Njemački ksenofobni pokret Pegida (Patriotski Europljani protiv islamizacije Zapada) raspao se krajem siječnja na dvije organizacije, nakon što je u tamošnjem tabloidu ‘Bild’ objavljena Facebook fotografija Lutza Bachmanna, jednog od njegovih utemeljitelja, s frizurom i brkovima kakve je nosio Adolf Hitler, uz legendu: ‘Vratio se’. Nešto kasnije ‘Dresden Morgenpost’ objavio je još jednu fotografiju skinutu s Bachmannovog profila, ovog puta pripadnika Ku Klux Klana, uz koju se također kočilo prigodno objašnjenje na engleskom jeziku: ‘Three K’s a day keep minorities away’ (tri K-a dnevno drže manjine podalje).
Nakon što se u javnosti digla halabuka, Pegidu je prvo napustio Bachmann, a potom još petorica čelnika, no svi su rekli da ne odlaze zbog spornih fotografija, već zbog ‘neviđenog medijskog pritiska’. Otpadnici su najavili osnivanje nove organizacije koja će se zvati Direktna demokracija u Europi, dok je ostatak Pegide nastavio organizirati svoje rasističke marševe, uz pretenziju da se pokret internacionalizira. No Hitlerovi brkovi Pegidu su očigledno skupo stajali, jer je svaki sljedeći marš pohodilo sve manje ljudi. U Kopenhagenu se, neposredno nakon objave fotografija, pojavilo dvjestotinjak istomišljenika, dok je kontraprosvjedu prisustvovalo oko 5000 ljudi. Istoga dana u Oslu se okupilo 70-ak islamofoba i 200 njihovih protivnika, a nešto kasnije u Beču omjer je bio sličan kao u Kopenhagenu, 250 protiv 5000. Prošlog ponedjeljka cirkus je boravio u švedskom Malmöu, gdje je stotinjak pristaša Pegide dočekalo 4000 protivnika. Planirane skupove u Španjolskoj, Belgiji i Švicarskoj zabranile su tamošnje vlasti, dok je skup u engleskom Newcastleu najavljen za ožujak.
Tipični pristaša Pegide je 48-godišnji muškarac iz Dresdena ili okolice, sekularan i s pristojnim primanjima i obrazovanjem. Za polovicu njih ‘islamizacija’ je najveći problem društva, a za drugu parlamentarna demokracija
Iako bi cijepanje Pegide zbog Bachmannovih fotografija trebalo sugerirati da većina njezinih pripadnika i pristaša nije pronacistička, a nagli pad interesa za njihove skupove da se radi tek o jednom od mnogobrojnih populističkih fenomena koji brzo procvjetaju i još brže uvenu, popularnost koju je taj pokret donedavno uživao u Njemačkoj, naročito u njezinom istočnom dijelu, ipak ukazuje na to da antiislamska retorika u tom dijelu Europe ima popriličnu prođu. Štoviše, brzina kojom se pokret u samo nekoliko mjeseci omasovio bila je zastrašujuća, jer se u Dresdenu na prvom skupu održanom u listopadu okupilo 350 ljudi, u studenome 7500, u prosincu 17.500, a u siječnju, prije skandala s fotografijama, 25 tisuća ljudi. Posljednji marš održan je nekoliko dana nakon pokolja u redakciji francuskog satiričkog tjednika ‘Charlie Hebdo’, koji je ideolozima organizacije poslužio kao krunski argument za tezu da je Europa pod opsadom islamista.
Pegida je, kako je u jednoj reportaži opisao ‘Der Spiegel’, začeta u gradiću Meissenu blizu Dresdena, u jednom tamošnjem klubu u kojemu se obično sluša folk glazba, a komičari imitiraju bivšeg predsjednika Istočne Njemačke Ericha Honeckera. U klubu je jednom prilikom gostovao Thilo Sarrazin, član Socijaldemokratske stranke i autor antiislamskog bestselera pod nazivom ‘Njemačka uništava samu sebe’. Tamo su zalazili i Siegfried Däbritz i Thomas Tallacker, prvi zaštitar i vlasnik obiteljskog hotela, a drugi dizajner interijera, začetnici ideje da se u Dresdenu počnu organizirati prosvjedni marševi protiv muslimana. Za to vrijeme, Lutz Bachmann svjedočio je uličnom sukobu pristaša terorističke skupine ISIL i Radničke partije Kurdistana, kurdskog sekularnog pokreta koji se u Siriji i Iraku bori protiv ISIL-a. Bachmann je napravio Facebook grupu kojoj je cilj izraziti protivljenje ‘posrednim ratovima’ na ulicama njemačkih gradova, a grupi se uskoro pridružila i poslovna konzultantica Kathrin Oertel.
