Kad sam saznao za Predragovu bolest bio sam bijesan i ljut, svjestan nemoći da bilo što promijenim. I taj mi je status teško pao. Crna tama je legla na moju dušu i prokleo sam redom sve više sile koje su to dopustile.

Jer kad se sudbina na takav način, bez ikakvog razloga, uroti protiv najboljih, najpoštenijih, najsrdačnijih i najduhovitijih među nama, pitaš se gdje je našla smisao. Po kojemu principu bira svoje žrtve? Po kojoj logici presudi koga i kada?

Nikad neću prihvatiti nijedno objašnjenje zašto je Predrag morao prerano otići. Jer ne postoji.

Ne sjećam se točno čija je izreka da ljudi koje bogovi vole umiru mladi. Ali ako to još uvijek i dan-danas stoji, pozivam to grčko ili rimsko ili koje već božanstvo, koje nam je zbog svoje sebične ljubavi prerano uzelo Predraga, da mi se javi, ako smije, da popričamo malo. Da mu ja pokažem što mislim o njemu i njegovoj ljubavi prema mom prijatelju!

Da živimo u priči, još bismo možda mogli računati na logiku kojom bogovi k sebi zovnu zločinca, lopova ili ubojicu, ali ne i da nam uzmu prijatelja, oca, brata, muža, koji je činio samo dobro i borio se protiv zla i ljudske gluposti, zar ne?

Mi, međutim, ne živimo u priči. Mi tugujemo na javi.

Predraže, prijatelju dragi, moje te oči više ne vide, ali moje te srce osjeća i moja duša te čuje. Blizu si u svakom trenutku. S vjetrom mi pjevaš i zvijezdama trepćeš.

Mora da si moj anđeo čuvar. Zauvijek.