim se, plan zavisi od mojih igrača i od protivničkih. Znam ih sve dobro, znam ko šta može: u suštini mi se prilagođavamo drugima, jer sami nismo dovoljno utrenirani - govori nam dobro raspoložen, valjda i stoga što naslućuje da će nakraju prijateljske utakmice FK Busije po tko zna koji put pobijediti FK Sinđelić, i to rezultatom 1:0. Ugrinovce napuštamo sa suvenirima Kluba, a dobivamo i besplatan prijevoz do Beograda. Ovdje, čini se, sve ionako funkcionira na osnovama solidarnosti i srdačnosti.

Kronika

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više