>

novosti logo

Politika / Svijet Politika / Svijet
Piše Tena Erceg

Bipolarni poremećaj

Ruska i američka vlada koordinirat će svoje akcije kako ne bi došlo do konflikta na terenu, a Obama je prvi put javno prihvatio ideju da u budućem procesu političke tranzicije sudjeluje i Bašar al-Asad

Prošle srijede, istoga dana kada je dobila odobrenje parlamenta, ruska avijacija započela je sa zračnim napadima u Siriji, čime je ruski predsjednik Vladimir Putin realizirao najavu koju je nešto ranije dao na sjednici Opće skupštine UN-a. U svom prvom obraćanju tome tijelu u deset godina Putin je rekao da će intervenciju pokrenuti na poziv sirijske vlade s ciljem eliminacije terorističkih skupina. Bila je to najava prve takve vojne intervencije u modernoj povijesti Rusije, jer su se svi njezini dosadašnji ratovi sastojali od kopnenih intervencija bez šireg međunarodnog značaja.

U intervenciji, za koju su ruske vlasti procijenile da bi trebala trajati tri do četiri mjeseca, sudjeluje 60-ak borbenih aviona, 16 helikoptera i četiri ratna broda, a svima njima baze su sirijski gradovi Tatrus i Latakija, luke koje su ruski stručnjaci prethodno infrastrukturno prilagodili potrebama vojske.

Najavljujući intervenciju, ruski su se dužnosnici držali vrlo samouvjereno, nastojeći ostaviti dojam legitimnosti i transparentnosti cijele operacije. To se naročito moglo vidjeti u prvih nekoliko dana nakon početka zračnih udara, kada su iz zapadnih zemalja i institucija na račun Rusije počeli pristizati prigovori i kritike. Obavijestili su javnost da su Sjedinjene Države upozorili o početku intervencije i da je u Bagdadu uspostavljen koordinacijski centar u kojemu sudjeluju Sirija, Irak, Iran i Rusija, a druge su zemlje pozvane da se pridruže.

Rusija je otvoreno dala do znanja da je prije svega zanima pomoći Asadu da povrati prostore koje je izgubio u posljednjih nekoliko mjeseci, a koji čine strateški važan pojas koji povezuje Damask i Latakiju i objedinjuje velik dio preostale sirijske populacije

Ruski ambasador u Francuskoj Aleksandar Orlov izjavio je da se Rusija u sirijski rat uključuje tek nakon godinu dana neuspješnih zračnih napada SAD-a i partnera, kojih je bilo više od 5000, ali oni ipak nisu dali rezultate u uništenju Islamske države. Orlov, kao ni drugi ruski dužnosnici, nije objasnio zašto bi njihovi zračni udari bili iole djelotvorniji od onih zapadnih zemalja, čiji se učinci svode isključivo na fizičko razaranje, kolateralne žrtve i povećanje broja izbjeglica. Unatoč tome, u reakcijama iz zapadnih zemalja moglo se primijetiti, makar i između redova izgovoreno uvjerenje, da bi rusko uplitanje u sirijsku krizu moglo predstavljati nekakvu prekretnicu.

Već drugog dana zračnih udara postalo je očigledno da prioritet ruske intervencije nije uništenje Islamske države, već pomaganje sirijskom predsjedniku Bašaru al-Asadu da konsolidira kontrolu nad strateški važnim zapadom zemlje. Ruski zračni udari usmjereni su najviše na područja gradova Homs, Hama i Idlib, kojima ne dominira ISIL već pobunjenička koalicija Osvajačka armija u kojoj se nalaze skupine koje obučava i financira američka vlada, ali i islamistička teroristička skupina Al-Nusra povezana s Al-Kaidom. Američki predsjednik Barack Obama zbog toga je Rusiju optužio da ‘ne pravi razliku između ISIL-a i umjerenih pobunjenika’, što je u suprotnosti s ciljevima SAD-a i drugih zapadnih zemalja. Isto tako, vlade SAD-a, Velike Britanije, Njemačke, Francuske, Katara, Turske i Saudijske Arabije istog su dana izdale priopćenje u kojemu izražavaju ‘duboku zabrinutost’ zbog povećanog vojnog prisustva Rusije na područjima izvan djelovanja ISIL-a. No ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov uzvratio je, referirajući se prije svega na Al-Nusru, da je njegova vlada i prije intervencije otvoreno rekla da će mete napada biti sve terorističke skupine, a ne samo ISIL. Lavrov je rekao i da na toj listi nema umjerene milicije Slobodna vojska Sirije, koju podržavaju zapadne zemlje, te da bi ona trebala biti dio političkog procesa koji će uslijediti za intervencijom.

Ovim akcijama Rusija je otvoreno dala do znanja da je prije svega zanima pomoći Asadu da povrati prostore koje je izgubio u posljednjih nekoliko mjeseci, a koji čine strateški važan pojas koji povezuje Damask i Latakiju i objedinjuje velik dio preostale sirijske populacije. Iz ruskih krugova čule su se informacije da Rusija na to područje namjerava poslati i kopnene snage, a najavljen je i dolazak vojnika iz Irana, uz pojačan dotok boraca libanonskog Hezbolaha.

Pritisnuta ruskom vojnom akcijom, uključivanje u intervenciju u Siriji najavila je i Velika Britanija, a Amerika otvaranje novog velikog fronta na sjeveroistoku zemlje, gdje će se borci koje ona naoružava pridružiti Kurdima u napadima na uporište ISIL-a u Raki.

Istovremenom diplomatskom i vojnom akcijom te moralističkim naglašavanjem činjenice da su se zapadne zemlje nepozvane uključile u sirijski građanski rat, Putin je, čini se, predstavnike tih zemalja dočekao nespremne, pa su se njihovi prigovori upadljivo razlikovali od reakcija na uplitanje u zbivanja u Ukrajini, kada su Rusiju pritisnuli katastrofalnim ekonomskim sankcijama, a Putina na samitima zaobilazili u širokom luku. Štoviše, unatoč formalnim priopćenjima i negodovanjima, čak i nakon što su ruski avioni dvaput bez odobrenja preletjeli kroz turski zračni prostor, ruska i američka vlada ne samo da su se dogovorile da će koordinirati svoje akcije kako ne bi došlo do konflikta na terenu, već je Barack Obama prvi put javno prihvatio ideju da u budućem procesu političke tranzicije sudjeluje Bašar al-Asad. Time se otvara mogućnost za novu rundu diplomatskih pregovora koji će se dogoditi u Ženevi, pri čemu umjerena sirijska opozicija zasad odbija sjediti za istim stolom s Asadom.

No unatoč tome što se Rusija ovom intervencijom uspješno nametnula kao nezaobilazni igrač na Bliskom istoku, pa i donekle umanjila negativne stavove međunarodne zajednice zbog svoje uloge u ratu u Ukrajini, neki analitičari skeptični su oko ishoda ruskog uplitanja u sirijski rat, pa tvrde da Putin nema širu strategiju, a bez nje je svaka intervencija kontraproduktivna. S druge strane, ako bi intervencija dovela do uspješnih političkih pregovora, bio bi to drugi politički uspjeh Rusije u Siriji, nakon dogovora o uništenju kemijskog oružja koje je bilo u rukama sirijskog režima.

1/1