>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Bilo je kasno živjeti s Franjom

Dvadeseta godišnjica Vrhovnikove smrti zgodna je prilika da se prisjetimo kako su se sitni pikzibneri, kad su se – nakon što je HDZ siječnja 2000. veličanstveno prdnuo u čabar – uvjerili da je Tuđman zaista mrtav, poput slinavih hijena ostrvili na njegov još topao leš, ‘pljujući po njemu’ – kako reče dr. Marasović – da bi mu kasnije dizali spomenik ‘kako bi ušićarili koji glas’

Točno dvadeset godina navršilo se otkako je prestalo kucati srce Našeg Najvećeg Sina, Vrhovnika, Oca Nacije i Prvog Predsjednika Samostalne i Suverene Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana. U prilikama poput ove na svečanim akademijama, komemoracijama i u specijalnim izdanjima domovinske štampe govore Tuđmanovi najbliži suradnici i prijatelji, a glumice u hrvatskim narodnim kazalištima tronuto čitaju odabrane ulomke iz sjećanja suboraca koji su u međuvremenu predali svoje duše vječnosti i otišli za svojim Vrhovnikom. ‘S punim pravom mogu uskliknuti: Hrvatska, sretna Hrvatska, u tebi se rodio i do najviših visina dovinuo čovjek od kojeg se danas rastajemo!’ prisjetit ćemo se tako riječi koje je na veličanstvenoj sahrani dr. Franje Tuđmana susprežući suze izgovorio tadašnji predsjednik Sabora Vlatko Pavletić. ‘Kao državnik našao se u brojnim vrlo zapletenim i teško predvidivim, ponekad nerazmrsivim situacijama, ali je uvijek superiorno vodio riječ, a u najbitnijim pitanjima i trenucima presudnim za opstanak Hrvatske bivao pobjednik!’ govorio je tada Pavletić, objavivši petnaestak godina kasnije i knjigu sjećanja ‘O Tuđmanu osobnim pogledom’, u kojoj je – kako je prije koju godinu, potkraj života, pričao u Večernjem listu – ‘dokazao apsolutno neprihvatljivom ocjenu mnogih o Tuđmanovom vremenu kao vremenu diktature i autoritarnosti na svim razinama’.

A prisjetit ćemo se ovih dana – prikazat će valjda netko i taj potresni intervju – kako je ono Jakovu Sedlaru pokojni Hrvoje Šarinić, Tuđmanov čovjek od najvećeg povjerenja, prije nekoliko godina pričao da se ‘Tuđman očinski ponašao prema njemu’. ‘Tuđmana sam doživljavao kao oca. Bilo je tu više razloga’, ispovjedio se tada Šarinić. ‘Prvo, roditelji bi uvijek trebali imati više iskustva u jednoj djelatnosti nego djeca. Tu je u politici i povijesti Tuđman bio superioran.’

Srećom, svjedoka neprijeporne Tuđmanove historijske veličine još ima živih. Recimo, njegova desna ruka Ivić Pašalić, kojega još uvijek percipiraju kao najmoćnijeg čovjeka Tuđmanova HDZ-a, a koji danas na televiziji N1 priča kako je ‘to proizlazilo iz slike u javnosti koja je nastala nakon Tuđmanove smrti’. ‘Svi su se tada sakrili u mišje rupe, a ja nisam. Ja sam govorio vrlo jasno. Bila mi je čast biti Tuđmanov suradnik’, govori danas Ivić Pašalić, dodavši na televiziji Z1 kako bi ‘Tuđman bio razočaran da može vidjeti kako se danas upravlja državom koju smo stekli u krvi’.

Ili recimo Žarko Domljan, bliski Tuđmanov prijatelj i prvi predsjednik onog slavnog Sabora 1990., koji je prije koju godinu u velikom intervjuu za Globus povjerio kako je Franji Tuđmanu zamjerao samo njegovu preveliku dobrotu, kojom se protivio lustraciji u hrvatskom društvu: ‘Rekao sam Tuđmanu nekoliko puta: ‘Predsjedniče, mi smo sad postigli što smo htjeli, pa smatram kako je vrijeme da vidimo tko nam je sve u tom zanosu stvaranja hrvatske države zapravo bio prišao i tko je i danas tu, među nama.’ Tuđman mi je odgovorio: ‘Ne može to tako, Žarko, to bi stvorilo velike podjele u našem društvu i državi!”

