Zbog blokade regionalnih inicijativa i organizacija, poput CEFTA-e, Srbija će se posvetiti razvijanju i poboljšanju bilateralnih odnosa sa svojim bližim i daljim susjedima. Srpsko okretanje bilateralnoj suradnji i dogovorima najavila je predsjednica Vlade Srbije Ana Brnabić, otvarajući sa svojim sjevernomakedonskim kolegom Zoranom Zaevim objedinjeni srpsko-sjevernomakedonski granični prijelaz Preševo – Tabanovce na kojemu će putnici i roba ubuduće prolaziti samo jednu zajedničku pasošku i carinsku kontrolu.
Na tvrdnju Ane Brnabić (‘Nemamo ništa važnije, pored evropskih integracija, od regionalne saradnje’) nadovezao se premijer Zaev rekavši da je ‘otvaranje integrisanog graničnog prelaza Preševo – Tabanovce kruna prijateljstva Srbije i Severne Makedonije i veliki posao na zajedničkom putu dve države ka EU’. I dok su Brnabić i Zaev u prvi plan gurali politički aspekt otvaranja objedinjenog graničnog prijelaza, predsjednik Privredne komore Srbije Marko Čadež naglasio je da je ‘ovo najbolji odgovor na zahteve i očekivanja privrednika proteklih godina, kao i odgovor na apele privrednih komora okupljenih u Komorskom investicionom forumu Zapadnog Balkana da se ubrzaju procedure, usklade propisi rada službi, otklone barijere i ukloni dodatno vreme koje privrednici troše’. Nakon što je konstatirao da je otvaranjem zajedničkog graničnog prijelaza ‘napravljen veliki korak ka regionalnom tržištu bez barijera’, Čadež je pozvao ‘zapadnobalkanske vlade da slede taj primer, uspostave takve prelaze i usklade prekogranične dokumentacije kako bi se uštedeo novac i vreme kompanijama koje posluju u regionu’.
No nije samo otvaranje objedinjenog graničnog prijelaza Preševo – Tabanovce dokaz da će se Srbija više posvetiti bilateralnim odnosima s regionalnim susjedima. Ana Brnabić je u ponedjeljak u Skoplju demonstrirala kvalitetnije odnose sa Sjevernom Makedonijom, a već u utorak je službeno ugostila slovenskog premijera Marjana Šareca. On je prije puta u Beograd poručio da mu je cilj ‘utvrditi dobre političke odnose i sveobuhvatnu suradnju među državama’. Brnabić i Šarec koncentrirali su se na daljnje razvijanje već ionako više nego dobre ekonomske suradnje, ali i na realizaciju sukcesijskog nasljeđa iz doba Jugoslavije. Usto su dogovarali i novu, petu zajedničku sjednicu srpske i slovenske vlade, koja će se ovaj put održati u Beogradu jer je lani održana u Ljubljani.
Najavljujući prvu službenu posjetu Beogradu premijera Šareca, komentatorica ljubljanskog ‘Dela’ Milena Zupančič zaključuje da su ‘odnosi između Slovenije i Srbije slični odnosima među bivšim supružnicima. Što su udaljeniji jedno od drugoga, u toj su mjeri bolji njihovi međusobni odnosi kad se opet susretnu. Nema nikakve sumnje, države su nakon skoro tri desetljeća, koliko je prošlo od njihova bivanja u zajedničkoj državi, u odličnim odnosima. Tada je njihova suradnja i međusobno ‘iskorištavanje’ bilo obavezno, sada je dobrovoljno, zato je i sve bolje’.
Ovaj tjedan koji je započeo promoviranjem boljih srpsko-sjevernomakedonskih bilateralnih odnosa, a nastavljen je sličnim pokazivanjem sve boljih odnosa Srbije i Slovenije, trebao je završiti demonstracijom konkretne suradnje Srbije i Bosne i Hercegovine. Naime, koncem tjedna srpski predsjednik Aleksandar Vučić i predsjedavajući Predsjedništva BiH Željko Komšić trebali su zajedno s turskim predsjednikom Recepom Tayyipom Erdoganom označiti početak radova na srpskoj dionici autoceste Beograd – Sarajevo, no Erdogan je već najavljeni dolazak u Srbiju odgodio, pa će korak ka boljoj srpsko-bosanskohercegovačkoj suradnji sačekati da se usklade novi termini između Istanbula, Beograda i Sarajeva.
