Drevna, uvijek popularna primorska igra boćanje ili kako se tamo kaže ‘na balote‘, oduvijek je mnogo više od samog natjecanja. Gotovo da nema grada, sela ili zaseoka na Jadranu, posebice u Dalmaciji, a da nema kakvog - takvog boćališta. Mjesto je to gdje se, obično u smiraj dana, okupljaju ‘boćari‘ uživajući u nadmetanju, valjanju, izbijanju boća i bulina. Sve onako usput, krijepeći se dobrom bevandom, psovkama i galamom. Čitava ta svakodnevna večernja predstava i ne zaslužuje poseban tretman, barem ne u novinama, jer je posve uobičajena od Rijeke do Dubrovnika.

No kada se svakog dana, a naročito subotom i nedjeljom, na boćalištu negdje u dalmatinskom zaleđu, među napuštenim i ruševnim kamenim kućercima, nađe deset puta više igrača i navijača nego što ima žitelja u , tada je to nešto sasvim drugo. Takav susret čini se više kao nekakav narodni zbor, nešto poput svakodnevne fešte, poput praznika boćanja, vina, beštimanja, ljutnje i radovanja - ukratko druženja.

Pomoćni paroh Obrovački, jerej Dragan Božić, poveo nas je u Bilišane Gornje kraj Obrovca kod obitelji Branka Olujića (47), povratnika za koga se nikako ne može reći da je usamljen, kao što je slučaj s većinom njegovih sunarodnjaka u bližoj i daljnoj okolici. Naprotiv, Brankova kuća puca od života. Tu su njegova supruga Marija, majka Vukosava, sinovi Milan, Dejan i Marko te kćerka Milica.

- Veliki preokret u mom životu dogodio se kada su, početkom augusta 1995. sa svih strana zagrmjeli topovi, od mora i od Velebita. Otac Milan, mati i ja imali smo vremena tek toliko da spakujemo najnužnije i,zajedno s ostalima, napustimo rodno ognjište. Preko Srba i Drvara nekako smo se provukli i završili usred Kosova, u Gnjilanama. Nakon nekoliko mjeseci, kad je potpisan Daytonski sporazum, otišli smo u Sombor pa nakon pet godina stigosmo u Beograd. U međuvremenu je otac umro, a ja sam počeo svakodnevno razmišljati o povratku. Već sam bio oženjen i u izbjeglištvu nam se rodilo dvoje djece, Milan i Milica. Zaposlio sam se u građevini, supruga u prodavnici i nekako se dalo preživjeti. Mi izbjeglice iz Hrvatske držali smo se zajedno i sreo sam puno Banijaca i Kordunaša. Sve nas je nekako okupila zajednička sudbina i vrlo dobro smo se razumjeli. Sve je to izgledalo izvana sasvim u redu, ali negdje iznutra sve više me razdirala želja za povratkom i ovim mojim podvelebitskim kamenjarima i burama. Ono što mi je nekad bilo nadohvat ruke, surovo i priprosto, odjednom se pretvorilo u veliku čežnju - prisjeća se Branko.

Olujići su se 2006. obreli pred izgorenom kućom u Bilišanima Gornjim i život je morao krenuti ispočetka. Zahtjev za obnovu urodio je plodom. Sagrađena im je nova kuća, ali su nekoliko godina bili bez struje. Branko je ishodio nove dokumente za sve članove obitelji, ali je u zahtjev za obnovu unio majku kao člana obitelji i tek kasnije saznao da je zbog toga majka izgubila povrat stanarskog prava na očev stan u Obrovcu na koji je, poslije očeve smrti, imala pravo.

No sada ćemo se vratiti i pojasniti onaj poduži uvod na samom početku članka. Branko je osnovao obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo, drži stado od tridesetak ovaca, tri krave i bika, ali je najviše ponosan na boćalište koje je po svim vjekovnim propisima izgradio usred svog dvorišta.

- Trebaš ovdje doći predvečer kad se okupe ljudi. Jednako dolaze Srbi i Hrvati, nadmeću se u mješovitim ekipama, trgnu po koju bevandu ili pivo i čitav kraj oživi, kao da je nekakav svetac ili fešta. Tako je gotovo svaki dan, u smiraj, kad završe poslovi na njivama, poljima i vinogradu. Boćalište sam izgradio zbog ljudi i nisam pogriješio. Ono nas okuplja i krijepi dušu, pa se životne teškoće lakše prebrode. U selu jedva da ima desetak stanovnika koji još mogu boćati, uglavnom vremešnih povratnika, a na boćanju se znade okupiti i pedesetak ljudi iz okolnih sela i iz Obrovca, pa ti računaj. Ovo ti je boćalište bratstva i jedinstva, kako god okreneš – objašnjava Branko.

Pomoćni paroh obrovački, jerej Dragan Božić, koji nas je i upoznao s obitelji Olujić, čest je gost u Bilišanima Gornjim, a tu i tamo zna i on baciti pokoju boću.

- Ovo je jedna porodica koja održava nadu da obrovački kraj neće baš tako lako odumrijeti. Ne daju se ovi moji Olujići. S četvoro djece, napornim radom pa i boćalištem, bore se protiv izumiranja kraja, što me posebno raduje. Ono što je možda najvažnije na ovakvim područjima, ovdje je uspješno riješeno. To je suživot koji sve više liči na onaj predratni, kada je nacionalnost bila nevažna, a u mnogim prijateljstvima i potpuno nepoznata. To će vam potvrditi svi moji parohljani, ali i moji brojni prijatelji među Hrvatima. Obrovac može poslužiti kao primjer u međunacionalnim odnosima. Koliko ja vidim, Hrvati i Srbi ovdje imaju isti problem. Zaredale su sahrane, po nekoliko njih mjesečno, vjenčanja, krštenja ili rođenja sve su rjeđa, gotovo da ih niti nema, posao je teško naći. Kao da čitav ovaj lijepi i jedinstveni kraj polako odumire. U nepunih godinu dana mog službovanja, tri kuće su zauvijek zaključane i prepuštene korovu i draču – objašnjava jerej Dragan Božić.

Kako smo se kod Branka Olujića i njegove obitelji zatekli usred bijela i vrućeg dana, nije bilo vrijeme za boćanje, ali i da jest, teško bi bilo boćati protiv njegovih sinova, Marka i Dejana koji su pravi majstori. Puno je bilo bolje u hladovini popiti hladnu bevandu, nego dozvoliti da ti mjeru uzmu mladi Olujići, uvijek spremni na igru, na buri i jugu, na vrućini i hladnoći.