>

novosti logo

Piše Nikola Bajto

Beživotno partnerstvo

Nikolićev potez prema Bunjevcima poslužio je za još jednu rundu prepucavanja između Hrvatske i Srbije oko statusa nacionalnih manjina, čiji su pripadnici najizravnije pogođeni izostankom rješavanja brojnih otvorenih pitanja između dviju zemalja. Na praktičnoj razini pomaka nema, a formirana međudržavna tijela uopće se ne sastaju

Različite reakcije uslijedile su nakon što je srpski predsjednik Tomislav Nikolić donirao učenicima u Subotici ćirilične udžbenike za učenje bunjevačkog govora, u suradnji sa zajednicom Bunjevaca koji niječu hrvatsku pripadnost. Istovremeno, Bunjevci koji se smatraju Hrvatima i drugi srpski Hrvati morali su štampanje udžbenika na hrvatskom jeziku osigurati sami, sredstvima Hrvatskog nacionalnog vijeća i donacijama iz Hrvatske, a njima je Nikolić prilikom susreta početkom godine kazao da država u tome ne može pomoći zbog nedostatka proračunskih sredstava. Osobnom donacijom Bunjevcima i drugim sličnim potezima srpski je predsjednik pokazao da favorizira razvijanje posebnog bunjevačkog identiteta u odnosu na hrvatski, pa je njegov potez poslužio za novu rundu prepucavanja između Hrvatske i Srbije oko statusa nacionalnih manjina.

Činjenica je, međutim, da su dvije države propustile riješiti ta pitanja putem službene suradnje kroz međudržavna tijela i da se, kao što je nakon Nikolićevog postupka upozorio predsjednik Srpskog narodnog vijeća Milorad Pupovac, bilateralna komisija koja bi trebala rješavati probleme manjina u jednoj i drugoj državi nije sastala godinama. Održavanje takvih sastanaka čak su zajednički tražili predstavnici srpske manjine u Hrvatskoj i hrvatske manjine u Srbiji, koji su takvu suradnju razvili svjesni da su položaji dviju manjinskih zajednica međusobno povezani i da se problemi jedne prelijevaju na drugu, kao što se Nikolićev potez može dovesti u vezu s negiranjem prava Srbima u Hrvatskoj na službenu upotrebu ćirilice u Vukovaru.

Pripadnici manjina najizravnije su pogođeni izostankom rješavanja brojnih otvorenih pitanja između Hrvatske i Srbije. Dok se srpskoj manjini u Hrvatskoj uskraćuje pravo na jezik i pismo, hrvatska manjina u Srbiji nema zadovoljavajuću političku participaciju, nije razmjerno zastupljena u tijelima državne uprave, kao ni srpska manjina u Hrvatskoj, neriješena su pitanja udžbenika i statusa učitelja hrvatskog jezika te brojna druga. Hrvatska i Srbija nisu adekvatno riješile ni pitanja nestalih, povrata kulturnog blaga i procesuiranja ratnih zločina, na kojima je kao uvjetu za povlačenje tužbe za genocid pred Međunarodnim sudom u Haagu inzistirala Hrvatska, niti su riješile pitanja izbjegličkog statusa, mirovina i vraćanja stanarskog prava izbjeglih hrvatskih Srba. Zbog toga nije došlo do najavljivanog povlačenja tužbi u Haagu, a zahtjevno pitanje uređenja granice, koje se neće moći izbjeći, nije ni otvoreno.

Kampanja protiv ćirilice, da li smišljeno ili slučajno, onemogućava rješavanje niza drugih pitanja – granice, mirovina, povratka izbjeglica – jer je ona zapravo jedna nova forma ratnog stanja – kaže Milorad Pupovac

Odnosi između dviju država, koji su se od 2000. godine polako normalizirali, sve do zajedničkog posjeta hrvatskog predsjednika Ive Josipovića i tadašnjeg srpskog predsjednika Borisa Tadića Vukovaru, zahladili su nakon slučaja Tihomira Purde iz 2011. godine, kada je HDZ-ova vlada Jadranke Kosor ograničila pravosudnu suradnju sa Srbijom, a oštri prekid nastupio je sredinom sljedeće godine nakon Nikolićevog izbora za srpskog predsjednika i njegovih spornih izjava o Vukovaru. Stvari su otada polako pokrenute susretima na najvišim razinama, međutim praktičnog rada na rješavanju pitanja i dalje nema, a nova faza zastoja nastupila je nakon promjene vlade u Srbiji ovog proljeća, što potvrđuje i SDP-ova saborska zastupnica Tanja Vrbat Grgić, voditeljica hrvatsko-srpske međuparlamentarne skupine prijateljstva.