Ili Mate Granić, slavni Tuđmanov ministar vanjskih poslova i još jedan njegov bliski suradnik koji je svoja sjećanja na Vrhovnika okupio u knjizi ‘Diplomatska oluja’, u kojoj se složio s Pavletićem kako Tuđman nije bio autokrat, svjedočeći kako mu se ‘Tuđman nikad nije miješao u posao i davao mu instrukcije’, ilustrirajući pak Tuđmanovu demokratičnost epizodom kada mu je Prvi Predsjednik povjerio kako razmišlja o – ostavci. ‘Letjeli smo noću iz Daytona’, prepričao je Granić nedavno u intervjuu Večernjem listu, ‘a predsjednik Tuđman mi je otvorio dušu i povjerio kako je, u trenutku kada mu Klub HDZ-a 1991. nije prihvatio prijedlog ministara u Vladi demokratskog jedinstva, pomislio i na ostavku.’ Posebno pak slab Prvi je Predsjednik bio na – Bosnu i Hercegovinu. ‘Kad bi Predsjednik govorio o Bosni, oči bi mu postajale sjajne i vlažne, govorio bi iz srca, pun emocija’, piše tako Mate Granić u svojim memoarima. ‘A kada sam ga obavijestio o HVO-ovim logorima za Bošnjake, pobjesnio je.’

O osjetljivosti Prvog Predsjednika prema Bosni i Hercegovini danas živo svjedoči i vjerojatno najgorljiviji živi tuđmanist, budni stražar Tuđmanove ostavštine dr. Andrija Hebrang, koji je upravo na promociji Domljanove knjige prisegnuo kako se ‘BiH počelo dijeliti prijedlogom povjerenstva Vijeća Europe 1992. godine’: ‘Predsjednik Franjo Tuđman mi je to pokazao i rekao: ‘Ovi hoće dijeliti BiH!’’ Tuđman je i inače ispod grube, očinski stroge vanjštine bio osjetljiv čovjek, a oči mu se nisu punile suzama samo kad bi govorio o Bosni. ‘Tuđmanu su oči bile pune suza kad je pao Vukovar. Nije mogao niti govoriti. Uvijek je govorio: ‘Kako god da se završi ovaj rat, Vukovar ostaje najveći ožiljak na mome srcu”, ispričao je Hebrang u nedavnom intervjuu za 24sata. Dodavši i onu dirljivu epizodu kad mu dušmani nisu dali da vidi Predsjednika na samrtnoj postelji. ‘Tuđmanu je sestra prenijela da sam ga zvao i pozdravio ga, a njemu su samo suze potekle iz očiju, nije ništa mogao reći zbog cjevčica.’

Hebrang se tada prisjetio i kako ga je nakon predsjednikove smrti bilo strah, jer ‘nema puno ljudi njegovog kapaciteta, a tek tad je trebalo državu staviti na noge’, pa se osvrnuo i na optužbe za ‘Tuđmanovu i HDZ-ovu privatizaciju’: ‘Tuđman nije toliko razmišljao o ekonomiji, bavio se ratom. On je bio jedini državnik, sve ostalo su političari. Do te mjere je želio Hrvatsku da bi dao svoj život.’ U intervjuu za Jutarnji list prije nekoliko mjeseci Hebrang je takvu silnu Tuđmanovu hrabrost ilustrirao i epizodom nakon pada Vukovara, kad je tražio u Vladi dragovoljca da uđe u Osijek, kako bi u slučaju pada grada u njemu bilo predstavnika hrvatske Vlade. ‘Javio sam se i pitao ga: ‘Što ako neprijatelj presiječe Podravsku magistralu i tako potpuno odcijepi Slavoniju?’ Odlučno, bez ikakvog trzaja na licu mi je rekao: ‘Onda smo izgubili rat! Moraš se odmah izvući kako znaš preko Mađarske i doći ovamo, da idemo zajedno izginuti na najbližu bojišnicu u Posavini!”

Tako danas, dvadeset godina nakon smrti koja je presjekla hrvatsku povijest na dva dijela, o Našem Najvećem Sinu, Vrhovniku, Ocu Nacije i Prvom Predsjedniku Samostalne i Suverene Republike Hrvatske dr. Franji Tuđmanu govore njegovi najbliži suradnici, suborci i prijatelji.