Novinarka ‘Dela’ Milena Zupančič vjerojatno je u pravu kad tvrdi da su odnosi Slovenije i Srbije sve bolji otkako kao ‘bivši supružnici’ više ne žive zajedno i ‘dobrovoljno’ surađuju. Po toj bi se logici i srpsko-hrvatski odnosi trebali kretati uzlaznom putanjom, a ne se kotrljati nizbrdicom čak i kad se ‘bivši supružnici’ više ne viđaju i ne susreću, a kad to i učine, roje se novi problemi i sukobi, a stari se produbljuju ili guraju pod tepih. O tome ponešto govore i podaci da je u Hrvatskoj sve manje Srba, a u Sloveniji ih je sve više, kako onih iz Srbije tako i iz BiH. U protekla tri desetljeća iz Srbije se u potrazi za boljim poslom i životom od europskih država najviše odlazilo u Njemačku, a potom u Sloveniju. Već sada je udio Srba u slovenskom stanovništvu skoro identičan njihovu udjelu u stanovništvu Hrvatske, iako je samo prije tri desetljeća izgledalo da su nemoguća takva demografska kretanja u Hrvatskoj i Sloveniji zbog kojih će se u skoroj budućnosti broj srpskih migranata u Sloveniji izjednačiti s brojem Srba starosjedilaca u Hrvatskoj. Taj proces, smanjivanje broja Srba u Hrvatskoj i njegov rast u Sloveniji, po svoj će se prilici nastavit barem još neko vrijeme. O tome svjedoči i nedavno potpisan sporazum o organiziranom zapošljavanju srpskih građana u Sloveniji, koji će zaživjeti početkom sljedećeg tjedna jer je Sloveniji potrebna dodatna radna snaga koje u Srbiji još uvijek ima za izvoz zbog ratnih i tranzicijskih godina ‘koje su pojeli skakavci’, a u kojima je Slovenija grabila naprijed prema razvijenom europskom gospodarstvu i društvu u cjelini.
A događaji ovoga ljeta u Hrvatskoj i učestali napadi na Srbe svjedoče da se procesi poput demografskih kretanja u Sloveniji u dogledno vrijeme ovdje ne mogu dogoditi, pa i ako hrvatsko gospodarstvo nastavi u dužem razdoblju rasti po stopama od tri i više posto. Premda se Hrvatska opet počela dičiti Nikolom Teslom kao hrvatskim znanstvenikom i pronalazačem jer je rođen u njoj, ostaje činjenica da mnogi drugi također rođeni u njoj imaju sasvim drukčiji tretman. Malo kome će ovdje primjerice pasti napamet da Momčila Bajagića Bajagu nazove hrvatskim pjevačem, iako je rođen u Hrvatskoj i u njoj je dobrim dijelom izgradio karijeru na stotinama koncerata koje je odsvirao i otpjevao uzduž i poprijeko zemlje u nekoliko proteklih desetljeća. Štoviše, sve učestaliji su zahtjevi da mu se zabrane nastupi u Hrvatskoj, unatoč tome što je i rođenjem i radom, za razliku od Tesle, srastao s Hrvatskom. Doduše, i Tesla je zato što je bio Srbin i deklarirani Jugoslaven godinama bio persona non grata u svom rodnom kraju, ali i u dobrom dijelu hrvatske javnosti. Rušenjem njegovog spomenika, tadašnji gospodari Gospića u prvim godinama hrvatske samostalnosti svim su Teslinim sunarodnjacima poručivali da nemaju što više tražiti u Hrvatskoj. Članovi ličkog kriznog stožera tada se nisu libili strijeljati skupinu srpskih civila u šumi pokraj Teslinog rodnog Smiljana, a nisu su ustručavali ni opet otvoriti ustaško stratište u spomen-području Jadovno i strijeljati Srbe pred spomenikom ustaškim žrtvama i njihova tijela bacati u Šaranovu jamu, u koju su i ustaše bacali svoje žrtve.
Rehabilitacija Nikole Tesle i njegovo vraćanje u Gospić, bez spominjanja što se i zbog čega u nedavnoj prošlosti događalo s njegovim spomenicima i sunarodnjacima, stoga možda mogu poslužiti brendiranju Hrvatske kao uspješne države, ali teško da će zaustaviti nestajanje Srba u Hrvatskoj, a pogotovo neće zaustaviti srpske migracije prema Sloveniji i drugim uspješnim europskim i svjetskim državama. Tako će biti barem dok forenzičari ne dokažu predsjednici Kolindi Grabar-Kitarović i njezinim političkim istomišljenicima da su ustaše doista u Jadovnom ubijali Srbe, Židove, Rome i hrvatske antifašiste, ali i da su pola stoljeća kasnije sljedbenici ustaša eksplozivom i Teslu prognali iz Hrvatske, a njegove sunarodnjake ubijali pred spomenikom žrtvama u Jadovnom i njihova tijela bacali u Šaranovu jamu.
