Kad oružje progovori, odgovaraju mirovni aktivisti. Već drugog dana rata u Ukrajini apel za mir potpisale su feministkinje i mirovnjakinje u Hrvatskoj, i ne samo one. No zasad izostaje direktnija akcija, poput sve masovnijih antiratnih uličnih prosvjeda u nekim gradovima Europe. A s imperijalnim težnjama svjetskih političara raste i opravdana zebnja za budućnost.

Antiratna kampanja Hrvatske (ARK), pokrenuta u ljeto 1991., bila je utočište mnogim istomišljenicima koji su u ratnim godinama pomagali ljudima čija su prava bila grubo narušena: deložiranima, prisilno novačenima, onima koji su trpjeli nasilje svih vrsta. Nakon završetka rata iz ARK-a je nastao niz organizacija civilnog društva. Tri desetljeća poslije ponovno se pitamo kako izgraditi miroljubivu zajednicu. Koliko su danas aktivne poznate antiratne organizacije, što im je u fokusu i kako na njih utječe smjena generacija?

Preživljavanje nezavisnog građanskog društva u Rusiji kao i u Bjelorusiji važnije je nego ikad. Pozvali smo vlasti Rusije na hitno povlačenje iz Ukrajine i neposrednu uspostavu mira – ističe Nikola Mokrović iz Documente

Velik dio angažmana nevladinih organizacija danas otpada na projekte i osiguranje organizacijskih resursa. Kako bi opstale, mnoge se oslanjaju na projekte koje rade za lokalne samouprave, županije ili pak one veće za ministarstva, a sve u cilju unapređenja društva.

- U usporedbi s radom u civilnom društvu tijekom 1990-ih, kad gotovo nije bilo novca, danas većina posla umjesto na kreativnost otpada na dokumentiranje našeg rada. Centar za građanske inicijative danas se brine oko elementarnih stvari kako bi mogao preživjeti. Glavna je aktivnost pružanje podrške žrtvama i svjedocima kaznenih djela, kao i organiziranje radionica usmjerenih prema mladima - kaže za Novosti Biserka Momčinović, jedna od osnivačica Centra za građanske inicijative Poreč i Ženske mreže Hrvatske.

Ova sudionica Antiratne kampanje, koja je već godinama u mirovini, kaže da je u međuvremenu došlo do smjene generacija, ali pismo protiv rata i militarizacije koje su poslali u svijet ipak su inicirale aktivistkinje iz 1990-ih. U usporedbi s današnjim društvenim mrežama, na kojima je odmah sve vidljivo, kad bi se onomad nešto važno događalo, informacija je stizala telefaksom, nakon čega bi Biserka Momčinović zajedno sa svojim suprugom odmah sjedala na autobus i kretala za Zagreb. Ističe u novije vrijeme vrlo agilne organizacije koje se brinu o pravima izbjeglica.

Biserka Momčinović (Foto: WikiPeaceWomen)

Centar za mir, nenasilje i ljudska prava Osijek u maju obilježava tri desetljeća od svog osnutka. Već tada su zaključili da nije dovoljno samo antiratno djelovati, već da se i tijekom rata može i treba raditi na miru. Katarina Kruhonja, jedna od suosnivačica osječke mirovne organizacije, kaže za Novosti da je današnje vrijeme podsjeća na početak 1990-ih, kad se priključila javnim okupljanjima protiv rata. Točnije, Bedemu ljubavi dok je taj otpor uključivao nastojanja majki iz svih bivših jugoslavenskih republika da iz kasarni JNA izvuku svoje sinove.

- Išli smo tada i u Beograd, a sudjelovala sam i u konvoju Libertas 1991., kad je probijena blokada oko Dubrovnika. Odupirali smo se povredama ljudskih prava koje su činile državne institucije i povredama prava građana srpske nacionalnosti koji su ostali u Osijeku, bili smo protiv nasilnih istjerivanja iz stanova i kuća. Otvarali smo mogućnost suradnje s mirovnim pokretima u Srbiji i BiH da bismo se pripremili za mirovni proces koji je jednoga dana trebao uslijediti. Educirali smo se povezujući se s organizacijama i ljudima u međunarodnom pokretu - govori ova aktivistkinja.

