>

novosti logo

Blajburg u Sarajevu ili Zločin i kazna

Ključni problem sadržan je u pitanju hoće li more šutljivih, eutanaziranih, obespravljenih, nespremnih da vide dalje od nosa – smoći snage da u ovom Sarajevu dignu glavu i glas i kaže ‘humanistima’ iz Počasnog blajburškog voda - marš tamo odakle ste došli!

Sve do nedavno činilo se nezamislivim da bi 75 godina pobjede nad fašizmom moglo biti u Sarajevu najavljeno vješću o zakazivanju mise u pomen ustašama, domobranima, njihovim simpatizerima i pratiocima izginulim u osvit te pobjede tamo negdje u Austriji, na Blajburgu. Mjestu koje je prije toga bilo malo poznato bilo kome ovdje, gdje se one ‘45. dočekivala sloboda i zbrajali mrtvi. Što likvidirani fašističkim metkom, što odvedeni u logore i tamo izmrcvareni i dokrajčeni, što obješeni u sarajevskim alejama i parkovima, pa onda ponovo vješani iz ‘pouke’ na Marindvoru…

Vijest je objavio niko drugi do ovim skandalom čudesno samozadovoljni uzoriti kardinal Vinko Puljić. Mjesto hvalospjevnog pomena zločincima-žrtvama i njihovim sljedbenicima je katedrala Presvetog srca Isusova, 16. maja. Znači sedmicu nakon svjetski obilježene pobjede nad fašizmom. I sjećanja na milione žrtava, pa i od nekih dželata za koje će se moliti Kardinal.

Nezamislivo je, eto, postalo zamislivo. Poraženi fašisti prije 75 godina, poodavno već ‘otkriveni’ kao uskrsli mučenici, sada šire svoje bojno polje sa Blajburga

Šta se to, zapravo, ovdje stere u ime vjere?

Nezamislivo je, eto, postalo zamislivo. Poraženi fašisti prije 75 godina, poodavno već ‘otkriveni’ kao uskrsli mučenici, sada šire svoje bojno polje sa Blajburga – odakle su ih nedavno protjerali i Austrijanci zbog crnih uniformi i zastava, ustašluka glorifikovanog tamo u ime ‘nevinih žrtava’.

Kraj svojih očiju i istorijskih sjećanja oni se nisu uhvatili u zamku crkveno nebeske humanosti, a zapravo rehabilitacije ovozemaljskih zločina i ‘prava svake žrtve na komemoriranje’. Pa i uz okrvavljene ruke. Tako, eto, uz poniznu saglasnost i prihvatanje te mantre čak i od sarajevskog gradonačelnika, to pravo imaju i ‘žrtve komunističkog režima’. Kako bi to odavno istorijom zbunjeni Skaka kazao, do danas ne naučivši ni šta je to u njegovoj interpretaciji ‘komunistički režim’ a šta Narodnooslobodilačka borba u Jugoslaviji. Ona kojoj su se na noge iz poštovanja dizale i velike sile antifašističke koalicije. I nebrojeni normalni ljudi u svijetu.

Istorija ‘rehabilitacije’ Blajburga jadna je i opasna. Uz sve notorne činjenice zbog kojih bi svakom normalnom u Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj, evo sada i u BiH, uz dijelove pripadajućeg političkog ‘establišmenta’, bilo najbolje da su sve ovo prepustili povijesti. Nažalost, kalkulantski geni, kod crkve mnogo utemeljeniji a kod nekih političara ove vrste i samo bolesno pohlepni, odveli su ih na pogrešnu stranu povijesti. Pojedinačna žalovanja za nekima, uz potrebu i nečije intimno pravo na to, tu nisu morala biti dovedena u pitanje. Pa i uz pomoć crkve ili izborno profiterstvo nekih političara.