- Mogu se složiti da odnosi dviju zemalja na neki način stagniraju. Vjerojatno su djelom odgovorni izbori u Srbiji i sastav novih organa vlasti. S druge strane, zemlje se bave svojim gospodarskim problemima prije svega, ali ima i dobrih primjera suradnje kao po pitanju poplava i uzajamne pomoći na tom polju. Hrvatska je spremna pomoći Srbiji na praktičnim pitanjima kada se radi o njenom pristupu EU-u. No i tu je došlo do zastoja, ponajprije zato jer se čeka nova Komisija - kaže za 'Novosti' Tanja Vrbat Grgić, dodajući da, nažalost, stagnira i međuparlamentarna suradnja.

- Ruke su nam prilično vezane, prije svega zato što Srbija još nije imenovala veleposlanika u Hrvatskoj, a sva službena korespondencija treba se odvijati prvenstveno diplomatskim putem. Koliko sam službeno izviještena, Skupština Srbije je tek sredinom srpnja osnovala skupinu prijateljstva s Hrvatskim saborom, pa ćemo sada odlučiti o budućim aktivnostima, eventualno u suradnji s otpravnicom poslova - navodi ona, ocjenjujući da je pozitivno što se susreti na visokoj razini ipak odvijaju redovito i da je to pokazatelj uzajamne volje za suradnjom.

Međutim, za Milorada Pupovca ti susreti i iskazivanje volje nisu dovoljni. Iako je, uskoro nakon Nikolićevog postupka s udžbenicima, potpredsjednik srpske vlade Ivica Dačič izjavo da su odnosi Srbije i Hrvatske ključni za regiju, Pupovac kaže da predugo radi na tim odnosima da ne bi znao razlikovati puste riječi od ozbiljnih poruka.

- Unatoč deklariranju opredijeljenosti za regionalnu suradnju i razvijanje dobrosusjedskih odnosa i unatoč postojanju više organizacija za suradnju, ta suradnja na političkom planu zapravo stagnira. Otvorena pitanja nisu predmet kontinuiranih i praktičnih razgovora, ni pitanja izbjeglica, ni manjina, ni povratnika, ni granica, a druga pitanja, kao što su ona zaštite okoliša, energije, infrastrukture i ekonomskog razvoja regije, nažalost, ni ne dospijevaju do onih koji bi o njima trebali razgovarati - konstatira za 'Novosti' Milorad Pupovac.

On navodi da dvije države ne uspijevaju načelna opredjeljenja pretvoriti u praktične politike i da se ne snalaze u globalnim i evropskim političkim okolnostima jer ne uspijevaju dogovoriti pozicioniranje koje će zaštititi njihove specifične i zajedničke interese. Drugi razlog za izostanak suradnje vidi u tome što je regija još uvijek nepopularna kao domaća politička tema, s jedne strane zbog rata, a s druge 'zbog političkog provincijalizma koji zaboravlja da se na velikim adresama rješavaju velika pitanja, a pitanja relevantna za život država u regiji se rješavaju unutar regije'. Svi bježe od otvorenih pitanja i njihove potencijalne konfliktnosti, napominje Pupovac, dodajući da se zahvaljujući i politici dijela evropskih i svjetskih zemalja prestalo raditi na obnovi povjerenja i suradnji.

- Svi znaju da je suradnja neophodna, ali nitko ne želi raditi ono što je neophodno - kaže Pupovac, napominjući da je tri godine trebalo da se počnu trošiti sredstva iz programa stambenog zbrinjavanja koja je osigurala međunarodna zajednica, da se pitanje mirovina raspravlja, ali da bez uključenja dviju država i međunarodne zajednice nema izgleda, a da je raspravu o granici u okolnostima kampanje protiv ćirilice veoma teško i zamisliti.

- Zato se meni čini da kampanja protiv ćirilice, da li smišljeno ili slučajno, onemogućava raspravu o tome i rješavanje niza drugih pitanja – granice, mirovina, povratka izbjeglica – jer je ona zapravo jedna nova forma ratnog stanja u mirnodopskim uvjetima, o čemu, nažalost, nema ozbiljne rasprave među zemljama kojih se to tiče, ali ni u zemljama EU-a kojima je stalo do regionalne suradnje. Ne znam je li takve rasprave bilo na sastanku kod Angele Merkel i postoji li tamo svijest da je uz tu vrstu kampanje regionalna suradnja teško moguća - kaže Pupovac, aludirajući na susret hrvatskog premijera Zorana Milanovića i srpskog premijera Aleksandra Vučića s njemačkom kancelarkom koncem kolovoza, na kojem su dobili naputak da se konačno prihvate rješavanja problema granice.

