Jedan vaš post na Facebooku izazvao je reakciju zaštitarske tvrtke Sokol Marić. Kako komentirate reakcije dekana Filozofskog fakulteta u Zagrebu Vlatka Previšića, uprave Sokol Marića i tamošnjeg sindikata?

Tu reakciju zaštitarske tvrtke nije izazvao moj kratki post kod jednog prijatelja na Facebooku, nego falsificirajuća izjava dekana FF-a Vlatka Previšića u ‘Otvorenom’ na HTV-u od 22. rujna. Oni naime, koliko znam iz medija, za svoju krivičnu tužbu protiv mene izričito navode njegovu falsifikaciju u toj emisiji, a ne moj post s Facebooka, dakle mene tuže za ono što je on izjavio. Da stvar bude luđa, dekan Previšić, uvjeren sam, nije ni vidio taj post, nego je čuo za njega preko nekog doušnika i tako ga falsificirao da ga može efektno iskoristiti za diskreditaciju kritičara. On dakle misli da su postovi na Facebooku utuživi, čak i oni posve privatni, ali ne i da njihovo navođenje mora biti istinito. Inače, između moga posta od 14. rujna i reakcije tvrtke od 23. rujna prošlo je punih devet dana i noći. Tek nakon te Previšićeve izjave u emisiji emitiranoj 22. rujna krenula je lavina reakcija. U prvom redu ta vijest o krivičnoj prijavi tvrtke Sokol Marić protiv mene, a sutradan i objava tajnika Sindikata zaposlenih u zaštitarskoj djelatnosti (SZZD) na Facebooku, koji se također izričito poziva na izjavu Vlatka Previšića na HTV-u i traži moje strogo kažnjavanje kao ‘opomenu svima koji bi se u tako nešto pokušali upustiti’. Iz toga je dovoljno jasno da Previšićeva izjava u udarnoj emisiji javne televizije nije samo izvor za te dvije reakcije, nego su obje posve vjerojatno koordinirane s njime. On im je dao posao pa je valjda i red da traži uslugu natrag. A pravi je kuriozum kako su poslodavac i sindikalac iz zaštitarske profesije, poznate po osobito visokim standardima sindikalne zaštite radnika, našli zajednički, dapače jedinstven jezik u ovoj stvari, i to nakon što su studenti FF-a postigli lijep oblik suradnje sa sindikatom.

Samo na mome odsjeku osigurana su tri nova glasa na Fakultetskom vijeću za Previšića a, kao što vidimo, rektor Boras izvodi nemoguće vratolomije samo da održi Previšića na poziciji dekana. O tome je ovdje primarno riječ, a ne više o kbf-u

Jadnom dekanu Previšiću je u njegovom prekarnom položaju na FF-u očajnički trebala svaka prilika da prenese krivicu za stanje na FF-u na druge i da pokuša opravdati inače posve neobranjivo angažiranje naoružanih zaštitara privatne tvrtke na takvoj javnoj instituciji poput FF-a, koja ima svoju danonoćnu portirsku službu, nadzorne kamere itd. Iz svih njegovih nastupa odzvanja izokrenuta stvarnost, on govori kako je doveo zaštitare zbog prijetnji nasiljem, a ja sam svoj komentar na Facebooku napisao nakon što su zaštitari već bili na Fakultetu. Usprkos tome, Previšićevu falsifikatorsku verziju moga komentara s Facebooka citiraju svi mediji, kao da sam je ja rekao, i pretvaraju u formulu agresivnosti, a mene u simbol nasilništva. To je, dakako, izokrenuti elitizam samih medija, njihov prikriveni antiintelektualizam. Dok dekan Previšić i rektor Damir Boras ponavljaju u duetu kako neće politika u njihovu butigu, mediji šire smiješnu predodžbu kako bi se profesor filozofije, književnosti ili filologije u trenutku okupacije Fakulteta morao izražavati kao fine djevojke u romanima.

‘Slomite im noge’

Što je zapravo pisalo u vašem postu?

Kako sam već javno objasnio, taj famozni post je kratka rečenica na Facebooku upućena osobno jednom kolegi s Fakulteta, kojega inače oslovljavam s ‘vi’ i nemam čestu komunikaciju na njegovom privatnom profilu. Ukratko, riječ je o sarkastičnom komentaru na izvještaje tog kolege s Fakulteta, koji je u nizu statusa opisivao stanje i atmosferu na Fakultetu na kojem su naoružani zaštitari provodili novi Previšićev režim – ograničavanje kretanja, legitimiranje osoba – i svoje frustracije zbog nemogućnosti da sazna od uprave Fakulteta što se dešava i zašto se to dešava. Napisao sam mu ‘slomite im noge’, kako se na stadionima dovikuje igračima da zaustave protivničke igrače. Nije čudno da je dekan Previšić zapravo dobro razumio tu sportsku metaforu kao doslovnu, jer ona apostrofira upravo nasilje koje je on zaveo s naoružanim zaštitarima privatne tvrtke u javnoj školskoj instituciji u kojoj je kretanje po definiciji slobodno.