Ko je počinio zločin onda, kada i kako, zna se. Sada gubitnici njihovim duhovnim i političkim sponzorima na svoju stranu pokušavaju dobiti Sarajevo. Za početak. Hoće li ili neće, pokazat će sam Grad

Nažalost, u ovoj odjednom i sarajevskoj priči, glavna tema nisu ni Blajburg ni oni koji danas brane ‘prava i istinu’ ljudi što su tamo skončali od ‘komunističke ruke’. Činjenice su iznesene i sabrane davno. Problem za onoga ko neće da ih vidi njegov je problem, svjesni, nesvjesni ili kao rezultat opranog uma. Ta mentalna higijena nije odavno rijetkost u ‘novom poretku’.

Činjenice je svojevremeno u pet tačaka iznio, kratko i jasno, Ivo Goldstein, hrvatski istoričar: NDH kojoj su do kraja pripadali svi na Blajburgu bila je tvorevina satelit nacistima. Nisu na Blajburgu stradali jer su Hrvati, već zato što su bili ustaše ili njihovi, fašistički saradnici i simpatizeri. Žene i djeca nisu bili cilj. Dalje, te ljude među kojima jeste bilo zavedenih i prevarenih u smrt je odveo Pavelić i njegova gubitnička politika. Konačno, puno je tamo izginulo najkrvavijih ratnih zločinaca i njihova krivica uopšte nije sporna…

Šta u svemu ovome danas jesu pitanja koja izazivaju zebnju, ali i strah. Prije svega realnost probuđenog neonacizma po svijetu, pa i tamo gdje su sjećanja na njega i danas dovoljno jaka da bi zlo četrdesetih, pa ponovljeno devedesetih, iole normalnijem i mudrijem moralo biti pouka. Ispada da eto baš Sarajevo, uprkos sve blijeđoj mantri o ‘Evropskom Jeruzalemu’ pa ipak sa još uvijek drugačijim sjećanjima i ljudskim potencijalom od mnogih, nije tek slučajni cilj onih što polako satiru dobru prošlost. Zapravo, baš zato jeste cilj. Dakle, grad kojeg valja povaliti na leđa. I eto virusa sa ‘neba’, uz zaklete klero-mirotvorce. Trenutak je idealan. Uz sve tanje živce, nervozu i strah od zemaljskog virusa, od neimaštine i sutra gladi ako se ovo nastavi, uz pogubljenosti ‘vodećih’ i raspadanje ‘sistema’ kojeg se sve zahuktalije trpa u vlastite džepove korona-lopovluka, uz stalno odigravanje na kartu ‘nas’ protiv ‘njih’. Teren za nabildavanje dodatnog straha i mržnje tu je. Protiv zemlje u ime neba.

Blajburg u ovakvom zatvorenom ‘duhovno-političkom’ krugu sa Zagrebom i Sarajevom geostrategija je zla. Pa još sa Uzoritim Kardinalom u ime ‘svetosti žrtve’, baš u Sarajevskoj Katedrali. Odoše sjećanja na vrijeme uoči minulog rata kada je Uzoriti bio srcem i dušom za Bosnu i Hercegovinu, i sve ljude zajedno u njoj. Danas ne shvata da sa ovim i njegovom ulogom u tome nije na dobro prije svega svojima. A nedavno nam je čak tumačio i smisao ZAVNOBiH-a i posebno onoga kako BiH nije ‘ni srpska, ni hrvatski ni muslimanska, nego i srpska i hrvatska i muslimanska.’ Jer mi, jadni, nismo shvatali šta to baš znači… Kako shvatiti tek danas, sa misom za ustaše i zapravo za NDH, koje baš u sarajevskoj Katedrali treba nazvati - žrtvama. Iz ‘humanih’ a ne najdestruktivnijih mogućih povoda.