Centar danas okuplja pedesetak članova i ima šestero zaposlenih, ali i veći broj volontera, među kojima je i naša sugovornica. Ona je i koordinatorica nagrade za promicanje mirotvorstva, nenasilja i ljudskih prava "Krunoslav Sukić", nazvane po drugom suosnivaču Centra, a koja ima regionalni i međunarodni značaj.

- Naša generacija koja je 1990-ih pokrenula Centar bila je u dobi od četrdesetak godina. Danas se događa, a to vidim i u kontaktima s mladim ljudima, prava tranzicija između generacija. Ovdje su sada ljudi od ranih tridesetih - kaže Kruhonja.

Katarina Kruhonja (Foto: Josip Regović/PIXSELL)

Ljudi koji su desetljećima bili aktivni danas su prilično fizički iscrpljeni, smatra. U Centru su danas fokusirani na mirovni odgoj, kako za aktiviste tako i za sustav školovanja. Povezani su u europsku i hrvatsku mrežu škola te su izradili europski kurikulum za nenasilnu transformaciju. Rade na provedbi i zagovaranju mirovnog odgoja u izvaninstitucionalnim programima za obrazovanje: treninzi za nastavnike i online stručni skupovi preko Agencije za obrazovanje.

- Odaziv je odličan. Sukobi u školskom okruženju su u porastu, a nastavnici nemaju sustavnu edukaciju kako se konstruktivno nenasilno i kreativno nositi sa i prema sukobima u školi - ističe Kruhonja.

Napominje da je naše društvo izašlo iz zadnjeg rata, a da nije definiralo politiku izgradnje mira. Također smatra da u cijelom svijetu danas nema jasnog antiratnog i antimilitarističkog pokreta, bez obzira na to što postoji čitav niz organizacija, mreža i zajednica koje se protive nuklearnom naoružavanju i militarizaciji. Prosvjedne reakcije u slučaju Ukrajine, kaže, bile su više reakcije na grozotu koja se može vidjeti na televiziji.

- Trebamo ponovno promišljati načine na koje mirovni pokreti mogu djelovati u kontekstu populističkih pokreta i dubokih podjela u društvima - smatra Katarina Kruhonja.

Teško je nabrojiti koliko je značajnih antiratnih aktivista i aktivistkinja prošlo uskim hodnicima Documente – Centra za suočavanje s prošlošću. I dalje se najvećim dijelom bave pričama iz rata 1990-ih. Istražuju sudbine stradalih i nestalih civila, izrađuju poimenični popis žrtava rata i pripremaju se za implementaciju novog Zakona o civilnim žrtvama rata. Prate suđenja za ratne zločine, iako se njihov broj znatno smanjuje. Zapravo nastavljaju rad na izgradnji uključive i refleksivne kulture sjećanja koja obuhvaća širi vremenski period u prošlom stoljeću.

Nikola Mokrović (Foto: dwp-balkan.org)

- Premda je Documentu zahvatila smjena generacija, ona se poklopila s drugim promjenama – ulaskom Hrvatske u EU, dostupnošću europskih projekata, mobilnošću mladih. Te promjene rezultiraju i drugačijim pristupima mirotvornom i antiratnom angažmanu: danas postoji dosta europskih projekata koji podržavaju takav tip sustavnog učenja i lokalnih grupa za direktno vježbanje solidarnosti - kaže za Novosti Nikola Mokrović, koordinator istraživanja ljudskih gubitaka u Documenti.

