Zagrebački dizajner Bojan Krištofić autor je izložbe '(Est)etika nacionalizma – dizajn za turbo-folk' koja nakon Zagreba kreće na regionalnu turneju, a od početka rujna može se vidjeti u Mixer Houseu u Beogradu. Sljedeća su joj odredišta Skoplje i Mostar, a u planu su i neke druge lokacije.

Na koji je način koncipirana izložba i što se na njoj može vidjeti?

Kritička kontekstualizacija pop-kulturnog fenomena turbo-folka, razvijanje narativa njegova nastajanja 1990-ih i predratnog porijekla, propitivanje kako se, kroz različite vidove dizajna, komunicirala određena ideologija i sustav vrijednosti – sve su to bitni ciljevi izložbe, koja se trenutačno sastoji od četiri segmenta. Želi se, naravno, progovoriti i o dizajnu u užem smislu, a posebno interpretirati jedan bitni, etablirani pop-kulturni fenomen, koji je iz dizajnerske perspektive, perspektive struke, marginalan. Drugim riječima, i dizajn za turbo-folk je po svim svojim karakteristikama dizajn; što nam takav dizajn može reći u društvu u kojem živimo, pitanje je koje postavljam i sebi i publici.

Od Tome do Cece

Prvi segment izložbe je relativno opširna kronologija razvoja novokomponovanog folka, a potom i turbo-folka tijekom društvenih i političkih mijena, počev od kasnih 1950-ih kada su se u Jugoslaviji počele proizvoditi singl-ploče, a Silvana Armenulić i Toma Zdravković prijateljevati i surađivati, što je trenutak koji će metaforički odrediti mnogo toga. Zdravkovićeva smrt 1991. zaokružuje korijensko poglavlje priče o folku i turbo-folku, koje se nastavlja 1980-ih, kada se pojavljuju oni koje doista možemo smatrati protagonistima turbo-folka: Lepa Brena i Slatki greh, Mile Bas i Južni vetar, Ceca, Dragana Mirković…, u Hrvata i Severina. Turbo-folk se 1990-ih u potpunosti konstituira kao subkultura, a potom izgrađuje svoj vrijednosni sustav i postupno postaje dijelom etablirane, pa i poželjne kulture. U ovom se stoljeću donekle raspršio u pluralnu sliku stilova i pristupa. Pokušali smo kreirati sustav informacija koji će o turbo-folku pružiti koherentnu sliku. Drugi segment izložbe je zbirka od 30-ak prijeratnih omota LP ploča, uglavnom novokomponovanih folk-izvođača, što će se s vremenom, ovisno o budžetu, širiti i uključivati i druge medije. Treće, tu je videoprojekcija kadrova ključnih turbo-folk spotova, a posljednji je segment izložbe deplijan s kraćim tekstom koji sav spomenuti materijal interpretativno zaokružuje.

Koje su zajedničke točke tog tipa dizajna?

Semantički i svjetonazorski, osnovne karakteristike dizajna za turbo-folk su vožnja linijom manjeg otpora i podcjenjivanje intelektualnih kapaciteta ciljane (masovne) publike. Primarna svrha turbo-folk pjesme i svega što je prati jest da se brzo proizvede, proda i konzumira, a ostala značenja i nijanse dolaze poslije. U tom smislu, odrednica dizajna za turbo-folk može se primijeniti i na druga područja koja stvaraju sličnu duhovnu klimu. U estetskom smislu, dizajn za turbo-folk nekada je određivala neosviještena upotreba tehnologije, kao i nekritičko preuzimanje komunikacijskih principa iz drugih područja umjetnosti i dizajna, no posljednjih se godina to ipak počelo mijenjati.

Utočište zaborava

Turbo-folk možemo shvatiti i šire od glazbe i pratećeg dizajna?

Znanje i mišljenje prirodni su neprijatelji turbo-folka. Društveni kontekst u najvećoj mjeri određuje dizajn, pa bi se moglo reći da narod uvijek ima dizajn kakav zaslužuje i da ne postoji nužna odgovornost nas koji ga stvaramo. Bilo bi sjajno kada bi ova izložba potaknula neku širu raspravu o tome što je nama dizajn danas.

Što dizajn za turbo-folk govori o stvarnosti, koje vrijednosti posreduje?

Sustav vrijednosti turbo-folka bio je 1990-ih više jedinstven i jednoobrazan nego danas. Elitna kultura i poluge vlasti prepoznali su njegov eskapistički potencijal, pa nije trebalo dugo da ta subkultura, i ne samo ona, postane utočište zaborava, niša za sublimaciju građanskog neposluha, ali i izražavanje vlastite pripadnosti nacionalnom miljeu. Činjenica je da su kreatori turbo-folk subkulture diljem regije bili dobro umreženi s vladajućim strukturama, što je ubrzalo njeno napredovanje do legitimne i poželjne. Njeni su protagonisti postali stupovi društava koja su predstavljali. S relativnim liberalnim promjenama 2000-ih, turbo-folk dobiva na pluralitetu, pa se danas ne čudimo kada osoba poput Jelene Karleuše dominantne vrijednosti turbo-folka svjesno podriva gotovo transvestitskim imidžem, grananjem rodnih identiteta, zalaganjem za prava seksualnih manjina, kada Dragana Mirković nastupa u bečkom Muzeju za suvremenu umjetnost zajedno s Milicom Tomić…

Kakvu transformaciju prolazi vizualni jezik turbo-folka?

Od paljbe svim sredstvima u 1990-ima, potpuno nekritičke upotrebe digitalnih alata, tipografije, ornamentike i sličnog, evoluiralo se do promišljeno pakiranog pop-proizvoda. Naravno, čim nešto postane profitabilan kanon, jave se oni koji će ga dovesti u pitanje: spomenuli smo Karleušu, a tu su i estradni izvođači poput Dine Merlina, koji je za dizajn omota albuma 'Burek' angažirao sarajevski trio Fabrika i dobio epohalno djelo u ovom području – vizualna komunikacija glazbe pop-folk izvođača u kojoj su reference na postpunk, Kraftwerk, uvezeni konzumerizam, self-branding Balkana i komercijalizaciju autohtonih lokalnih vrijednosti, što nosi i autoironičan odnos izvođača prema sebi i svojoj društvenoj ulozi. Vrlo osvježavajuće!

Uglavnom ste se koncentrirali na izvođače iz Srbije, no koji su im hrvatski pandani?

Srpski izvođači donekle dominiraju izložbom, jer regionalni utjecaji koji tvore tu vrstu glazbe dolaze primarno iz Srbije i okolice. Međutim, pandane turbo-folku nalazimo posvuda, pa tako i u Hrvatskoj, gdje je CRO-dance tijekom 1990-ih imao gotovo identičnu funkciju – bio je alat vladajućih u eutanaziji glasačkog tijela, u planskom uništavanju novovalne kulture, u ataku na građansku svijest. Benignost CRO-dancea bila je obmana, što se najbolje vidi na primjeru Severine, koja je prošla puni krug od pjevanja na HDZ-ovim predizbornim skupovima do socijalne kritike vladajućih, kratkoga mješovitog braka i eksplicitnog podržavanja LGBT zajednice.