>

novosti logo

Društvo Društvo

Borba koja se nastavlja

Premda se feministički pokret izborio za rast svijesti o pravima žena i određene zakonske pomake, posljednji slučajevi ukazuju na nužnost nastavka borbe za prava žrtava obiteljskog i seksualnog nasilja. ‘Sve dok se ne uredi sustav koji će obrazovati, podržavati žrtve i kažnjavati počinitelje, ne možemo govoriti ni o jednakosti ni o demokraciji’, kaže Rada Borić

U listopadu 2018. godine zastupnica Ivana Ninčević Lesandrić iznijela je u Hrvatskom saboru svoje traumatično iskustvo prilikom kiretaže u splitskoj bolnici, gdje su joj pola sata strugali maternicu ‘na živo’, bez anestezije. Udruga Roda, koja se ovim problemom i ranije bavila, nakon istupa političarke pokrenula je akciju #prekinimo šutnju. U nekoliko dana više od 400 žena javilo im se sa stravičnim iskustvima iz hrvatskih bolnica. Svim tim ispovijestima žena zajednički je bio nehuman i patronizirajući tretman doktora i osoblja. Pola godine kasnije hrvatsku javnost zgrozio je slučaj oca koji je s balkona kuće na Pagu bacio četvero svoje djece. Slučaj je potresao i hrvatsku glumicu i scenaristkinju Jelenu Veljaču koja je potom osnovala Facebook grupu #spasime te uskoro organizirala i prosvjed za zaštitu žena i djece žrtava obiteljskog nasilja. Na zagrebačkom Trgu kralja Tomislava okupilo se tada oko 6000 ljudi. Prošli tjedan u 14 hrvatskih gradova održani su prosvjedi pod nazivom ‘Pravda za djevojčice’. Povod je bio zadarski slučaj višestrukog silovanja 15-godišnjakinje, a samo na prosvjedu u Zagrebu okupilo se više tisuća ljudi.

Upravo je u pripremi novi državni proračun pa će se vidjeti ima li u Vladi volje da se zaista bavi suzbijanjem nasilja ili će sve ostati na praznim obećanjima – kaže Ivan Blažević iz zaklade Solidarna

Da u Hrvatskoj sve više raste svijest o pravima žena u najširem smislu te da feministička borba u svojim različitim oblicima nije više na marginama društva svjedoče i zagrebački Noćni marševi, koji već četiri godine 8. marta okupljaju nekoliko tisuća prosvjednica i prosvjednika na ulicama. No situacija je daleko od idealne, što je dala do znanja i posljednja HTV-ova emisija ‘Nedjeljom u 2’, kada je u diskusiji s Jelenom Veljačom voditelj Aleksandar Stanković, pitanjima poput onog ima li granice između udvaranja i seksualnog uznemiravanja te inzistiranjem na vlastitom nerazumijevanju i neprihvaćanju ženskog iskustva, na vlastitom primjeru pokazao da je pred našim društvom još uvijek jako puno posla. I premda je feministički pokret na ovim područjima prisutan već generacijama, kad je riječ o nasilju u obitelji te o seksualnom nasilju situacija još nije dobra ni po pitanju političke volje za poboljšanje pravnog okvira, ni u pogledu sustava podrške i osiguravanja uvjeta prijave nasilja odnosno zaštite i sklanjanja žena od zlostavljača. Feministička borba za prava žena stoga se nastavlja, nalazeći nove oblike, metode i naglaske.

Jedna od novih inicijativa je i Veljačina #spasime, koja nije stala samo na prosvjedu, već je uputila niz zahtjeva za poboljšanje pravnog okvira i cjelokupnog sustava pomoći te oformila Fond #spasime za pomoć žrtvama nasilja. Do sada je prikupljeno oko 400.000 kuna, kako nam je rekao Ivan Blažević, voditelj fonda i tajnik zaklade Solidarna, koja je jedan od suosnivača ovog projekta. Preko 40.000 građanki i građana je doniralo sredstva za fond, a u tri mjeseca rada pomoć je dobilo 20 žena, kroz direktno financiranje njihovih potreba, a za tri osobe pronađen je i posao koji će im omogućiti samostalan i neovisan život.

- Pomogli smo do sada ženama žrtvama obiteljskog nasilja, djevojčici žrtvi pedofilije te jednoj žrtvi trgovanja ljudima - kaže za Novosti Blažević.

Najčešća molba žrtava nasilja, objasnio je Blažević, odnosi se na podmirivanje troškova stanarine jer nakon što s djecom odu iz nasilnog odnosa vrlo teško pokrivaju bilo što van osnovnih životnih troškova, naročito kada se uzme u obzir da vrlo teško ostvaruju pravo na alimentaciju. Također, fond im pokriva i troškove odvjetnika, vrtića ili školovanja djece.

- Javljaju nam se žene iz cijele Hrvatske, od Pule do Novske, od Čakovca do Splita, žene različitih statusa i različitih životnih dobi. A nasilnika ima u svim društvenim slojevima, od doktora do rudara, od klinaca do staraca - pojasnio je Blažević.

