>

novosti logo

Piše Tena Erceg

Bolivarska disolucija

Svakodnevni ulični okršaji opozicije i policije u Venezueli posljedica su ekonomske krize, ali i rata do istrebljenja koji desnica vodi protiv čavizma. Ona ima podršku SAD-a i regionalnih organizacija, dok je predsjednik Maduro, zbog gubitka kontrole nad političkim procesima, zapao u autoritarnost

S proslavom Prvog maja Venezuela je ušla u drugi mjesec svakodnevnih nasilnih demonstracija i okršaja desnicom predvođenih prosvjednika s policijom i vojskom, okršaja u kojima je gotovo 30 ljudi poginulo, njih više od 400 je ozlijeđeno, a javna infrastruktura uništava se svakodnevno. Venezuela je ovime ušla u jednu od najturbulentnijih faza otkad je pokojni Hugo Chavez 1999. godine došao na vlast i proveo ustavne promjene u cilju temeljitog razmontiranja dotadašnjeg ekonomsko-političkog establišmenta i provođenja socijalističke Bolivarske revolucije. Iako se prvi pokušaj državnog udara, predvođen političkog desnicom i poslovnom zajednicom, dogodio već nakon tri godine, tadašnji predsjednik uspješno je konsolidirao vlast i do kraja odolijevao nasrtajima opozicije, no ona je time postala još odlučnija u naumu da u potpunosti uništi Chavezov pokret.

Otkad je dobila većinu u skupštini opozicija je krenula u misiju rušenja svih Madurovih reformi, od izgradnje socijalnih stanova do investicijskih projekata državne naftne kompanije i ruskih partnera

Priliku za to dobila je kada je Chavez umro u ožujku 2013. i kada ga je na mjestu predsjednika naslijedio bivši vozač autobusa Nicolas Maduro. Ovi događaji poklopili su se s globalnim padom cijene nafte, o kojoj je venezuelanska ekonomija ovisna i čiji je pad vrijednosti izazvao sveobuhvatnu ekonomsku krizu, zaustavljanje socijalnih projekata, nestašicu svih vrsta roba i hiperinflaciju koja se popela na preko 800 posto. Kriza u koju je zapala Venezuela nije, međutim, izazvana isključivo padom cijene nafte, već i raznoraznim spletkama i špekulacijama poslovne zajednice, odnosno multinacionalnih kompanija koje s Chavezovim naslijeđem vode nesmiljeni rat do istrebljenja, a vlada ih optužuje da namjerno skrivaju zalihe u skladištima kako bi izazvale rast cijena.

Koliko je političko-ekonomski razdor u Venezueli dubok najbolje svjedoče medijske interpretacije sukoba venezuelanske vlade i međunarodne poslovne zajednice, jer dok Maduro i bliski mu mediji korporacije optužuju za namjerne sabotaže u cilju smjene režima, zapadni mediji propagiraju tezu prema kojoj je Madurova vlada ta koja sabotira rad kompanija, uskraćujući im sirovine i optužujući ih da namjernim smanjenjem proizvodnje vode ekonomski rat protiv socijalističke vlade, za čim slijedi zaustavljanje proizvodnje i zapljena imovine privatnih kompanija.

Američki eksperti redom tvrde da je upravo ovo obrazac po kojemu vlada nacionalizira strane kompanije, a posljednja takva nacionalizacija dogodila se 20. travnja, u jeku protuvladinih demonstracija, kada su vlasti okupirale postrojenje američke kompanije General Motors. Dan prije zapljene lokalni sud zaključio je 16 godina dugu parnicu GM-a protiv vlade Venezuele, pa naredio upad u tvornicu, a taj tajming potaknuo je spekulacije da Maduro namjerno zaoštrava konflikt sa SAD-om kako bi time skupio podršku protiv napada opozicije. Kako piše ‘Washington Post’, u sindikatu GM-a rekli su da u nacionaliziranom postrojenju nije sklopljeno nijedno novo vozilo od 2015. godine, što bi imalo potvrditi teoriju američkih analitičara, a dodatne sumnje izazvala je činjenica da, za razliku od prethodnih nacionalizacija, ovoj nije prethodilo nikakvo upozorenje.

