>

novosti logo

Društvo Društvo

Borba uz glas migranata

Ne treba zaboraviti da sami migranti, potaknuti, ohrabreni i podržani od većine, trebaju postati aktivni u svom funkcionalnom uključivanju u društvo i pripadanju zajednici. Svaka politička borba u tom smislu ne smije biti isključivo borba u nečije ime, nego borba uz nečiji glas - ističe Drago Župarić-Iljić

Aktivisti, volonteri, članovi udruga i građanskih inicijativa godinama sustavno rade na problematici migracija, pomažući onima koji su zbog različitih okolnosti morali napustiti svoje domove. Pobrojati sve te ljude i organizacije bio bi dugotrajan posao, no valja podsjetiti i glasno reći koliko je njihov rad, premda često nevidljiv, izuzetno važan i za sve nas. Popričali smo s nekim aktivistima kako bismo doznali njihove motive i bolje se uputili u aktualno stanje vezano uz migrante i njihov položaj; neki od njih eksponirani su u javnosti, drugi nisu, neki taj posao rade profesionalno, a drugi ga obavljaju volonterski, nakon svog redovitog posla.

Jedna od aktivistkinja je Marijana Hameršak, znanstvena suradnica na Institutu za etnologiju i folkloristiku, koja se u rad s migrantima uključila lanjskoga rujna, kad je Mađarska zatvorila svoje granice: poput mnogih drugih Zagrepčana, tada je instinktivno otišla na Glavni kolodvor pomoći ljudima koji su u sve većem broju pristizali u Hrvatsku.

- Moj angažman u ovom području mješavina je vrlo osobnih i profesionalnih motiva, izraza solidarnosti, poštovanja i podrške izbjeglima i njihovim kretanjima, ali i potrebe da pokušam barem djelomice razumjeti ono čemu svjedočimo, u generalnom i partikularnom aspektu, te da to razumijevanje potom podijelim s drugima - kaže Marijana Hameršak.

Ušla sam u tramvaj u kojem je bila nekolicina mladih ljudi s putnim torbama. Prepoznala sam da su izbjeglice. Naši su se sugrađani, onako po zagrebački, povukli na početak i kraj tramvaja i pravili se da ih ne vide, a upravo je ta praznina oko njih govorila da ih itekako dobro vide – prisjeća se Asja Korbarica

Pored nevladinih udruga, lani su isti problemi okupili i neformalne grupe građana, koje su potom prerasle u organizacije. Jedna od njih, trenutačno i najaktivnija, zagrebačka je udruga Are You Syrious? (AYS), čiji su članovi migrante smještali i u vlastite domove.

- Potkraj kolovoza 2015. i nakon pokušaja udomljavanja sirijske obitelji shvatila sam da ljudi postaju tužnim fotografijama koje skupljaju lajkove, a malo se ili ništa ne čini da im se pomogne. I tako sam svome mužu rekla da pokušamo nešto učiniti: sve je počelo tako što sam objavila post na svom FB-profilu u kojem pozivamo druge na skupljanje stvari i pomoć izbjeglicama na terenu. Nakon prvog povratka s terena bilo je jasno da idemo dalje. Naša se garaža punila donacijama nevjerojatnom brzinom, a i stan je za sve brzo postao preskučen. Organizirali smo prvi koncert pod imenom Are You Syrious? i pod njim počeli razvijati organizaciju koja je vrlo brzo postala internacionalna i koja danas radi na različitim frontovima - kaže Lejla Juranić.

I Asja Korbarica je kao volonterka iste organizacije slično reagirala čim je u Zagreb počeo stizati veći broj migranata.

- Sjećam se da sam tog prvog dana potkraj ljeta ušla u zagrebački tramvaj, mislim da je bila četvorka, u kojem je bila nekolicina mladih ljudi s putnim torbama. Prepoznala sam da su izbjeglice. Naši su se sugrađani, onako po zagrebački, povukli na početak i kraj tramvaja i pravili se da ih ne vide, a upravo je ta praznina oko njih govorila da ih itekako dobro vide - prisjeća se naša sugovornica.

