Prije desetak dana u intervjuu dnevniku ‘Blic’ srpska premijerka Ana Brnabić poručila je: ‘Duboko vjerujem da s jako polariziranim društvom kakvo imamo danas ne možemo ići naprijed održivo. Mi možemo rješavati neke ad hok probleme i da se pomalo pomjeramo, ali što je društvo polariziranije, to je sve teže za neke ozbiljne pomake.’ Upitana da pojasni misli li na političku ili neku drugu polarizaciju, odnosno ne misli valjda da svi trebaju biti članovi Srpske napredne stranke, premijerka je odgovorila: ‘Ne. Mislim na polarizaciju koja se svodi na ‘za i protiv’. Na polarizaciju koja kaže sve ne valja ili sve je dobro.’
No riječi koje je izgovorila otišle su u vjetar. Lokalni izbori koji su u nedjelju održani u pet općina (Pećinci, Kostolac, Negotin, Mionica i Preševo) dodatno su produbili političku i društvenu polariziranost u Srbiji. Izbori u tih pet manjih općina poslužili su kao bitke za osvajanje kota s kojih se ide prema završnim operacijama na beogradskim gradskim izborima koji se trebaju održati u ožujku sljedeće godine. Nova opozicija – Pokret slobodnih građana Saše Jankovića i Narodna stranka Vuka Jeremića – bojkotirala je izbore u tih pet općina, Demokratska stranka kao predvodnik stare opozicije izašla je uglavnom sama na megdan Vučićevim naprednjacima (u Pećincima u koaliciji s LDP-om Čede Jovanovića, a u Preševu je apstinirala), dok SNS ništa nije prepustio slučaju, nego je mobilizirajući sve svoje stranačke kapacitete sve učinio da ostvari što uvjerljiviju izbornu pobjedu. Stoga i rezultati izbora odgovaraju uloženome. Osvojivši od 60 do skoro 80 posto glasova birača, SNS je uvjerljivo pobijedio u Pećincima, Kostolcu, Negotinu i Mionici, a u Preševu s uvjerljivo većinskim albanskim stanovništvom njegova je jedinstvena srpska lista prvi put prešla izborni prag, što se, istina, još može promijeniti s obzirom na to da će se izbori zbog neregularnosti ponoviti na šest biračkih mjesta. Demokratska stranka je sa 13 do 20 posto glasova postigla solidan rezultat i ukotvila se kao jedina organizirana i institucionalizirana opozicija Vučićevim naprednjacima i na lokalnoj razini, a ne samo u parlamentu. Novu opoziciju je bojkot nedjeljnih izbora doveo u poziciju da lije krokodilske suze, ali i da joj Demokratska stranka s pravom javno dijeli packe zato što je svojim potezom demobilizirala dio oporbenih birača i tako bez ispaljenog metka prepustila SNS-u da dvotrećinskom većinom upravlja malim provincijalnim općinama.
Saša Janković i Vuk Jeremić, udruženi s bivšim DS-ovim beogradskim gradonačelnikom Draganom Đilasom, odlučili su sve svoje političke žetone staviti na izbornu pobjedu na beogradskim izborima, uvjeravajući sebe i sve oko sebe da će na njezinim krilima brzo od Vučićevih naprednjaka preuzeti i vlast na državnoj razini. Poput bivšeg SDP-ova lidera Zorana Milanovića, koji se HDZ-ovu naletu na njegovu koalicijsku vlast uoči prošlih parlamentarnih izbora odlučio suprotstaviti politikom ‘ili mi ili oni’, tako su i srpski novoopozicionari s nožem u ustima krenuli u izborni rat s Vučićevim beogradskim pulenima. Milanović je svoju izbornu taktiku ‘ili mi ili oni’ skupo platio, potučen do nogu završio je u političkom zapećku da poput bezubog starca grinta ukućanima ili sebi u bradu mrmlja malo kome razumljive političke i ine konstrukcije, dok njegovi stranački sljedbenici ubrzano gube podršku birača jer tragikomično nastavljaju njegovu politiku.
