Novosti

Kultura

Bombe, rašpe, revolveri

Miloš Đurđević, ‘Neželjeni gosti i dugovi’ (MeandarMedia, Zagreb 2015): Knjiga čiji stihovi artikuliraju akutna i nedovoljno postavljana pitanja

E8frf6n0axbe78trb1s8omzogmh

U ‘Umbrijskoj sunčanici’, objavljenoj 2010., pjesnik, kritičar, urednik i prevoditelj Miloš Đurđević se, nakon poduže stihovne pauze, poprilično odmaknuo od dominantnih poetičkih zasada vlastitih knjiga iz osamdesetih i devedesetih godina. ‘Sunčanica’ je, tako, ostala obilježena s jedne strane vezanim stihom, preispisivanjem visokokodiranih, tradicionalnih pjesmotvornih obrazaca, a s druge pjesmom u prozi. U potonjem se formatu pjesnik, čini mi se, izvrsno snašao, dok su se metrički organizirani sastavci, bez obzira na zanatsku vještinu i izvedbenu eleganciju, pokazali manje-više mrtvim rukavcem. Svježe otisnuta, peta po redu autorova pjesnička knjiga, ‘Neželjeni gosti i dugovi’, sretno kombinira povratak nekim ranije zacrtanim strategijama i matricama s proznom rečenicom dugog daha te, u kontekstu jednog dominantno ‘tekstualistički’ uokvirenog prosedea, također uspješno implementiranim novumom: dužom narativnom pjesmom.

Trideset i jedan sastavak raspoređen je u četiri numerirana ciklusa, a eponimna pjesma i otvara knjigu. Slijede tekstovi ispisani bez velikih početnih slova i uz potpuni izostanak interpunkcije, uglavnom strofički organizirani, čiji je ritam građen prije svega prebacivanjima i opkoračenjem; koji ostavljaju dojam fluidnih, otvorenih parataktičkih struktura, jedne jedine duge, kompleksne, u brzom, ‘trčećem’ tempu izdahnute rečenice. Ostaje specifična, gusta intertekstualna premreženost, referencijalnost čiji fon predstavlja jednako visoka kao i popularna kultura, zapadna ali i istočna, uz poseban naklon ‘malim’, skrivenim povijestima, jednoj povijesti odozdo, koja će postati tematsko-motivskim jezgrom knjige.

Ciklus pjesama u prozi, ili prozna poema ‘Lie Down Again’, naslovljena po jednom Rilkeovom stihu, uvodi interpunkciju, prvenstveno opet kao ritmotvorni element – sada ona igra ulogu koju je na početku imao njezin izostanak. Uglavnom kratke, odsječene rečenice sklapaju se u ovu semantički teško isprativu no snažnu cjelinu, prepuštenu tamnom jezičkom udaru.

Treći, nosivi ciklus, na čije se protagoniste i njihovo naslijeđe u najvećoj mjeri referira i naslov, donosi duže, narativne pjesme temeljene na biografijama više ili manje poznatih anarhista devetnaestog i s početka dvadesetog stoljeća. U dokumentarno-rekonstrukcijskom maniru one se bave onim bolje ili lošije upamćenim situacijama u kojima je povijest mogla promijeniti smjer, neuralgičnim točkama koje funkcioniraju kao simptomi izrabljivačkog poretka. U tom smislu, budući da su se otad promijenili modaliteti, no ne i suština spomenutoga sistema, Đurđevićeve se pjesme čitaju i kao britak komentar povijesnog sinkroniciteta. Vaillant na galeriji zastupničkog doma, protagonistova analiza klasnog jaza i njegovog posvemašnog pounutrenja, mogla bi se bez veće zadrške primijeniti na hrvatsko (i ne samo ovdašnje) društvo danas. Postavlja se tek pitanje gdje su suvremeni Vaillanti, zašto nakon Njemačke jeseni i Brigate rosse na zapadu uglavnom ne rade bombe, rašpe i revolveri?

Četvrti je ciklus u najširem smislu putopisni, sastavljen od stihovanih veduta s putovanja, od Bugarske preko Srbije, Makedonije i Grčke do Švedske. S iznimkom posljednje pjesme, dojam je u njemu nešto slabiji. Svejedno, zanemarivši također nekoliko nepotrebnih uredničkih aljkavosti (pogrešno napisan naslov Rilkeove ‘Immer wieder’, pogrešno navedena godina Luchenijevog atentata na Sissi – 1878. umjesto 1898.), Đurđević se javio oštrom, lucidnom, aktualnom knjigom čiji stihovi artikuliraju akutna i nedovoljno postavljana pitanja. Pitanja na koja bi, sugeriraju protagonisti pjesama, možda najuputnije bilo odgovoriti djelom.

Kultura

Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više