‘Osporavanja Tuđmana neće preživjeti povijesni sud!’ sve je pak polemike o historijskoj ulozi Prvog Predsjednika onomad – podržavajući izgradnju spomenika Franji Tuđmanu u Splitu – presjekao nekadašnji šef splitskog HDZ-a i saborski zastupnik Dujomir Marasović. ‘Sve za Franju! Pod Tuđmanovim je vodstvom uspostavljena hrvatska država, prva nakon 1102. godine. Za stotinu godina bit će valorizirana njegova povijesna uloga!’ rekao je tada Marasović, obrušivši se usput na sitne pikzibnere poput šefa splitskog HČSP-a Luku Podruga, koji je tada glasao za spomenik, a dvadesetak godina ranije, kad je nakon Vlaka slobode krenula inicijativa da se Tuđmanu dodijeli titula počasnog građanina Splita, jedini je bio protiv. ‘Što se promijenilo u međuvremenu? Tuđman ili Podrug?’ bjesnio je Marasović u pravednom gnjevu. ‘Previše je onih koji pljuju po Tuđmanu, a onda ga podržavaju samo kako bi ušićarili koji glas!’

‘Osporavanja Tuđmana neće preživjeti povijesni sud! Za stotinu godina bit će valorizirana Tuđmanova povijesna uloga’, odjekuju te Marasovićeve riječi i danas, dvadeset godina nakon Vrhovnikove smrti, pa je zgodna prilika – koliko god prilika godišnjice nečije smrti uopće može biti zgodna – da se umjesto ovakvih i sličnih hagiografskih prisjećanja njegovih bliskih suradnika, prijatelja i suboraca, u znak historijske opomene prisjetimo kako se o Našem Najvećem Sinu, Vrhovniku, Ocu Nacije i Prvom Predsjedniku Samostalne i Suverene Republike Hrvatske govorilo tih sumornih dana nakon njegove smrti. Kako su se dakle sitni pikzibneri, kad su se – nakon što je HDZ siječnja 2000. veličanstveno prdnuo u čabar – uvjerili da je Tuđman zaista mrtav, poput slinavih hijena ostrvili na njegov još topao leš, ‘pljujući po njemu’ – kako reče dr. Marasović – da bi mu kasnije dizali spomenik ‘kako bi ušićarili koji glas’.

Na primjer: ‘U stranci je carevala negativna kadrovska selekcija koja je demoralizirala i sablažnjavala široko članstvo. Bilo bi zabadanje glave u pijesak ne reći da dr. Tuđman nije snosio dio odgovornosti za to. Da je Tuđman živ, HDZ bi izgubio čak i s višim postotkom!’ To je, recimo, u intervjuu Slobodnoj Dalmaciji danas davnog siječnja 2000. godine rekao jedan takav sitni pikzibner, inače ugledni splitski liječnik i HDZ-ovac. Ime, naravno, nije važno, ali s obzirom na to da bi, kako ono, ‘bilo zabadanje glave u pijesak to ne reći’, recimo slobodno: dr. Dujomir Marasović!

Da, isti onaj dr. Marasović koji će mnogo godina kasnije govoriti kako ‘osporavanja Tuđmana neće preživjeti povijesni sud’, i kako je ‘previše onih koji pljuju po Tuđmanu, a onda ga podržavaju samo kako bi ušićarili koji glas’!

‘Što se’ – kako bi rekli dr. Marasović i mr. Hyde – ‘promijenilo u međuvremenu’? Tuđman ili Marasović?

Eh, što se promijenilo! Sve se promijenilo. Dvadeset godina kasnije, sitni pikzibneri i slinave hijene – uvjerivši se naknadno da je Tuđman življi nego ikad – pretvorili su se u strašne gipsane lavove postrojene u počasnu tjelesnu stražu besmrtnog Prvog Predsjednika. Na primjer: ‘Tuđman je u određenim trenucima stvarao nedoumice svojim izjavama. Nije nikakva tajna da je HDZ radio tako da se amandmani opozicije a priori nisu prihvaćali, čak ni ako su bili najbolji. S tim se nikad nisam slagao!’ toga je siječnja 2000. godine o užasima Tuđmanove diktature u intervjuu Jutarnjem listu govorio ni manje ni više nego – dr. Vlatko Pavletić! Da, isti onaj Pavletić koji je na Tuđmanovoj sahrani tronuto govorio kako je Predsjednik ‘kao državnik uvijek superiorno vodio riječ’, pa ni mjesec dana kasnije priznajući, eto, kako je ‘Tuđman stvarao nedoumice svojim izjavama’. ‘To je bilo vrlo opasno za Hrvatsku’, pričao je tako nakon Tuđmanove smrti isti Vlatko Pavletić koji će na koncu – uvjerivši se naknadno da je pokojnik ipak živ i zdrav – cijelu knjigu napisati samo kako bi ‘pokazao apsolutno neprihvatljivom ocjenu o Tuđmanovom vremenu kao vremenu diktature i autoritarnosti’.

