>

novosti logo

Kronika Kronika

Bolestan od ljubavi

Ja sam ti brate, bolestan od ljubavi prema Baniji, ali od te bolesti se ne želim liječiti. Daj Bože da potraje – Dragan Tovarlaža iz Brezovog Polja

Samotnjak Dragan Tovarlaža iz Brezovog Polja, brdovitog sela u srcu Banije, između Gline i Dvora, spreman je preboljeti bilo kakav gubitak iz svoje stoljetne drvene kuće: namještaj, poljoprivredne alatke, štednjak i još mnogo toga, ali nikako ne bi želio ostati bez svog fenjera kojega ljubomorno čuva kao da je riječ o nekoj posebnoj dragocjenosti.

Za Dragana to i jest pravo blago jer do njegove kuće na osami, visoko u brdima, struja još nije došla, pa ovaj hrabri, ali i oprezni povratnik, ako šeta šumama i livadama, pa i za sunčanog dana, svoj fenjer nosi sa sobom. Svijeće ne koristi jer ga je strah da bi mogao zaspati, a onda bi mogao izbiti požar, a za njegovu skromnu mirovinu od 800 kuna, čak i svijeće su preskupe.

Dragan dobro pamti kad su, još prije više od 50 godina, on i njegov pokojni otac u vrijeme elektrifikacije sela morali u svojoj šumi posjeći 12 kestenovih stabala za bandere i sami ih ukopati u zemlju kako bi dobili struju. Žarulje su u njihovoj kući svijetlile sve do prošloga rata, a već 1995. ujesen netko je sve bandere posjekao i odvukao zajedno sa žicama. Danas bi Dragan možda i dobio struju kada bi ponovo posjekao tuce bandera, postavio ih, proveo žicu i pozvao Elektru da to sve, uz priličnu naknadu priključi na kuću. Kako su ga godine pritisnule pa ne može fizički raditi, a nema ni novaca za priključak, ostaje mu samo njegov fenjer od kojeg se ne razdvaja. Kucao je on na vrata Elektre ali mu je rečeno da zakasnio sa zahtjevom, da mu je kuća na osami, da živi sam, pa se državi ne isplati spajati ga na elektro mrežu.

Nisam mogao izdržati u onoj ravnici. Ne kažem da su ljudi lošiji, jednostavno su drugačiji. A tek voda? 17 godina sam ju pio i nikada nisam osjetio zadovoljstvo – o izbjeglištvu u Vojvodini

- Nije mi lako u ovim brdima bez struje. Rasvjetu u večernjim satima riješim s fenjerom, ali problem mi je što nemam hladnjaka, radio i TV prijemnika, bilo kakvog kuhala i još mnogo toga. Hranu kupujem samo u konzervama i držim ih u podrumu. Što skuham, moram odmah pojesti jer se do sutra pokvari. Sad kad dođe zima, bit će lakše. Ponekad, srijedom odem u Glinu na tržnicu gdje saznam novosti o onome što se događa u svijetu i kod nas, jer ja to nemam gdje čuti – objašnjava Dragan Tovarlaža.

Život u osami bez struje i susjeda Dragan je izabrao sam, pa sve nedaće kroz koje prolazi hrabro i stoički podnosi. Smatra ih nevažnim prema onome što je dobio – život na svom ognjištu ma kakvo ono bilo. Draganova priča počela je početkom onoga kolovoza kada su se rijeke ljudi slijevale sa brda na cestu, pa pravac Dvor i dalje u neizvjesnost. U traktorsku prikolicu utrpao je nešto stvari, među njih posjeo suprugu Milku, sinove Željka, Veljka, Boru i kćerku Borku pa krenuo kud svi ostali. Ni sam ne zna kako, došli su do Temerina u Vojvodini i tamo se skrasili. Teško se preživljavalo, od danas do sutra. Radilo se po tuđim salašima i oranicama za minimalne nadnice, ali opstajalo se nekako. Godine su prolazile, sinovi se poženili, Dragan dobio šestero unučadi i velika obitelj je ponovo počela funkcionirati kao nekada, složno i radišno.

Sve bi to bilo dobro da Dragana nostalgija nije počela stezati u grudima, polako, pa godinama sve više i više. U mislima su se redale slike brda povrh Brezova Polja, razigranih konja i ovaca razasutih pašnjacima, djetinjstva i tople drvene kućice što su ju još njegovi pradjedovi sagradili. Kod Dragana vrijeme nije liječilo rane, što se on u početku nadao, već ih je sve više otvaralo. Jednoga dana više nije mogao dalje, zov predaka postao je prejak pa je obznanio svoju odluku: vraća se na Baniju. U obitelji šok i nevjerica. Uzalud su ga uvjeravali da je s Banijom završeno zauvijek, da su se u Vojvodini svi već prilično snašli i situirali, da nemaju ozbiljnijih problema, da su uz njega šestero unučadi, sve jedno ljepše od drugoga, sinovi, kćerka supruga, snahe i da u Temerinu može mirno proživjeti starost u društvu i na brizi najmilijih. Draganova odluka bila je čvršća nego što je itko mogao i pomisliti. Nakon mnogo razgovora, svađa, suza i odgovaranja, tvrdoglavi gorštak Dragan Tovarlaža u proljeće 2012. zaputio se na svoju Baniju.

- I tako sam se ja jednoga dana obreo pred svojom kućom. Bila je opljačkana do temelja, ali cijela. Kako sam se kasno vratio, izgubio sam sva prava, na struju, obnovu i drugu pomoć. Ali, to mi ni ne treba niti sam patio zbog toga. Bilo je važno da sam svoj na svome. Pomalo sam osposobio kuću za stanovanje, ostvario poljoprivrednu mirovinu od 800 kuna i meni dosta. Tu sam više od tri godine i niti jednog dana nisam požalio što sam se vratio. Moji me posjećuju i još uvijek nagovaraju da se vratim, ali ja ih niti ne slušam. Nisam, brate, mogao izdržati u onoj ravnici. Ljudi su ondje drugačiji. Ne kažem da su lošiji, jednostavno su drugačiji. A tek voda. Sedamnaest godina sam pio njihovu vodu i nikada nisam osjetio zadovoljstvo. Vidiš, ovdje kod mene je oduvijek bilo ovako. Kad se ispeče prase ili janje na ražnju pa se dobro najedeš, sve to zaliješ ovom hladom vodom što izvore iz kamena. Za pola sata si opet gladan. A tamo cijeli dan osjećaš neki bućkuriš u stomaku. A tek magle, nikako ih se riješiti, dok ovdje na brdu sunce puca od ranog jutra. Dok na klupici pred vratima u rane zore pijuckaš rakijicu, meziš malo slanine i kruha, koncert tisuća ptica iz obližnje šume ječi kroz proplanke. Eto vidiš, zbog toga sam se vratio. A nije mi lako. Sada opet svake večeri mislim na svoje u Temerinu. Znam da su dobro, da su snalažljivi i da drže jedni do drugih. To me umiruje. Oni opet brinu kako sam ja, a ja im uvijek kažem da sam ovdje sretan i da mi ništa ne treba. Ja sam ti, brate, bolestan od ljubavi prema Baniji, ali od te bolesti se niti ne želim izliječiti. Daj Bože da potraje – kaže Dragan Tovarlaža.

1/1