>

novosti logo

Kolumne Kolumne

Boljevci na putu svile

Jednoga dana je svaki đak moga razreda dobio po kartonsku kutiju u kojoj su bile gusjenice svilene bube. Rečeno nam je da svako svoju kutiju ponese kući i da gusjenice hrani dudovim lišćem, pa će nam onda biti kazano kada da bube donesemo natrag

Tekst o vili svilarici iz prošloga broja došao je u Trstu do očiju univerzitetske profesorice slavistike Marije Mitrović, koja mi se javila, pa napisala ovako: ‘A moram reći da sam ja u školi, negde u trećem ili četvrtom osnovne, dobila - kao i drugi đaci - zadatak da gajim svilene bube!’ Zovnem Mariju Mitrović i pitam je, kako Marija.

Evo kako, kaže Marija. Moj otac Leopold Gleščič bio je agronom, završio je srednju poljoprivrednu školu u Ljubljani, pa višu u Mariboru. Poslije škole se zaposlio na imanju neke grofice Prpić u Bedekovčini pokraj Zagreba. Tu je odlučio, negdje 1938. godine, da se preseli u Beograd. Računao je da je za njega u Srbiji bolje, jer je Srbija imala jako malo agronoma. I otišao je u Beograd, i zaposlio se, ništa manje nego u Dvoru, bio je zadužen za brigu o dvorskim baštama, voćnjacima, vinogradima. I, radnik kakav je bio, počeo je dobro zarađivati i od ušteđevine je kupio tri hektara zemlje u Boljevcima, tridesetak kilometara od Beograda uz Savu.

To je moglo biti godine 1950, ja sam bila u četvrtom razredu osnovne škole u Boljevcima. Jednoga dana je svaki đak moga razreda dobio po kartonsku kutiju u kojoj su bile gusjenice svilene bube. Te su kutije bile veličine kutija za cipele. Rečeno nam je da svako svoju kutiju ponese kući i da gusjenice hrani dudovim lišćem, pa će nam onda biti kazano kada da bube donesemo natrag. Dudova je u Boljevcima bilo mnogo, duž svake ulice bila su dudova drveta, dakle bilo je i mnogo lišća za naše gusjenice. Ali naša kuća nije bila u selu, bila je na našem imanju podalje od sela i na tom imanju nije bilo nijednog dudova drveta. Moj otac je bio čovjek sav predan radu s voćkama, povrćem i biljkama, ali dudove nije sadio. Na sreću po moje svilene bube, otac je tada bio predsjednik zemljoradničke zadruge u Boljevcima, i onda je radnike zamolio da mi dostavljaju hranu za moje bube, za te gusjenice. A hrana je bila isključivo lišće bijelog duda, nipošto crnog. I radnici su mi donosili lišća bijelog duda.

E to kako te gusjenice jedu to lišće, to nisam nikada zaboravila niti mogu zaboraviti. To je zvuk koji mi nikada neće nestati. To se njihovo jedenje čuje, one krckaju to lišće, a to lišće nestaje u tim gusjenicama. I dan-danas, i sad dok ti ovo pričam meni je u ušima to njihovo krckanje. To su vreće i vreće dudova lišća, koje nestaju u tim čudnim životinjama. Mi kojima su te gusjenice bile podijeljene nismo bili nešto bogzna kako naučeni o fazama rasta tih buba pri takvoj prehrani, ali smo osnovnu stvar znali: kad se gusjenice učahure, kad se obmotaju onom svilenom materijom, trebalo je da ih takve odnesemo natrag. Natrag, to je značilo u jednu prostoriju zadruge, koju je zadruga odredila u dogovoru sa školom. I nosili smo ih, predavali smo ih, pa su ih ljudi iz zadruge mjerili na vagi, odvajali puknute čahure od čitavih, i onda one dobre primali. Kad sam ja svoje bube odnijela, čovjek koji ih je mjerio rekao je da sam ih dobro hranila. Bez tatine pomoći taj domaći zadatak ne bih mogla obaviti tako dobro. Za taj uzgoj dudova svilca đaci bi, svako prema težini predatih čahura, dobivali i nešto novca. Znam da sam od tog novca imala neki džeparac za izlet, za čokoladu, za sladoled.