Ili, na primjer: ‘Uvjeren sam, a imam i dokaze, da je predsjednik Tuđman odigrao negativnu ulogu u razdoblju nakon stvaranja samostalne Hrvatske. Sigurno je da Tuđman snosi najveću odgovornost, jer je najveća snaga bila koncentrirana u njegovim rukama!’ Tako je, recimo, u intervjuu Nacionalu siječnja 2000. govorio – Hrvoje Šarinić. O da, isti onaj Šarinić koji će kasnije Sedlaru svjedočiti kako je ‘Tuđman bio superioran u politici i povijesti’, pa se orošenih očiju prisjećati kako se ‘očinski ponašao prema njemu’ i kako ga je ‘doživljavao kao oca’!

Pavletić i Šarinić u međuvremenu su, kako rekosmo, otišli za svojim Vrhovnikom, pa svoje osebujne valorizacije, revalorizacije i re-revalorizacije sada objašnjavaju samom Tuđmanu. Takve sreće nisu bili ostali, poput rečenoga Dujomira Marasovića, koji tu stvar danas, umjesto Vrhovniku, moraju objašnjavati zlopamtećim čitateljima starih novina.

Da je pak u upravljanju državom ‘carevala negativna kadrovska selekcija’ i da je ‘Tuđman snosio dio odgovornosti za to’, s Marasovićem se u ono vrijeme slagao, na primjer, i jedan Tuđmanu mnogo bliži suradnik. ‘U tim okolnostima nisam mogao provesti sve ono što sam mislio da bi bilo najbolje. Sastav Predsjedništva bio je takav kakvoga ga je kreirao dr. Tuđman i u tim okolnostima nije bilo mnogo izbora’, konačno je siječnja 2000. godine, koji tjedan nakon Tuđmanove smrti, slobodno mogao reći – Ivić Pašalić! Da, isti onaj Pašalić koji danas tvrdi kako je tada, dok su se ‘nakon Tuđmanove smrti svi sakrili u mišju rupu’, on ‘vrlo jasno govorio kako mu je bila čast biti Tuđmanov suradnik’, i kako bi ‘Tuđman bio razočaran da može vidjeti kako se danas upravlja državom’!

Ili, na primjer: ‘Nikome ne bih zaželio kalvariju koju sam ja prošao u posljednjih nekoliko godina, u nastojanju da zaštitim Hrvatsku i anuliram loše poteze HDZ-a. Pravna država nikad nije profunkcionirala, bilo je mnogo bahatosti i arogancije, a ja sam uvijek bio suprotnost tome! Nakon operacije Oluja, u Vladi su dobivali informacije da se na terenu pale kuće, pljačka i ubija. Osobno sam pokušao kod predsjednika učiniti sve da se što prije uspostavi kontrola na tom području. Je li itko u Hrvatskoj za kriminal odgovarao i je li itko osuđen? Nije! Evo, navedite mi samo jedan slučaj!… Ovo sad prvi put kažem: napisao sam pismo Mati Bobanu o potrebi zatvaranja logora u Hercegovini!’ o svom je herojskom otporu Tuđmanovoj strahovladi drhtavim glasom toga siječnja 2000. u intervjuu Nacionalu govorio – Mate Granić.

Da, isti je to onaj Mate Granić koji danas priča kako mu se ‘Tuđman nikad nije miješao u posao i davao mu instrukcije’, svjedočeći kako bi Predsjedniku, ‘kad bi govorio o Bosni, oči postajale sjajne i vlažne’, i kako je ovaj ‘pobjesnio kad ga je obavijestio o HVO-ovim logorima za Bošnjake’. A koji je onomad prije dvadeset godina, samo mjesec dana nakon Tuđmanove smrti, u intervjuu Globusu pričao kako je mu je, citiram, ‘nekoliko puta strpljenje bilo dovedeno do samog ruba’. ‘Jasno sam Tuđmanu dao do znanja da je donji prag moje tolerancije uvođenje sankcija!’ o svom je samoubilački hrabrom protivljenju Franji Tuđmanu pripovijedao tada Mate Granić.