Ispada da Sarajevo, uprkos sve blijeđoj mantri o ‘Evropskom Jeruzalemu’ pa ipak sa još uvijek drugačijim sjećanjima i ljudskim potencijalom od mnogih, nije tek slučajni cilj onih što polako satiru dobru prošlost

Ključni problem iole razumnim i normalnim ljudima ovdje sadržan je u pitanju: Hoće li more šutljivih, eutanaziranih, obespravljenih, ekonomskom mukom paralisanih ili potkupljenih, nespremnih da vide dalje od nosa, koronom uplašenih – smoći snage u ovom Sarajevu, takvom kakvo je danas i baš zato što je takvo, da podigne glavu i glas, napuni pluća i kaže ‘humanistima’ iz Počasnog blajburškog voda - marš tamo odakle ste došli! Zajedno sa vašim lukavim pomagačima, bližim i daljim, pokroviteljima i suprokoviteljima svake vrste. Duhovnim, ideološkim i na sve druge načine prisutnim. Idite tamo gdje ste formirani i plaćeni.

Ako Sarajevo u danima kada svijet obilježava pobjedu nad zlom prije 75 godina ne bude imalo snage da ponovo bude Valter iz vremena kada se pucalo, kako je ponosno dokazivalo da jeste, pa poklekne pred sjenama neistine – duhovne i zemaljske o Blajburgu – onda sramota dovijeka neće moći da se opere. Nisu tu sada dovoljne puke stranačke fraze i tek ispotiha poruke da Katedrala ovoga grada treba da se postidi te iduće subote uz napomene da je korona pa nema okupljanja… Nnova sudbinska bitka za grad prošlosti i već narušene budućnosti time se neće dobiti.

Minulih dana i mjeseci, uz sve niškoristi, neznalice, arogantne hohštaplere i samouznesene karijeriste, potencijalne staljinčiće i profitere što su se ugnjezdili u narodnu muku pa iz nje muzu koliko god smisle, Grad je iznjedrio i drugi sloj ljudi. Pametnih, časnih i odgovornih, starih i sve više mladih heroja u zdravstvu, obrazovanju, kulturi, boraca, ljudi od principa i kičme, znanja i vizije, kojima se fašizam u novom ruhu ne može prodati.

Hoće li ih barem oni ‘lideri’ koji se kite slobodarstvom, antifašizmom, pravdom i principima pozvati na otpor lukavcima slatkorječivim i navodno bogobojažljivim a u mantijama ili crnim uniformama – do onih je kojima je dužnost da talas pokrenu. I onda ga usmjere gdje i kako treba u korist svih građana ove države. Jer, nisu predlagači milosti za zločince i pomagače, ma koliko ovi drugi možda bili i nesvjesni te svoje uloge, krenuli u ovu ofanzivu ni na nacionalnoj, ni vjerskoj ni nekoj drugoj sličnoj osnovi. Krenuli su na liniji podjele i glorifikacija izazova koje donosi civilizacijska manjkavost, ideološka bolest ili kriminalno osvajačka strast.

Ovdje se mora saznati, od danas do iduće subote, hoće li Dan pobjede imati još smisla. Priča je crno-bijela i teško je zavaravati se. Svako mora znati je li u životnoj priči na pravoj strani, ili je izmanipulisan. Pade mi na pamet sjajni Mile Kekin koji je to kroz pjesmu lijepo kazao: ‘Ja nisam vaš, moji su dobili ‘45./ ja nisam vaš od glave do pete / ja nisam vaš i vrijeme je da se ljudi sjete/ da je crno crno, a bijelo bijelo / ja nisam vaš i tako ću učiti svoje dijete…

Ko je počinio zločin onda, kada i kako, zna se. Sada gubitnici njihovim duhovnim i političkim sponzorima na svoju stranu pokušavaju dobiti Sarajevo. Za početak. Hoće li ili neće, pokazat će sam Grad. Niko mu tu ne može pomoći. Ako nije u stanju, džaba mu Valter, vječna vatra, spomenik na Vracama i Titova bista. Novi poraz protiv starog zločina biće konačna kazna.

Tekst je preuzet s portala Buka

1/1