Parlamentarni, pokrajinski i lokalni izbori u Srbiji bit će raspisani sljedećeg tjedna. Zna se da će se održati zadnjeg travanjskog vikenda. Predizborna kampanja već je krenula. Njezin je dodatak kampanja za bojkot izbora koju vodi dio opozicijskih stranaka okupljenih u Savezu za Srbiju i Pokret slobodnih građana. Bojkot izbora najavljuju kao uvod u rušenje autokratske vlasti i uspostavljanje parlamentarne demokracije. Srpski građani i birači trebali bi im povjerovati na riječ i masovno odustati od izlaska na izbore kako bi bojkot uspio. No lideri SzS-a tvrde da je njihov izborni bojkot već uspio jer bez njihovih predstavnika lokalni, pokrajinski i državni parlament neće biti legitimni, bez obzira na broj birača koji će izaći na izbore. Sebe su već smjestili među čuvare demokracije u Srbiji, a sve druge u podanike Vučićevog autokratskog režima.
Iskustvo Hrvatske, međutim, ukazuje na to da se u razvijenijim demokracijama političke stranke moraju mnogo više pomučiti da bi stekle demokratski legitimitet i pravo da ga negiraju svojim oponentima. Na početku prošlog desetljeća skupina hrvatskih sveučilišnih profesora okupljenih u Hrvatskom pravnom centru izradila je prijedlog zakonskog rješenja kojim se propisuju demokratska pravila organiziranja, funkcioniranja i financiranja političkih stranaka. Hrvatska je u to vrijeme puževim korakom napuštala desetljeće Tuđmanove polupredsjedničke autoritarne vlasti, u kojemu se demokracija nije uspostavila kao parlamentarna demokracija. Voditelj skupine, profesor Ivan Prpić, nije dvojio da je dioba vlasti temeljni problem hrvatskog parlamentarizma, ali je znao i da je svuda, pa i u Hrvatskoj, stranački politički sustav jednako bitan za razvoj parlamentarne demokracije jer ‘u sustavima moderne predstavničke demokracije političke stranke ovladavaju državom uspostavljajući državu stranaka’. Budući da političke stranke imaju ključnu i dominantnu ulogu u kreiranju odnosa i procesa u državi i društvu, profesor Prpić i njegovi sveučilišni istomišljenici smatrali su da je zbog toga ustavno i zakonsko reguliranje statusa političkih stranaka nužan uvjet za zaštitu pravne države i demokratskog vladavinskog poretka, ali i samih političkih stranaka i njihovog demokratskog djelovanja. Sve tadašnje parlamentarne stranke glatko su odbile zakonski prijedlog skupine sveučilišnih profesora jer je njime bio propisan i zakonski okvir za uspostavljanje demokratskih unutarstranačkih pravila igre kojima se građanima i biračima jamči da će razvijanjem stranačke demokracije štititi i razvijati demokratski parlamentarni sustav. Stranačkim vodstvima ni tada, a uglavnom ni danas, ni u snu nije padalo na pamet da se odreknu autoritarnog unutarstranačkog sustava i zamijene ga ‘profesorskim’ u kojemu bi svi stranački kandidati za zakonodavnu i izvršnu vlast na transparentan način stjecali unutarstranačku demokratsku izbornu legitimaciju, a ne je dobivali tek odlukama stranačkih lidera. Rezultat znamo: Hrvatska je ušla i u Europsku uniju, a njezina je parlamentarna demokracija još uvijek kljakava, političkim strankama vlada autoritarizam i u njima kao na tekućoj traci izbijaju korupcijske afere, a građanima se političke stranke i njihova vodstva sve više gade, zbog čega bježe u izbornu apstinenciju ili nasjedaju zovu populističkih zvijezda repatica, koje bljesnu i nestanu u političkom beskraju.
Ovih dana i u Srbiji je skupina sveučilišnih profesora krenula u boj protiv Vučićeve autoritarne vlasti. No za razliku od svojih hrvatskih kolega, na njihovu udaru nisu se našle političke stranke, nego mediji, ponajprije Radiotelevizija Srbije. Po njihovu uvjerenju, kadrovske promjene u vrhu RTS-a ključni su uvjet za održavanje slobodnih i poštenih izbora, a time i za rušenje Vučićeve autoritarne vlasti i uspostavljanje parlamentarne demokracije. Stoga uglavnom i podržavaju odluku opozicijskog Saveza za Srbiju i Pokreta slobodnih građana da bojkotiraju izbore jer će bojkotom navodno delegitimirati Vučićevu vlast i natjerati je na nove, poštene izbore.