Samozatajni Tuđmanov šef diplomacije nije, međutim, bio jedini koji se diktatoru hrabro suprotstavljao zbog rata u Bosni i Hercegovini.

Na primjer: ‘S hrvatsko-muslimanskim ratom se nikad nisam slagao. Službeno sam branio stav države, s gorčinom u ustima, ali intimno se nikad nisam s tim slagao… Svojedobno sam, 1992. godine, čak bio stavljen pod vrlo ozbiljnu stranačku istragu u najboljoj maniri komunističkih partijskih istraga’, u intervjuu Globusu toga je siječnja 2000. pričao, recimo – Žarko Domljan. Da, isti onaj Žarko Domljan koji danas u istom tom Globusu živo svjedoči o Vrhovnikovoj toleranciji i dobroti: tada, mjesec dana nakon Tuđmanove smrti, Domljan je u Globusu govorio malo drugačije: ‘Franjo Tuđman bio je autoritaran, s prezirom je govorio o svemu što je bio kolektiv. Zato nije mnogo uvažavao ni Sabor. Previše je živio za svoju ulogu u povijesti… Moram priznati da se s mnogim Tuđmanovim političkim tezama i postupcima nisam slagao. Katkad sam mu to i otvoreno govorio. Odbijao sam Tuđmanove pozive na dočeke Nove godine ili intimne ručkove. Nikad mi se nije sviđala ta ukočena i udvornička atmosfera koja je tamo vladala…’

Od svih bliskih suradnika, suboraca i prijatelja, nepokolebljiv uz odar Franje Tuđmana tih je sumornih dana početkom 2000. godine bio valjda samo dr. Andrija Hebrang, do danas najgorljiviji tuđmanist i budni stražar Tuđmanove ostavštine.

Ili nije ni on? Nije valjda?

‘Prvi put javno kažem: i sâm sam pokrenuo istragu u SIS-u, na što se Tuđman strašno naljutio!’ požurio je u Slobodnoj Dalmaciji siječnja 2000. godine ispričati Hebrang, Tuđmanovom smrću konačno oslobođen da ‘prvi put javno progovori’ o njegovoj autoritarnoj vladavini. ‘Znalo se za makinacije u pretvorbi, za podmetanja, znalo se za tekstove koje su financirali članovi HDZ-a!’ svjedočio je tih dana u Jutarnjem listu isti onaj Hebrang koji danas, dvadesetak godina kasnije, priča kako ‘Tuđman nije razmišljao o ekonomiji’ jer se ‘bavio ratom’.

‘Zapitajmo građane, ali i političare, tko je predsjednik Švedske ili Švicarske?’ pitao se oslobođeni Hebrang siječnja 2000. u velikom intervjuu Globusu. ‘Isto sam pitao za Bugarsku ili Nizozemsku, rezultat je bio isti. Zašto je to tako? Zato što u većini europskih zemalja politički i gospodarski život ne ovise o jednoj osobi!’ Tako je, eto, nakon Tuđmanove smrti o autoritarnom Predsjedniku govorio isti onaj Andrija Hebrang koji danas priča kako ga je nakon predsjednikove smrti bilo strah, jer ‘nema puno ljudi njegovog kapaciteta’.

Vrag je, kako vidite, povijesna distanca.

‘Osporavanja Tuđmana neće preživjeti povijesni sud! Za stotinu godina bit će valorizirana Tuđmanova povijesna uloga’, rekao bi Dujomir Marasović, pokazat će se na kraju čak i odveć pesimističan u procjeni: povijesna uloga Našeg Najvećeg Sina, Vrhovnika, Oca Nacije i Prvog Predsjednika Samostalne i Suverene Republike Hrvatske – nakon onog zaboravljenog konsenzusa o autoritarnoj strahovladi i samovolji nad njegovom svježom humkom – valorizirana je, kako vidimo, već nakon dvadesetak godina.

Osporavanja Tuđmana, ukratko, nisu preživjela niti njegove najbliže suradnike i suborce, a kamoli povijesni sud.

1/2