Neki od ljudi s kojima smo razgovarali smatraju se aktivistima, a drugi sebe nazivaju samo volonterima, ističući da bi fokus trebao biti na humanitarnom aspektu, a ne nečem drugom. No počesto je problem pomiriti dva prilično različita koncepta: jedni smatraju da je dovoljno ponekad pomoći ljudima u nevolji, a drugi su itekako svjesni da to nije dostatno.

- Humanitarni rad nipošto nije dovoljan, pogotovo stoga što se pritom državu oslobađa odgovornosti i na sebe preuzimaju njezine dužnosti. No čini mi se i da nije jednostavno u trenutačnom kontekstu neki rad klasificirati prema binarnoj opoziciji politično/nepolitično. Često zaboravljamo da je politizacija uglavnom rezultat direktnog i dugotrajnog rada te da većina ljudi nema priliku politizirati se i uključiti u neke organizirane strukture koje bi dopuštale takvu vrstu politizacije. Možda upravo zato što su se bavile humanitarnim aspektom, neke od novih organizacija koje rade na migracijama uključile su ljude iz puno šireg društvenog miljea od onih koji se primjerice mogu pronaći u strukturama organiziranog civilnog društva. Na terenu sam vidjela da se neke od tih organizacija s vremenom politiziraju - objašnjava Jelena Miloš iz Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju (BRID), koja se prošle godine pridružila inicijativi Dobrodošli i uključila u terenski rad, ali se sada bavi nekim drugim temama.

Motiviran filantropijom, volonterski ili humanitarni rad lako prelazi iz podržavatelja ljudi u potrazi za sigurnošću u uzdržavatelje sustava. Umjesto da bude korektiv sustava, taj rad postaje njegovom polugom. Izbjegle osobe trebaju funkcionalne institucije i priliku za život koji je mnogima od nas zajamčen samim državljanstvom – kaže Marijana Hameršak

Emina Bužinkić iz Centra za mirovne studije u Zagrebu već se petnaest godina bavi migracijama. Svoj rad vidi ponajprije kao politički, iako je razvidno da on ima i humanitarnu dimenziju.

- Opredjeljenje za dugoročan humanitarni rad višestruko je problematično, jer je to u opreci s principom podrške i solidarnosti te načelima jednakosti, pravde i pravedne raspodjele. Jednostavnije, oni koji su humanitarni radnici pomažu onima koji su nemoćni; ta neravnoteža stvara duboke podjele i ovisnost te, naravno, sužava prostor političnosti koji bi se nasuprot tome trebao otvarati, zahtijevajući ravnotežu i neovisnost - kaže ona.

Organizacije nastale kao građanski odgovor na krizu na samom su njezinom početku pružale izravnu humanitarnu pomoć, a danas su uglavnom svjesne kako smislena akcija ne staje na dijeljenju humanitarne pomoći i ideologiji milosrđa, nego se temelji na ideji solidarnosti.

- Svaka smislena humanitarna akcija u svojoj je srži nedvojbeno i politična i politička. AYS je heterogena skupina, svi smo u njoj različiti i imamo različita uvjerenja i priče. To nam, dakako, otežava posao, jer nam često dugo treba da zajednički promislimo neke stvari, ali nas i čini kvalitetnijim ljudima, odnosno kvalitetnijim kolektivom. Mislim da to pokazuje i činjenica da smo prepoznali kako je važno podržati i Zagreb Pride i Kurikularnu reformu, bez obzira na to što se na prvi pogled doima da smo ‘samo’ humanitarci - objašnjava Korbarica.

Da nije dobro da volonteri, aktivisti i organizacije preuzimaju ulogu države i njezinih službi svjesni su i u AYS-u, u kojem smatraju da organizacije koje nisu profesionalne imaju lakšu mogućnost djelovanja.