Istovremeno, u autorskom tekstu u tjedniku ‘Vreme’ sociolog Srećko Mihailović, koji se sustavno bavi srpskim autoritarnim režimima, bivšim i sadašnjim, poručuje da ključni problem nije u autoritarnom vođi, nego u političkom sustavu koji kontinuirano proizvodi autoritarnu vlast i nakon uspostavljanja višestranačja i višestranačkih izbora. Mihailović piše: ‘Vladar je tek glava koja nadvisuje površinu jednog sistema, glava koja nadgleda sve ispod sebe. Kontrola podređenih je proporcionalna priznatoj veličini Vožda. Opseg njegove moći određen je karakterom ove monogamije između vožda i lojalnih potčinjenih partnera. Kao što je opštepoznato, Vožd je promenljiv, a sistem je večit.’ No opozicija je zapela da promijeni vožda, a ne sustav, konstatira Mihailović, jer ‘za domaću samoproglašenu opoziciju, naš Pedro se zove Aleksandar. Od Pedra ne vide šumu. Od Aleksandra ne vide sistem. Satanizacijom ga uzdižu. Aspiranti na vlasništvo nad sistemom, ne mogu da vide sistem bez autopercepcije. Opsednuti su željenim vlasništvom, ali još više su opsednuti aktuelnim vlasnikom sistema. Vizir na njihovom oglavu im ne dozvoljava da vide bilo šta drugo osim Vučića. Da bi sebi i drugima objasnili nemoć da u izborima pobede aktuelnog vlasnika sistema, Vučića uzdižu u beskrajne visine, pridaju mu moć koju on nema, čine ga sveprisutnim velikim bratom urbi et orbi, ne vide njegovu zastrašenost i ovakvom opozicijom, maltene da mu pridaju osobine nadnaravnog bića’. Mihailović zato zaključuje: ‘Što je Vučić veći to je manje pobediv; ako ga učinimo jedinim i najvećim, on postaje nepobediv, a čemu onda izbori ako ne možemo da pobedimo. Dakle, Vučić je Vučina, takoreći Golijat. S druge strane, opozicija ni nalik na Davida, mada su oni, sebi na svom ogledalu, mnogo veći. Gde je tu kvaka 22? Da li zaista od Golijata Vučine ne vide sistem ili se tek prave da ga ne vide, mada želju za vlasništvom nad sistemom ne prikrivaju, a i teško je to prikriti.’
Opsjednutost Vučićem opoziciji se već počela obijati o glavu. SzS i PGS su prošloga tjedna krenuli u kampanju za bojkot izbora po srpskim gradovima i općinama. No jedna od članica SzS-a, stranka Zajedno za Srbiju na čijem je čelu gradonačelnik Šapca Nebojša Zelenović, odlučila je da će izaći na gradske, a bojkotirati pokrajinske i državne izbore, jer ne želi samo tako prepustiti vlast SNS-u i njegovim partnerima. SzS-ovi ortodoksni zagovornici izbornog bojkota odmah su pozvali Zelenovićevu stranku da izađe iz njihova saveza, što je ova i učinila. No problem time nije riješen. U Demokratskoj stranci, bez koje bi SzS zbog njezine dugovječnosti i stranačke infrastrukture bio prazna politička ljuštura, dosadašnja podjela na većinu koja je za bojkot izbora i manjinu koja mu se protivi dobila je novi zamah nakon što je dio onih koji su podržavali bojkot počeo zagovarati izlazak na izbore u Paraćinu gdje je DS na vlasti, a gradonačelnik je potpredsjednik DS-a. Kako su protiv izbornog bojkota i do sada bili skoro svi DS-ovi parlamentarni zastupnici, lako je uočiti da su oni koji su na prošlim izborima dobili povjerenje birača i stekli izborni legitimitet u većini protiv bojkota, a da su mu skloniji oni koji su na prošlim izborima ostali kratkih rukava ili na njima nisu ni prolazili kroz biračkog sito. Apsurdno je pritom da su i u SzS-u najgorljiviji zagovornici bojkota lideri onih stranaka koje su nedavno osnovane i nisu sudjelovale na prošlim izborima, pa iako ni sada nemaju izborni legitimitet, tvrde da će bojkotom delegitimirati Vučićeve naprednjake koji će na njima pobijediti natpolovičnom većinom izašlih birača. Pritom su te stranke poznatije kao Đilasova i Jeremićeva nego pod svojim imenima, a još manje su javnosti znane po svojim stranačkim programima i politikama te unutarstranačkoj demokraciji kojom bi biračima jamčile da će doista promijeniti sadašnji politički i stranački sustav koji i u Srbiji održava i hrani autoritarni režim vlasti. Izuzetak su Obradovićeve Dveri koje svoj desni ekstremizam ne kriju ni sada kada sudjeluju u kampanji za bojkot izbora i rušenje Vučićeve vlasti, jer organizirani kao falanga istovremeno vode i rasističku antiimigrantsku kampanju.
S druge strane, Vučićev SNS, koji kao vladajuća stranka vodi pristupne pregovore o članstvu Srbije u EU-u, bit će sve izloženiji vanjskim pritiscima da svoje djelovanje, pa i unutarstranačke odnose, usklađuje sa standardima europske parlamentarne demokracije. Kao što su se i HDZ, SDP i druge hrvatske stranke morale pod vanjskim pritiskom prilagođavati i demokratizirati dok su gurale zemlju ka Uniji, iako su prethodno odbacile domaću pamet kad im je savjetovala da to učine same, za svoje i za dobro hrvatske parlamentarne demokracije.