Prema pisanju američkih medija, vlada je u siječnju ove godine oformila ‘odred protiv pučista’, koji je uhapsio desetke opozicionara i zatvorio ih bez suđenja

Uslijed ekonomske krize i sve težih materijalnih uvjeta života, zbog kojih su građani prisiljeni razvijati paralelni sustav razmjene hrane i drugih roba, na parlamentarnim izborima krajem 2015. godine većinu u Nacionalnoj skupštini prvi je put od dolaska Chaveza na vlast dobila opozicija. Tada je rovovski rat podignut na višu razinu jer je opozicija od tog trenutka krenula u misiju rušenja svih Madurovih reformi, od izgradnje socijalnih stanova do zajedničkih investicijskih projekata državne naftne kompanije i ruskih partnera. Maduro je s druge strane gubitkom kontrole nad političkim procesima zapao u sve veću autoritarnost, koja je kulminirala početkom travnja suspenzijom ovlasti skupštine od strane Vrhovnog suda.

Kada je, naime, opozicija preuzela kontrolu nad skupštinom, Maduro je rezultate izbora prihvatio i time iskazao spremnost na suradnju. No uskoro su počele koordinirane opstrukcije vladinih inicijativa, pa je Vrhovni sud, u kojemu sjede Madurovi lojalisti, suspendirao neke ovlasti skupštine, uz obrazloženje da nije ispoštovala odluku suda da suspendira četiri zastupnika koji su pod istragom zbog izborne prijevare. Opozicija je ukidanje ovlasti skupštine proglasila pokušajem državnog udara i odmah pozvala svoje pristaše da izađu na ulice, pa je odluka Vrhovnog suda već nakon nekoliko dana povučena, a skupštini su vraćene ovlasti. Unatoč tome, opozicija je, koristeći se mogućnošću da građane mobilizira u nasilne prosvjede, nastavila postavljati vladi zahtjeve, prije svega oslobađanje političkih zatvorenika i ukidanje zabrane bavljenja javnim radom opozicijskim vođama, među kojima je i bivši predsjednički kandidat Henrique Capriles Radonski.

Prema pisanju američkih medija, Maduro je u siječnju ove godine oformio ‘odred protiv pučista’, koji je uhapsio desetke opozicionara, među kojima i neke od pučista iz 2002., i zatvorio ih bez suđenja. U veljači je pak zabranjeno emitiranje televizije CNN na španjolskom, a šefu dopisništva ‘New York Timesa’ zabranjen je ulazak u zemlju od listopada prošle godine. Pritom vlada tvrdi da je zabrana djelovanja zapadnih medija motivirana njihovim nastojanjem da se Venezuelu lažno prikaže kao državu na rubu kolapsa i time proizvedu okolnosti za smjenu režima.

Kulminacija pritiska na Madura dogodila se kada je početkom travnja regionalna Organizacija američkih država (OAS) sazvala izvanredni sastanak na kojemu se, bez pristanka njezinog predstavnika, trebalo raspravljati o stanju u Venezueli. Sastanak je održan iako se prijedlogu usprotivila vlada Bolivije, rekavši da se time krši suverenitet Venezuele i nasilno intervenira u njezina unutrašnja pitanja. Glavni tajnik OAS-a Luis Almagro više je puta zatražio da se u Venezueli održe izvanredni izbori te pozvao OAS da razmotri aktiviranje takozvane Demokratske povelje te organizacije, prema kojoj članica može biti suspendirana ukoliko je u njoj ugrožen demokratski poredak. Almagrov prijedlog podržalo je 18 od 34 članice OAS-a, a prema navodima TeleSUR-a, televizijskog kanala koji financiraju vlade nekoliko latinskoameričkih zemalja, Almagrov prijedlog o aktiviranju Demokratske povelje podržale su uglavnom karipske države nakon američkog lobiranja, čiji je glavni eksponent senator Marco Rubio.