Zbog nasilja u obitelji, prema podacima Ministarstva unutarnjih poslova, u 2018. godini prekršajno su prijavljene 10.272 osobe, što je za 10,7 posto manje nego u 2017. godini. Ipak, prema podacima Ministarstva unutarnjih poslova, u 2018. godini zabilježeno je ukupno 3.198 kaznenih djela s elementima nasilja među bliskim osobama, što je 5,5 posto više nego u 2017. godini. Pritom u Hrvatskoj u čak šest županija uopće ne postoji sklonište za žrtve nasilja, a prema procjenama Vijeća Europe u postojećim skloništima fali skoro 700 kreveta.

- Bojim se da Vlada neće otvoriti šest skloništa za preko sto kreveta, a da ne govorim koliko je nužno adekvatno kapacitirati i financirati postojeća skloništa - kaže Blažević te dodaje kako je novi državni proračun upravo u pripremi pa će se vidjeti ima li u Vladi političke volje da se zaista bavi suzbijanjem nasilja u društvu ili će sve ostati na praznim obećanjima.

Isto tako, u cijeloj Hrvatskoj postoji samo jedan centar za žrtve seksualnog nasilja, onaj koji u Zagrebu vodi Ženska soba.

Pokret #spasime je fantastičan motor koji je uspio pokrenuti ne samo aktivistkinje, već i cjelokupnu javnost – smatra dugogodišnja aktivistkinja Sanja Sarnavka

- Koliko smo infrastrukturno potkapacitirani ukazuje i to da Istanbulska konvencija propisuje jedan takav centar na 200.000 žena - dodaje Blažević.

Prijepori oko Istanbulske konvencije usporili su rad aktivista, ali i otupili spremnost vladajućih da provode promjene. Ekstremno desne konzervativne udruge i pokreti, samoprozvani zaštitnici obitelji koji su Istanbulsku konvenciju nastojali diskreditirati na fonu izmišljene rodne ideologije, simptomatično o slučajevima nasilja nad ženama i o seksualnom nasilju ne progovaraju, osim kad moraju i to vrlo uopćeno.

- Sve su vlade bile sklone baviti se pravima žena najčešće tek prigodno, dijelom oko participacije žena u politici, a problemom nasilja nad ženama tek kad bi se dogodio zločin ili bi počinitelj bio netko iz ‘političke elite’. Interes je narastao u pregovorima za ulazak u EU i tada smo dobile ono što zovemo mehanizmima za provedbu ravnopravnosti spolova, dobili smo redom zakone, povjerenstva i Nacionalnu strategiju ravnopravnosti spolova, ali znamo kakva je primjena mjera ako nema stvarne političke volje. U ovom trenutku, čak ni novu Vladinu strategiju ravnopravnosti spolova nemamo jer to, izgleda, Vladi više nije važno - upozorava Rada Borić, dugogodišnja aktivistkinja za prava žena i zastupnica Nove ljevice u zagrebačkoj skupštini.

Ipak, neke promjene se događaju, i to na legislativnom planu. Uskoro bi se u Saboru tako trebale naći i izmjene Kaznenog zakona prema kojem bi se svaki spolni odnos bez pristanka trebao smatrati silovanjem i strože kažnjavati, što su još ranije tražile predstavnice inicijative #spasime. Inače, prema podacima Ureda za ravnopravnost spolova, nastalima temeljem MUP-ovih statistika, tijekom 2018. godine 69 djevojaka i žena prijavilo je spolni odnos bez pristanka te 56 silovanja. No prema podacima Ženske sobe, na svako prijavljeno silovanje dolazi 20 neprijavljenih.

- Unatoč patrijarhatu, vlastima, manjku građanskog odgoja, jačanju konzervativnih snaga i politika, činjenice su da je, na primjer, u gotovo 25 godina Centar za ženske studije obrazovao tisuće mladih žena, a postoje udruge koje su direktno radile s desecima tisuća žena. Stoga nije ni čudo da ima pomaka - kaže Rada Borić.

No ona upozorava i kako je tema nasilja nad ženama postala tijekom godina sve vidljivija, a danas sigurno ne bi bilo masovnih prosvjeda da neke žene i feminističke grupe nisu uporno, često puta i hrabro, progovarale o tome. Prvi SOS telefon u Zagrebu osnovan je još 1988. godine, kao i prvo ‘skvotirano’ sklonište za žene, prvo takve vrste u ovom dijelu Europe. Isto tako, Hrvatska je 2003. godine dobila i prvi Zakon o suzbijanju nasilja u obitelji. To su tek neke točke u dugoj borbi protiv nasilja nad ženama.

- Devedesetih su Autonomna ženska kuća Zagreb, kao i u ratu osnovan Centar za žene žrtve rata bili mjesta podrške ženama žrtvama nasilja, ali i rasadnik novih organizacija koje su se bavile obrazovanjem ili zaštitom ženskih prava, ili pak direktnim radom sa ženama koje su preživjele seksualno nasilje. Tada su nastale mnoge organizacije, kao što su Centar za ženske studije, B.a.B.e, CESI, Ženska soba, Kontra - priča Rada Borić.

