>

novosti logo

Društvo Društvo

Blagostanje ludom radovanje

Obećavali su povećanje standarda putem tržišnih reformi i privatizacije: Kupovna moć prosječne neto plaće u 2015. godini bila je 27 posto niža od prosječne neto plaće iz 1978. godine

Ne jednom su nas stručnjaci i političari uvjeravali da je privatizacija općenito, pa onda i privatizacija javnog sektora, siguran put u blagostanje i sreću sviju. Povlačenje države iz općih poslova, tvrdi ta mantra, doprinosi općem dobru, a demonopolizacija sigurno donosi neviđeno obilje. Istovremeno, prije deset, petnaest ili dvadeset godina rijetki su bili oni koji su upozoravali na možebitne problematične ili, ne daj bože, katastrofalne posljedice nove privatizacijske ideologije.

Kao što se zna, privatiziralo se sve, a u drugom se krugu krenulo i na javni sektor. Pa je tako prije petnaest do dvadeset godina otpočela priprema terena za privatizaciju elektroenergetskog sektora. U jednom stručnom tekstu konstatiralo se da se od privatizacije mogu očekivat sve sami pozitivni učinci ‘i to u obliku smanjenja cijena električne energije potrošačima zbog nestanka državnog monopola, zbog konkurentskih odnosa na tržištu i uslijed tehnoloških unapređenja što ga donosi konkurentska borba’. Sve vrijedi i za plinski biznis, naime i tamo je u to vrijeme bila preporučivana deregulacija, barem djelomična, jer da će to smanjiti pritisak na porezne obveznike koji su subvencionirali elektroenergetski sektor. Opći je stav bio tada, a ni danas se nije bitno promijenio, da čak i vodne usluge treba privatizirati: istina, tu treba biti nešto oprezniji, jer je posrijedi zadovoljavanje osnovnih ljudskih potreba, ali od privatizacije ne treba odustati. Slična retorika koristila se i u vezi zdravstva, s naglaskom na privatno-javne aranžmane, autsorsanje usluga, podugovaranje, poticanje privatnog osiguranja…, koji da su načini kako doći do tzv. samoodrživog zdravstva.

Danas kad polako svodimo račune naše slavne privatizacijske revolucije, pokazuje se da rezultati nisu neki. Štoviše, prilično su poražavajući. Tako najnoviji izvještaj domaćeg statističkog zavoda kaže da su ‘osnovni troškovi života u Hrvatskoj znatno veći nego prije deset godina’. Meso je poskupjelo za sedam posto, mlijeko, sir i jaja za 27 posto, a najviše kruh i žitarice – 37 posto. Unazad deset godina, prema podacima, najviše su poskupjele upravo režije: struja, plin i ostala energija za 46 posto, voda za čak 62 posto, a troškovi za zdravlje 41 posto. Prosječna plaća u tom razdoblju narasla je tek za nekih 20-ak posto.

Da u novoj ekonomiji, u koju su se svih ovih 25 godina kleli svi premijeri i vlade, baš kao što se u privatizacijski model kune i najnovija garnitura, ipak nešto ne štima, govori još jedan nalaz, koji je svjetlo dana ugledao relativno nedavno. Naime, u medijima se pojavila informacija i dulji popratni tekst u kojem stoji da praktički od 1978. godine Hrvatska nije načinila nikakav ekonomski korak naprijed. Štoviše, cijelo to vrijeme samo je zaostajala za zemljama slične ekonomske snage. U tekstu profesora Ekonomskog fakulteta Josipa Tice tako piše da je ‘kupovna moć plaća od 1978. do danas pala za 1.460 kuna mjereno današnjim cijenama. Iskazano u postocima, kupovna moć prosječne neto plaće u 2015. godini bila je 27 posto niža od prosječne neto plaće iz 1978. godine’.

U drugom tekstu slične intonacije iznose se podaci da je za razliku od Hrvatske – čiji je BDP 2013. bio 0,4 posto niži nego 1980., iz čega proizlazi da nam zemlja u 33 godine nije stvorila nikakvu dodanu vrijednost – ‘Kina u istom tom razdoblju porasla 16 puta, Indija sedam puta, Turska četiri puta, SAD dva i pol puta, a zemlje srednje i istočne Europe 1,2 puta’. Ovakav porazan skor, koji uključuje porast siromaštva, stagnaciju i pljačku društvenog bogatstva, rijetko se viđa, a koji su ešaloni od toga profitirali odavno se zna.

1/1