Bachmann, koji se zalaže za deportacije imigranata koji prekrše njemačke zakone, inače je ponosni vlasnik nekoliko presuda za djela kao što su provala, dilanje kokaina i fizički napad, dok Däbritz i Tallacker imaju veze s politikom. Prvi je član krajnje desne stranke Alternativa za Njemačku (AfD), Njemačke organizacije za oružje i, sumnja se, Njemačke obrambene lige koju nadziru obavještajne službe. Tallacker je pak, prije izbacivanja zbog govora mržnje na internetu, bio član Kršćanske demokratske unije kancelarke Angele Merkel.
Dok su se održavali prosvjedni marševi, njemačke su vlasti među sudionicima identificirale pripadnike raznih drugih ekstremno desnih skupina, primjerice HoGeSa ili Huligani protiv salafista, čijih se četiristotinjak članova krajem listopada u Kölnu sukobilo s policijom, nakon čega su iz Pegide taktički počeli pozivati na mirno demonstriranje. Uočeni su i pripadnici motociklističkih bandi, navijači nogometnog kluba Dynamo Dresden, članovi desničarske skupine Šaka s istoka i zabranjene organizacije Skinhead Sächsische Schweiz, zatim Huligani Firence s Elbe (naziv za Dresden), te pripadnici militantnog Njemačkog pokreta otpora koji sigurnosne službe sumnjiče za nekoliko pokušaja paleži u Berlinu. Pegida je osnovana i najpopularnija u Dresdenu, no njezine su inačice izniknule i u Leipzigu, Rostocku, Berlinu i Suhlu na istoku zemlje, te Hanoveru, u Bavarskoj, Bonnu, Würzbergu, Kölnu i Kasselu na zapadu.
Tvrde da nemaju ništa protiv ‘pristojnih’ muslimana, već samo onih koji ‘sišu sustav socijalne zaštite’, a da se ne radi o pronacističkom pokretu trebao bi sugerirati logotip na kojemu je nacrtan lik koji u kantu za smeće baca znakove svastike, ISIL-a, njemu suprotstavljenog PPK-a i njemačkog antifašističkog pokreta. Mnogi su sudionici marševa novinarima rekli da u Njemačkoj ima previše izbjeglica iz Sirije, da se u ‘dućanima više ne govori njemački’, a neki su se požalili i da imigranti, za razliku od njih, imaju dovoljno novca za nove pametne telefone.
Službeno, Pegida traži ograničavanje imigracije po uzoru na Kanadu i Švicarsku, a jedan je govornik na skupu čak citirao američkog borca za građanska prava Martina Luthera Kinga, dok su drugi izražavali protivljenje vojnim intervencijama u Iraku, Libiji i Egiptu, uz zaključak da ‘onaj tko sije rat žanje izbjeglice’. Dvije najčešće fraze one su o ‘lažljivim medijima’ i ‘mi smo narod’, slogan koji su prije pada Berlinskog zida koristili protivnici istočnonjemačkog režima, a pokret traži i ‘dokidanje kulta ratne krivnje’. Istraživanje Tehničkog sveučilišta u Dresdenu pokazalo je da je tipični pristaša Pegide 48-godišnji muškarac iz Dresdena ili njegove okolice, sekularan i s pristojnim primanjima i obrazovanjem. Za polovicu njih ‘islamizacija’ je najveći problem društva, no za drugu polovicu to je politički sustav, odnosno parlamentarna demokracija koja ne odražava stavove prosječnog građanina.