Ministrica vanjskih poslova Venezuele Delcy Rodriguez optužila je OAS da za račun SAD-a pokušava intervenirati u unutrašnja pitanja svoje članice, dok s druge strane ta organizacija nije reagirala na pedesetak državnih udara u režiji desnice diljem kontinenta, kao ni na kršenja ljudskih prava u Kolumbiji, Meksiku i Hondurasu, zemljama s najvišom stopom državno sponzoriranog nasilja. Opozicija je u međuvremenu odustala od pregovora s vladom koje su moderirala četiri bivša predsjednika stranih država, na što se osvrnuo i papa Franjo, kritizirajući ‘dio opozicije’ zbog neprihvaćanja kompromisa.

U prvomajskom govoru Maduro je otišao korak dalje u zaoštravanju konflikta sa skupštinom, najavivši da će iskoristiti svoje predsjedničke ovlasti da aktivira članak Bolivarskog ustava koji omogućava konstituiranje ‘narodne skupštine u cilju transformiranja države’. Prema ustavu, usvojenom 1999. nakon pobjede Chaveza, predsjednik može pokrenuti formiranje zakonodavnog tijela koje će se sastojati od 500 direktno izabranih zastupnika, kao i članova sindikata, seljačkih i studentskih udruženja, te privatnog sektora. Iz opozicije su odgovorili još jednom optužbom za pokušaj državnog udara pa se mogu očekivati daljnji nasilni prosvjedi, iako im se masovnost postupno smanjuje.

Osvrćući se na sukob Venezuele s Organizacijom američkih država, TeleSUR piše da značajnu ulogu u pokušaju destabilizacije Venezuele ima američki think tank Odbor za međunarodne odnose (CFR), čija je jedna od direktorica Shannon O’Neil početkom travnja američkom senatskom odboru za vanjske poslove navodno predstavila plan akcija i mjera koje bi SAD trebao poduzeti ako želi eliminirati Chavezov pokret.

Medij podsjeća i na spone članova toga think tanka s Venezuelom, počevši od utemeljitelja Davida Rockefellera koji je 1921., kada je CFR osnovan, bio vlasnik naftne kompanije Standard Oil Company koja je operirala u Venezueli. Standard Oil raspao se na Chevron i Exxon Mobil, pri čemu su obje kompanije danas donatori CFR-a i obje su u bliskoj prošlosti pokretale sporove protiv Venezuele. Isto tako, sadašnji američki državni tajnik Rex Tillerson bio je glavni menadžer Exxon Mobila od 2006. do ulaska u vladu Donalda Trumpa. Financijeri CFR-a su i banka Citibank, koja je lani blokiranjem deviznih računa državi onemogućila uvoz osnovnih proizvoda, te JP Morgan, čije su procjene dovele do pada rejtinga Venezuele i otežanog zaduživanja.

U tekstu objavljenom krajem travnja na stranici ‘US News and World Report’ Shannon O’Neil napisala je da je Venezuela test za Trumpovu administraciju i predložila niz konkretnih akcija, no među njima nikako ‘ne bi smjele biti državne sankcije koje će blokirati pristup Venezuele američkim rafinerijama’. Umjesto toga, ona predlaže ‘prikupljanje međunarodne podrške protiv represivnog režima’, naročito među susjednim državama, a zatim i ‘sramoćenje’ Madurove vlade u Ujedinjenim narodima. Osim toga, piše ona, potrebno je pripremiti se za ‘dublji kolaps’ države i masovni izbjeglički val, a zatim i ‘za pomoć budućoj kooperativnijoj vladi da se nosi s ekonomskim i financijskim kaosom uz pomoć Međunarodnog monetarnog fonda, kreditora i ostalih kako bi se restrukturirala propala ekonomija Venezuele’.

U provladinim krugovima ovi se planovi američkih ekonomsko-političkih elita tumače kao pokušaj ‘intervencije ekonomskim sredstvima’ u cilju destabilizacije i na koncu potpunog uništenja čavizma. Pregovori s opozicijom su propali a sukob eskalirao, pa je neizvjesno hoće li Madurova vlada izdržati do sljedeće godine, kada bi se trebali održati predsjednički izbori.

1/2