Politolog Branko Caratan kaže za 'Novosti' da su se, gledano u dužem vremenu, mnoge stvari normalizirale, prije svega ekonomska razmjena i putovanja. Dodaje da su tome pridonijeli i politički potezi, od vlade Ivice Račana do sadašnje Milanovićeve vlade, i od bivšeg predsjednika Stjepana Mesića do sadašnjeg Josipovića, dok se sa srpske strane, nakon kraćeg zastoja neposredno nakon izbora Nikolića, pokazalo da bivša Dačićeva i sadašnja Vučićeva vlada imaju kao primarni cilj evropsku orijentaciju Srbije, što podrazumijeva drugačiji odnos prema susjedima. Jedan razlog za to što suradnja nije bolja, dodaje Caratan, taj je što su politička vodstva u objema zemljama zauzeta aktualnim gospodarskim problemima, a drugi to što je potezanje neriješenih pitanja politički osjetljivo i oni koji ih otvaraju mogu se dovesti u poziciju da na njima gube rejting, pri čemu zbog međunarodne zajednice 'nije baš popularno svirati u nacionalne note'.

- Opterećena atmosfera oko tih pitanja je velikim dijelom naslijeđe rata, a drugim dijelom radi se o tome da u vrijeme recesije radikalne političke snage dobivaju na težini, a njima su takve teme uvijek dobrodošle - kaže Caratan, pitajući se bi li bilo toliko problema s uvođenjem ćirilice u Vukovaru da je HDZ na vlasti.

Na taj način, smatra Caratan, nije došlo ni do povlačenja međusobnih tužbi za genocid. Hrvatska je to uvjetovala rješavanjem pitanja nestalih, povrata kulturnog blaga i suđenja za ratne zločine, što su, po Caratanu, suvisli zahtjevi. No s druge strane, procesuiranje ratnih zločina odvija se s velikim teškoćama i na hrvatskoj strani, a gotovo polovica s popisa nestalih odnosi se na hrvatske Srbe nestale nakon vojnih operacija Hrvatske vojske.

Opterećena atmosfera oko nekih pitanja velikim je dijelom naslijeđe rata, a drugim dijelom radi se o tome da u vrijeme recesije radikalne političke snage dobivaju na težini – ocjenjuje politolog Branko Caratan

- Strana koja bi odustala od tužbe bila bi dovedena u nepriliku kod kuće, a kod Hrvatske je bilo moguće ili da Srbija ispuni zahtjeve ili da se stvar prepusti sudu. Jedan dio tih zahtjeva se ispunjavao, za dio nije postojala politička volja, no dio nije bio jednostavan za ispunjavanje, jer kada se radi o ratu jako je teško priznati činjenicu da je jedna strana bila pokretač ratnih događaja. Ali i na drugoj je strani zbog unutarnjopolitičke konstelacije bilo otpora da se prizna da su postojali i vlastiti politički zločini - kaže Caratan, koji smatra da se situacija ukupno ipak polako mijenja i da odnosi napreduju.

- Progres postoji i ne smije se zaustaviti. Tu postoje i ekonomski imperativi, a s evropskom orijentacijom Srbije i drugih zemalja regije te s Hrvatskom i Slovenijom u članstvu situacija je puno bolja nego ranije. Zajednički projekti koji su danas nezamislivi sutra će biti sasvim normalni jer, kada racionalno pogledamo ta pitanja, jasno je da je stanovita mjera kooperacije svima u interesu - kaže Caratan, navodeći da je i skandinavski model suradnje uspostavljen nakon što je ratno naslijeđe prebačeno u povijest.

Milorad Pupovac napominje da su direktni gubitnici zbog ozbiljnog zastoja u odnosima, koji postoji unatoč povremenim naporima da se to promijeni, oni čija prava ovise o rješavanju otvorenih pitanja, kao što su izbjeglice, penzioneri, ljudi koji žive uz granicu, pripadnici manjina s obiju strana, a onda i cijeli narodi i društva koja žive kao zatočenici zaostale ratne politike i ratnih posljedica.

- Svatko je zaokupljen sobom i usmjeren prema velikome svijetu, a opredijeljenost za regionalnu i uzajamnu suradnju kao pretpostavka ozbiljnije participacije u tom svijetu ne ostvaruje se. Kao da se sva energija Hrvatske i Srbije potroši nakon što se vrate iz Bruxellesa, Berlina, Pekinga ili Moskve - kaže Pupovac.

1/1