Kad danas, odavde i iz ovog vremena, gledam na to vrijeme i na tu školu meni je najsnažniji utisak o tome da je tadašnja škola djeci davala priliku i ukazivala im povjerenje da ona nešto sama proizvedu. Tebi je povjerena ta kartonska kutija puna živih bića, ti treba da o njima vodiš računa i da naučiš kako se proizvodi nešto po čemu su ta bića čuvena. To je u nama moralo pobuditi odgovornost, a povjerenje nam je pričinjavalo čast. To mi je i danas, ovdje u Trstu, fascinantno i nezaboravno. Ta fascinacija je danas meni mnogo veća nego onda. A onda mi je najveća fascinacija bila to jedenje tih buba: danju i noću one jedu i jedu i jedu, silu toga pojedu. Mi smo u toj kući na tom imanju imali neku prostoriju, nešto kao ostavu, tamo je na jednom stolu bio nekakav ram, u taj ram sam ja stavila te gusjenice, i one nisu odatle mrdale. Tu su čekale na svoje lišće, ja sam im ga donosila, a one su ga jele i jele, to jest one su radile jedući, jedenje je za njih bilo jedenje, a za nas je bilo manje jedenje, a više rad u proizvodnji. Jedući one rastu, a rastući dođu do faze kad se zatvaraju u čahure.

Hoću da ti kažem još nešto. Kad smo Džive i ja, već smo bili bračni par, negdje sredinom šezdesetih otišli na Silbu, vidjeli smo dosta drveta bijelog duda na Silbi. Ja sam bijeli dud, sad znaš već i kako i zašto, poznavala jako dobro, pa sam se raspitala otkud na Silbi, usred Jadrana, bijeli dud. Rekli su nam da je to ostatak iz austrougarskog vremena. Vlasti iz Beča su svakako imale, da kažem, viziju, a ponekad mi se čini i opsesiju da se na prostoru Carevine uzgaja dudov svilac i da stanovništvo doprinosi proizvodnji svile. Budući da je i Srem dugo bio pod austrougarskom vlašću, meni se čini da su i oni drvoredi bijeloga duda u Boljevcima bili dio toga austrougarskog ‘projekta’ po imenu svila. O tome kako se cijela stvar odvijala na Silbi, više bi ti znao reći naš Branko Šverko, koga poznaješ, a koji je odrastao na Silbi. Dudova na Silbi ima i dan-danas. Eto, da moj otac nije otišao iz Bedekovčine u Beograd, ne bih ni ja uzgajala svilenu bubu u Boljevcima.

I inače je moj otac bio za priču. On je, istovremeno dok je sam radio kao dvorski voćar i baštovan, na tom svom imanju u Boljevcima, zaposlio nekoliko Bugara. Bugari su tada bili na glasu kao baštovani i vrtlari. I na tom imanju on, tada, uzgaja jagode, takozvane mesečarke, one koje praktično svaki mjesec donose plodove. Pa je uzgajao šparglu! U Beogradu tada nije bilo špargle, jedva da je iko znao šta je to. Uzgajao je i rabarbar, za koji su tada u Srbiji ljudi jedva ikako čuli. I Dvor je kupovao od moga oca tu njegovu šparglu i drugo povrće. Onda je došla četrdeset i prva, mene je majka rodila krajem marta, i bila je još sa mnom u bolnici za vrijeme bombardovanja Beograda. Jedan dio bolnice je tada srušen od njemačkih bombi. Kralj, dakle, pobjegne, i moj otac, naravno ostane bez posla, ali u tom haosu nakon bombardovanja, krene da se domogne svoje kuće u Boljevcima, koji su tada potpali pod NDH. S ocem je moja majka Marija, rođena Tepeš, moja starija sestra, i ja tek rođena. Nešto pješice, nešto zaprežnim kolima, od Beograda do Boljevaca, tridesetak kilometara. Bugari su odmah pobjegli s imanja, moj otac, kao katolik, mogne ostati na njemu. Tu je tek zasadio voćke, voća još nema, ali povrća ima i od toga nekako preživljavamo. On će odatle, kasnije, snabdijevati partizane, pa će biti i na Sremskom frontu. Znam da je jedno vrijeme bio na Fruškoj gori, ekonom partizanski. Za to vrijeme je jednom, sjećam se dobro, kroz naš voćnjak nagrnula rulja četnika, to mora da je bilo potkraj rata, mama i mi sestrice iz kuće gledamo kako četnici pustoše naše još zelene breskve, lome grane na voćkama, o povrću da i ne govorim. A mi gladne. I da nema ničega drugog, dovoljno mi je to što sam vidjela da o četnicima imam svoje mišljenje.

Poslije rata je moj otac snabdijevao Maršalat šparglom. Njegove špargle je najprije prodavala neka Ljubica na Kalenićevoj pijaci, on ih joj je slao vozom, tada je iz Boljevaca voz išao šest puta dnevno, danas voza iz Boljevaca nema. Glas o šparglama je stigao i do Maršalata, pa je jednog dana pred našu kuću došao džip, čovjek u uniformi je izišao iz vozila i u razgovoru s ocem kazao mu kako Maršalat želi da dobiva špargle direktno s njegova zasada. I jedno vrijeme je Tito sigurno imao na stolu špargle sa njive moga oca u Boljevcima.

1/2