Kako to često biva s rasističkim inicijativama, Dresden i nije grad koji bi trebao biti prvo mjesto za stvaranje ovakvog pokreta, unatoč tome što se tamo svake godine okupi šačica neonacista kako bi obilježili savezničko bombardiranje grada u veljači 1945. godine. Dobrostojeće obitavalište nešto više od pola milijuna ljudi, Dresden je jedini grad istočne Njemačke koji prije ujedinjenja nije hvatao signal zapadnonjemačke televizije, zbog čega su na zapadu njegove građane smatrali pomalo zaostalima. Iako je ekonomija u stalnom porastu, tamo je nezaposlenost sa 9,3 posto ipak bitno veća od 5,7 posto na zapadu zemlje, a radna mjesta u pravilu su slabije plaćena i nesigurnija. Budući da je bio izoliran od imigracije, u njemu živi samo 20 tisuća muslimana, a u cijeloj Saskoj 100 tisuća ili 2,5 posto stranaca, dok je primjerice u Berlinu udio stranaca 13,4 posto. No Pegida ne vjeruje službenim statistikama i tvrdi da su one dio propagande političkih stranaka i vodećih medija. Vlada je, osim toga, prošle godine najavila gradnju 14 novih prihvatilišta za izbjeglice diljem savezne države Saske, što je za tamošnje islamofobe bila kap koja je prelila čašu. Desna stranka NPD u posljednjih 25 godina povremeno je ulazila u pokrajinski parlament, ali ne i na posljednjim izborima prošle jeseni. No ušla je Alternativa za Njemačku, koja je osvojila deset posto glasova.
Istraživanja pokazuju da između 30 i 50 posto ispitanih smatra da Njemačka postaje ‘islamizirana’ ili islam doživljava kao prijetnju ili religiju koja se ‘ne uklapa u zapadni svijet’. Taj se udio penje na 70 posto kod birača AfD-a
AfD su 2013. godine osnovali otpadnici iz vladajuće Kršćanske demokratske unije i njezinog koalicijskog partnera Kršćanske socijalne unije. Otada je ušla u savezne parlamente Saske, Brandenburga i Tiringije te u Europski parlament. Kako javljaju mediji, na kongresu AfD-a održanom početkom veljače čelnici su raspravljali o temeljnoj orijentaciji stranke s ciljem da se ona profilira po modelu francuskog Fronta National, kojemu je porasla popularnost nakon što mu je predsjednica Marine Le Pen promijenila imidž odricanjem od otvorenog antisemitizma koji je propagirao njezin otac i bivši šef FN-a Jean-Marie Le Pen. No AfD bi ujedno htio i kooptirati Pegidu, odnosno njezine ‘manje radikalne’ dijelove.
Iako je Njemačka treća zemlja svijeta po broju imigranata, najviše je ipak onih europskog porijekla, dok imigranata bliskoistočnog porijekla ima 3,7 milijuna, odnosno 4,5 posto od ukupno 83 milijuna stanovnika. Od njih su čak tri milijuna Turci, a otprilike polovica Turaka pripadnici sekte alevi koji nisu zainteresirani za sunitski fundamentalizam. Štoviše, dobar dio njih uopće nisu njemački državljani, što znači da nisu u poziciji da išta u zemlji ‘islamiziraju’. S druge strane, Njemačka je 2013. godine primila gotovo pola milijuna ljudi, najviše u posljednjih 20 godina, od čega 200 tisuća izbjeglica iz Sirije. Što se pak tiče radikalnog islama, obavještajne službe procjenjuju da je oko 450 njemačkih muslimana sudjelovalo u borbama u Siriji, 150 ih se vratilo, a 225 njih stavljeno je pod nadzor.
Unatoč tome što ove brojke nisu naročito impozantne, nekoliko istraživanja provedenih posljednjih mjeseci pokazalo je da između 30 i 50 posto ispitanih smatra da Njemačka postaje ‘islamizirana’ ili islam doživljava kao prijetnju ili religiju koja se ‘ne uklapa u zapadni svijet’. Taj se udio penje na 70 posto kada su u pitanju birači AfD-a. Ipak, takvo se raspoloženje ne može smatrati prevladavajućim, tim više što su vodeći njemački intelektualci javno izrazili neslaganje s Pegidinim svjetonazorom, a političari u recentnim govorima afirmirali pripadnost muslimana njemačkom društvu, uključujući i kancelarku Merkel kojoj se 2010. godine omakla tvrdnja da ‘multikulturalizam nije uspio’. Ohrabrujuće je također da su gradske i crkvene vlasti u Kölnu u siječnju ugasile svjetla na čuvenoj katedrali i u centru grada, u znak otpora rasističkom maršu, a sve Pegidine demonstracije bile su dočekane znatno masovnijim protudemonstracijama. Svugdje osim u Dresdenu, gdje se ovih dana stvara nova, umivenija Pegida.