- AYS je djelovao primarno na lokacijama koje nisu bile formalizirane, odnosno ne u kampovima nego na privremenim prijelazima, i ondje smo spoznali da utjeha, topli čaj, udomljavanje ili prava informacija nisu za podcjenjivanje, osobito kad pritom i onima koji pomažu i onima kojima se pomaže prijete sankcije, predložene posljednjim izmjenama Zakona o strancima. Pojedini su građani, a ne organizacije, digli buku oko kršenja ljudskih prava u zatvorenim sektorima kampa u Slavonskom Brodu ili nelegalnih push backova s austrijske, hrvatske i slovenske granice, koji su se primjerice temeljili na ‘pogrešnoj’ frizuri, boji očiju ili kože - nastavlja naša sugovornica, čija organizacija AYS preko svoga daily digesta izvještava o kršenjima ljudskih prava i situaciji na terenu.

Kaže kako su ih, osim volontera, europskih parlamentaraca i velikih međunarodnih organizacija poput UNHCR-a i Liječnika bez granica, počeli pratiti i svjetski mediji: BBC, ‘Washington Post’, ‘Le Monde’, ‘The Guardian’…

Naši sugovornici zamalo jednoglasno procjenjuju da su migracije direktna posljedica neravnopravne raspodjele moći i bogatstva na globalnom nivou te da se na njima mogu otvoriti neka druga, ključna pitanja. Upravo stoga daljnju humanitarizaciju migracija neki vide kao važan način njezine depolitizacije.

- Motiviran filantropijom, volonterski ili humanitarni rad lako prelazi iz podržavatelja ljudi u potrazi za sigurnošću u uzdržavatelje sustava. Umjesto da bude korektiv sustava, taj rad postaje njegovom polugom. Umjesto da prokazuje diskriminaciju i obespravljenost, zadovoljava se kratkoročnim supstitutima, u što sam se imala prilike i osobno uvjeriti dok sam volontirala u kampovima i na drugim mjestima okupljanja i zadržavanja izbjeglica. Izbjegle osobe trebaju funkcionalne institucije i priliku za život koji je mnogima od nas zajamčen samim državljanstvom, odnosno priliku za neometan i ravnopravan pristup svim razinama društva, u rasponu od zakonodavnih do svakodnevnih - svjesna je Marijana Hameršak.

Od 2002. godine migrantskim se temama kroz organizacije civilnog društva bavi i Drago Župarić-Iljić s Instituta za migracije i narodnosti. I on, kao i većina naših sugovornika, ima snažno sjećanje na osobno iskustvo raseljenosti i nesigurnosti, što zasigurno omogućuje lakše uživljavanje u poziciju migranata.

- Ne treba zaboraviti da inicijativu i presudnu riječ u cijelom procesu trebaju imati ljudi koji se, nažalost počesto, statusno svode na kategoriju ili tražitelja zaštite ili uživatelja zaštite, pri čemu se gube njihovi stvarni potencijali, znanja, vještine i iskustva. Oni sami, potaknuti, ohrabreni i podržani od većine, trebaju postati aktivni u svom funkcionalnom uključivanju u društvo i pripadanju zajednici. Svaka politička borba u tom smislu ne smije isključivo biti borba u nečije ime, nego borba uz nečiji glas, glas kojemu se mora pomoći da prodre u javnopolitički prostor te ga zastupati do realizacije onoga što je zapravo borba za jednakost šansi - smatra Župarić-Iljić.

Nakon prošle godine, kad je velik broj migranata prošao tzv. balkanskom rutom (za koju vlasti, usprkos brojnim upozorenjima, nisu vjerovale da uopće može tangirati Hrvatsku), interes medija za migrantsku problematiku brzo je splasnuo. Migrantske priče više nisu materijal za medijski spektakl, premda se nevolje izbjeglica nastavljaju i njihov položaj postaje sve teži.