Sanja Sarnavka, također dugogodišnja aktivistkinja, a danas predsjednica zaklade Solidarna, dodala je kako je važno napomenuti da su gotovo sve ove organizacije još uvijek aktivne. Kad je pak riječ o suradnji s različitim vladama, Borić je objasnila kako je prethodna SDP-ova vlada bila suradljivija i, uz utjecaj feminističkih organizacija, u Zakon o pravima žrtava seksualnog nasilja u Domovinskom ratu pogurala institut tereta dokaza, tj. da nije na žrtvi da dokazuje silovanje, već da joj se vjeruje. Isto tako, u tom zakonu sada stoji i da zločin silovanja ne zastarijeva, pa se silovanje može prijaviti kad je žena dovoljno osnažena da to učini.

- Šteta da danas za ‘mirnodopska silovanja’ ne vrijedi da se ženama vjeruje, već se one dodatno viktimiziraju - napomenula je Borić.

Za sadašnju HDZ-ovu koalicijsku vladu kaže da se temom nasilja nad ženama morala baviti ‘pod pritiskom’ oko ratifikacije Istanbulske konvencije.

- Znamo kako joj se to obilo o glavu, a posljedice ratifikacije osjeća i danas. Nažalost, prethodna se vlada, koja je mogla ratificirati konvenciju, time nije bavila jer joj tema nasilja nad ženama nije bila istinski važna. A dok nasilje nad ženama ne bude bilo istinski važno onima koji odlučuju o životima svojih građana, dok ne urede sustav koji će obrazovati, podržavati žrtve i kažnjavati počinitelje, ne možemo govoriti ni o jednakosti ni o demokraciji - drži Rada Borić i dodaje kako su upravo suradnja, povezivanje različitih platformi, stvaranje ad hoc koalicija, osnivanje Ženske mreže Hrvatske, u koju se uključuju brojne ženske grupe i organizacije, donijeli nekoliko važnih pomaka.

- Ponajprije, žene su se organizirale, osnažile i djelovale zajednički. Onda kad nije bilo jednostavno izaći na ulicu i prosvjedovati ili stati pred ‘hodače za život’ ili nositi ‘nepoćudne’ transparente, zajedništvo je bilo ključno. K tomu, od devedesetih se očuvao kontinuitet borbi. Na primjer, danas se čini neupitnim obilježavati 8. mart, a nije se odustajalo od zahtjeva vladama da se sankcionira nasilje nad ženama i osiguraju sredstva za sigurne kuće - kaže Borić, dodajući kako se ne smiju zaboraviti ni ‘pretkinje’ organizacijama 1990-ih, odnosno prethodna generacija hrvatskih feministkinja koje su se bavile i nasiljem nad ženama, kao ni ‘prapretkinje’, žene između dva rata ili žene s početka stoljeća. No novo vrijeme donosi i nove metode borbe.

Prema mišljenju Sanje Sarnavke, dugogodišnje aktivistkinje za prava žena, koja je i danas aktivna u pokretu #spasime, ova inicijativa uspjela je s feminističkog pokreta skinuti neki ustaljeni zazor, strah i paniku te ga postaviti u središte javnosti.

- Ovaj je pokret fantastičan motor koji je uspio pokrenuti ne samo aktivistkinje, već i cjelokupnu javnost. Iako su ga pokrenule osobe koje nemaju veze s aktivizmom, od prvog trenutka su se konzultirale s organizacijama koje se bave ovom problematikom. Zato su zahtjevi i program inicijative kvalitetni i uspijevaju napraviti pomak - kaže Sarnavka.

Ona napominje da sustav još uvijek ne prepoznaje potrebe žena, a edukacija na svim razinama je i više nego nedostatna. Stoga se borba i dalje svakodnevno nastavlja. A vrlo često, nakon što medijska pozornost opadne, i vladajuće strukture zaborave na dana obećanja.

Inicijativa #prekinimošutnju doprinijela je tome da se tema nasilja nad ženama sve više shvaća u općoj i stručnoj javnosti, no, kako je za Novosti rekla Daniela Drandić iz udruge Roda, nedostaju konkretni koraci nadležnih institucija i stručnih društava.

- Problemi o kojima smo progovorile u #prekinimošutnju postoje dugi niz godina, ali smo stvorile uvjete da se o njima govori u javnosti, da se maknu stid i sram i da se stavlja krivnja za takvo ponašanje tamo gdje treba biti – na počinitelje, ne na žrtve - objasnila je Drandić.

Udruga Roda je prije točno godinu dana, 24. listopada, poslala otvoreno pismo premijeru Andreju Plenkoviću sa zahtjevom da se pokrene priprema Akcijskog plana za reproduktivno zdravlje žena.

- Do dana današnjeg nismo dobile odgovor na pitanje - kaže Daniela Drandić.

1/2