Naš sugovornik smatra da se danas mijenja i sam politički sadržaj i konkretan kontekst u kojem se obrazuje potreba za antiratnim angažmanom. Premda temeljne poruke mogu biti u istom duhu, one funkcioniraju drugačije u odnosu na Hrvatsku ranih 1990-ih i za vrijeme postojanja Antiratne kampanje, prosvjeda protiv rata u Iraku 2003. ili aktualnog ratnog stanja u Ukrajini, stoga ih treba uvijek iznova artikulirati.

- Vidimo da se i u ovom sukobu treba boriti s gomilom idejnih konfuzija i dilema o njegovoj naravi. Treba uzeti u obzir da su antiratni protesti, barem kod nas, u najvećoj mjeri zasluga organizirane manjine koja uvijek gura stvari. No na stranu masovnost, osjeća se snažan antiratni sentiment i dobro je što postoji velik broj pojedinaca i inicijativa koje pomažu u saniranju šteta nastalih ratom - smatra Mokrović.

On je inače i supredsjednik Odbora Foruma civilnog društva EU-Rusija, mreže od zamalo dvjesto organizacija civilnog društva iz EU-a i Rusije koja služi kao platforma za povezivanje i razvoj odnosa između organizacija civilnog društva, akademske zajednice, pojedinaca, odnosno za stvaranje preduvjeta koji olakšavaju i ojačavaju direktne veze između različitih zajednica EU-a i Rusije.

- Cijela poanta mreže predstavlja izazov ruskim vlastima, kojima je cilj kidanje veza sa zapadom. Nakon početka invazije i rata pokušavamo održavati kontakte s našim članicama i pružati konkretnu pomoć. Preživljavanje nezavisnog građanskog društva u Rusiji kao i u Bjelorusiji važnije je nego ikad. Pozvali smo vlasti Rusije na hitno povlačenje iz Ukrajine i neposrednu uspostavu mira - ističe Mokrović.

Mirjana Bilopavlović (Foto: Klikni.hr)

Centar za podršku i razvoj civilnog društva DELFIN iz Pakraca osnovan je 2002., a nastavio je razvijati tekovine Volonterskog projekta Pakrac iz 1990-ih, jednog od najuspješnijih mirovnjačkih projekata u svijetu od Drugog svjetskog rata. Danas se bave žrtvama i svjedocima, koje prate na sudove i u institucije, rade sa ženama koje su doživjele različite oblike nasilje, ali i edukativne programe u obrazovanju. Članovi su mobilnog tima za prevenciju trgovanja ljudima.

- Zanima me koliko će žena, djevojaka i djece završiti kao žrtve trgovanja ljudima, odnosno lešinara koji čekaju na granici govoreći da će im osigurati prijevoz i smještaj. To je tako širok pojam da je teško razgovarati o ratu, a ne uzeti u obzir drugi dio priče, onaj o ekonomskoj nemoći - kaže nam voditeljica udruge Mirjana Bilopavlović.

Zašto mirovnjačka priča nije više u fokusu kod nas, osim u slučaju velikih sukoba?

- Neki ljudi se još uvijek boje, s obzirom na loša iskustva iz 1990-ih. Taj su strah prenijeli na svoju djecu. Promijenio se i kontekst: 1990-ih smo vjerovali da je Jugoslavija čvrsta zajednica i da ne može propasti, ali onda se 1991. sve urušilo kao kula od karata. Izostala je međunarodna podrška. Ali i da je nje bilo, bi li sve drugačije završilo? Danas postoji ono što nazivam salonskim mirovnjacima. Nema aktivizma, a mirotvorstva nema bez aktivizma. Recimo, ono što rade Žene u crnom u Beogradu primjer je aktivizma. Bez obzira na sve, idu i suprotstavljaju se režimu - govori Bilopavlović.

Ljudska povijest je povijest ratovanja i narušavanja ljudskih prava. Ali dobro je dok ima onih koji se tome suprotstavljaju. Neki su taj aktivizam 1990-ih platili životom, otkazom ili odlaskom iz grada ili države. A što bi se moglo napraviti u slučaju rata u Ukrajini? Bez kritične mase, smatraju mnogi, ne može se promijeniti gotovo ništa.