- Medijska prezentacija izbjegličke situacije u svijetu, povezana s političkom indiferentnošću s jedne i s političkim imperijalizmom s druge strane, itekako utječe na javnost. Prisilna izbjeglištva nisu prestala i neće prestati, pogotovo na ovakvoj vanjskopolitičkoj sceni koja počiva na imperativu stvaranja nejednakosti u vlastitom odmjeravanju snaga. To je toliko devastirajuće da može polučiti samo posljedice koje danas gledamo, i to uglavnom preko društvenih medija; mejnstrim mediji ionako su gotovo u potpunosti preuzeli ulogu advokata politike, koji stvara negativnu sliku izbjeglica i širi politiku straha - ocjenjuje Emina Bužinkić.

Usporedo s izostankom medijskog interesa za priče o patnjama migranata, izostaje i prvobitna empatija javnosti, što je svojedobno mnoge potaknulo na akciju. Naši sugovornici smatraju da u javnosti postoji visoka razina indiferentnosti koja je prožeta s neinformiranošću. Kao glavne aktualne probleme ističu deportacije u Hrvatsku i nedostatak sustavne pomoći izbjegloj djeci, koja nemaju automatski i pravodoban pristup obrazovanju; isto tako, ona upisana u škole nemaju institucionalnu potporu u obliku pripremne nastave hrvatskog jezika i postupnog uključivanja u školski sustav.

- U kontekstu Hrvatske i regije premalo se piše o gorućim temama, o izostanka pravilnih politika i mjera prihvata, dugoročne inkluzije i integracije te, posebice, o vrlo zabrinjavajućem fenomenu prisilnih povrataka i readmisije iz zapadnih zemalja, kao i o srozavanju izbjegličkih prava te jačanju antiizbjegličkih i antiimigrantskih sentimenata diljem Europe - ističe Župarić-Iljić.

Zanimljiva je činjenica da je među direktno uključenima u rad s izbjeglicama najviše žena, iako tim ‘sektorom’, kroz sigurnosne službe, upravljaju uglavnom muškarci. To potvrđuje i stereotip po kojemu je, prema naslijeđenim društvenim obrascima, ženama predodređena uloga njegovateljica.

- Tradicionalno su žene prisutnije u civilnom društvu jer se i dalje podržava ideja da su politika, ekonomija i neka druga područja rezervirana za muškarce. Manjak političke participacije u toj zoni kompenzira se sociopolitičkom participacijom u humanitarnim i drugim društvenim djelatnostima. Posljednjih je godina vidljivo kako žene sve manje rade s migrantima iz humanitarnih razloga: ta se motivacija mijenja u političku, ona teži podršci migrantima i promjeni sustava koji ih ograničava. Tako tu zonu čine i sve više političkom i onom koja pruža otpor političkoj učmalosti koja ne stvara rješenja za društvene i ljudske probleme, nego sama sebi postaje svrhom - kaže Emina Bužinkić.

Iz AYS-a navode kako u njihovu radu ravnopravno sudjeluju žene i muškarci. Drago Župarić-Iljić smatra da je ipak riječ o diskriminaciji žena, posebice u sektoru sigurnosti. Iako se heroji i heroine ne mjere prema spolu i fizičkoj snazi, nego prema svom angažmanu i dobroti srca.

Europski sud čita ‘Novosti’

Austrijski mediji objavili su da je Europski sud za ljudska prava 25. listopada suspendirao odluku o deportiranju jedne trudnice iz Austrije u Hrvatsku, a ‘Novostima’ je uoči izlaska ovog broja javljeno da se njezin pravni zastupnik, između ostalog, pozvao i na naš nedavni tekst  ’U predziđe Evrope – raus!’ Tekst je bio objavljen i na njemačkom, a u njemu smo pisali o sve češćim deportacijama u Hrvatsku i uvjetima života u prihvatilištu Porin.

1/2