Kao što je Milanovićeva predizborna polarizacija hrvatskih birača išla na ruku HDZ-u, koji je sačuvao svoju izvornu srž populističkog nacionalističkog pokreta pa se u političkim ratovima do istrebljenja osjeća kao riba u vodi, tako su i Vučićevi naprednjaci jedva dočekali da svim sredstvima krenu u još jedan obračun s političkim protivnicima. Komentirajući na N1 televiziji rezultate lokalnih izbora, novinar ‘Blica’ Ranko Pivljanin također upozorava: ‘Društvo je podijeljeno i to se spušta s vrha. Opća je polarizacija u društvu, od podjele na novinare koji su podobni i nepodobni, do podjele u skupštini. Pogubna je ova vrsta polarizacije gdje se počinjemo mrziti, smatrati neprijateljima, to u najmanju ruku nije dobro.’ Pivljanin se stoga nada da bi se DS mogao vratiti u punom kapacitetu: njegov je ‘povratak potreban kao vrsta tega jer ne valja da netko pobjeđuje sa 70 posto glasova birača’.
No beogradski izbori sve su bliže i tenzije rastu, a s njima i pritisci da se svi koji se na njima misle natjecati svrstaju u dva zakrvljena bloka. Pogotovo što prva propitivanja raspoloženja birača sugeriraju da bi SNS kao vodeća stranka vladajućih na njima samostalno mogao dobiti približno isto glasova kao zbirno lista nove opozicije predvođene Đilasom i samostalna lista DS-a. Naprednjaci su tu u prednosti jer još uvijek mogu odlučiti hoće li ići sami na izbore ili zajedno s Dačićevim socijalistima koji još uvijek imaju respektabilno biračko tijelo, dovoljno brojno da bude barem jezičac na vagi. Predizborna ratna atmosfera stvara uvjete da se i beogradski izbori pretvore u bitku za ili protiv, a to onda traži masovnu mobilizaciju i zbijanje redova i među vladajućima i u opoziciji.
Vučićev SNS vrlo lako će, ako tako odluči, okupiti sve saveznike pod svoju izbornu zastavu, a nova i stara opozicija već sada su sklonije izaći na izbore samostalno jer se i međusobno bore za prevlast i sada dok su u oporbi, ali i s pogledom u budućnost u kojoj bi jednoga dana mogle preuzeti vlast, u prvom koraku u Beogradu, a potom i na državnoj razini. U tom predizbornom galimatijasu stoga je zanimljiva pozicija koju je zauzela inicijativa Ne da(vi)mo Beograd, kojoj ankete prognoziraju ulogu ugodnog izbornog iznenađenja, a time i značajnijeg faktora u budućem radu gradskog parlamenta i njegove izvršne vlasti. Ne da(vi)mo Beograd odlučili su samostalno izaći na beogradske izbore odbivši predizborne ponude i nove i stare opozicije, ali su poručili i da su nakon izbora spremni razgovarati o postizbornoj suradnji, ali na ravnopravnoj osnovi i u duhu politike koju promoviraju. Jedna od perjanica inicijative, Ksenija Radovanović, pojašnjava o čemu je riječ: ‘Ono što nas razlikuje od drugih političkih aktera jest to što i polje politike smještamo tamo gdje je život, što ne vjerujemo u vođe koji imaju odgovore na ‘ozbiljna’ pitanja, već u dijalog o svim pitanjima koja se tiču zajednice, počevši od skupštine stanara do mjesnih zajednica. Čini mi se da smo eksplicitnim protivljenjem raznim prodajama i koncesijama, kao i zahtjevima za demokratičniju upravu sebe jasno pozicionirali u ovoj diskusiji.’
Iz inicijative poručuju da na beogradske izbore samostalno izlaze i zato što ne pristaju na princip koji im se i iz opozicije pokušava nametnuti, a po kojemu će se ‘lideri dogovoriti, pa ćemo sve lako u kampanji’. Ksenija Radovanović kaže: ‘Ova vlast nije izmislila kontrolu medija, neodgovorno trošenje budžetskih sredstava i burazerske dilove, samo ih je unaprijedila. Iako razumijem da se dio javnosti sada sa sjetom sjeća vremena od prije pet godina, ne razumijem kako da očekujemo drugačiji ishod ako se sve radi isto. Kad jednom posadimo bundevu, nikne bundeva. Kad drugi put posadite bundevu, opet nikne bundeva. Mi moramo redefinirati kako se bavimo politikom, kako kao društvo donosimo odluke. Sve ostalo je pitanje estetike.’