Državni aparat je glavni instrument manipulacije hrvatskog katoličkog klera nad cijelim društvom, a njegova srž je ideologem crkvenosti hrvatskog državotvorstva. Taj je ideologem supstituirao princip civilnog republikanstva

Nikakve prijetnje nasiljem nije bilo niti je moglo biti iz moga komentara na Facebooku, jer je upućena pojedincu koji nije imao moć čak ni da dozna što se događa na Fakultetu, a kamoli da lomi noge naoružanim zaštitarima. Riječ je o konfabulaciji koja bi bila smiješna da ne ide ravno i koordinirano na osvetu za sve probleme koje dekan Previšić, rektor Boras i njihovi pomagači imaju zbog mojih intervencija, kao i intervencija drugih kolegica i kolega i šire javnosti, protiv Previšićeva samovlašća na Fakultetu. Intervencije sežu od moga odsjeka, preko razgovora s drugim članovima Fakulteta, plenuma pa sve do javnih objava, kao što su bili moji izvještaji na Facebooku i, posebno, intervju za H-alter u povodu afere oko ugovora između FF-a i KBF-a. Dobro poznajem dugoprugaško zlopamćenje i osvetoljubivost vidljivih i nevidljivih aktera ove ofanzive.

Jedan drugi post na Facebooku, onaj zastupnika Željka Glasnovića, također je izazvao komentare: general u njemu traži pendrečenje neposlušnih studenata. Kako to komentirate?

Ma to je apsolutno genijalno! To je doista najspektakularnija reakcija na Previšićevu denuncijaciju moga navodnog poziva na nasilje s ‘lomljenjem nogu’. Dok su se zaštitari mogli grohotom smijati na ideju da im tamo neki profesor ili student ili asistent lomi noge, ovaj Glasnović je naletio na moj fantomski poziv kao vuk na snijeg da mu otkrije trag. Ta reakcija je prava slika mentalnog, psihološkog, moralnog i političkog rastrojstva zemlje, koje se valja još od prije i nakon izbora s početka ove godine. Pa sjetimo se samo kako je, nakon mjeseci i mjeseci šatoraškog opsjedanja Savske 66, koje je eskaliralo prijetnjama plinskim bocama, dovelo čitavu zemlju u opsadno stanje i na koncu srušilo koalicijsku vlast tzv. lijevog centra, došlo do masovne eskalacije te iste nasilnosti u onom maršu ultradesnice na sjedište Vijeća za elektroničke medije, kad su onako brutalno vulgarno napali gospođu Mirjanu Rakić i svi smo to komadanje žene gledali takoreći uživo. Potom je uslijedio upad proustaškog revizionista Hasanbegovića u Ministarstvo kulture i protjerivanje svega što je prethodno stavio na spisak za egzekuciju.

Izljev agresije, a osobito vulgarnost seksualnih fantazija o dlakavim ženskim nogama, o nekakvim okotima recikliranih komunjara i što li već, u Facebook-objavi tog vremešnog saborskog zastupnika Glasnovića, navodno umirovljenog generala Hrvatske vojske, ne znam točno, nije samo paljba po studentskoj populaciji koja živi svoje vrijeme i ne haje za takve kuriozne egzibicioniste čije se privatno nesvjesno tako sjajno podudara s metastazama hrvatskog ideološkog ludila. Ta groteskno perverzna egzibicionistička izjava generala i saborskog zastupnika za mene izražava pokušaj dovršenja unutrašnjeg, neobjavljenog, ali uvijek tinjajućeg hrvatskog građanskog rata koji traje od 1990-ih i uvijek iznova eskalira u ovakvim ekscesima polunasilja, verbalnog ili fizičkog, uz obavezne seksualne figure. Retorički, to je vulkan frustracije na hrvatskoj desnici nad činjenicom da ona ni na svome najvišem usponu nema niti će ikad imati totalnu ideološku dominaciju nad društvom, ma koliko državnog aparata prisvojila.

‘Zasađeni stoljetni Hrvati’

Stoji li iza napada na FF i šire društvo? Recimo, osim dekana, aktualni rektor, pa dekan KBF-a…

Ne iza toga! Pa vidjeli smo, oni su usred toga! I pogrešno je vjerovati, po mome mišljenju, da iza svega toga stoji tek priča o Borasovom plaćanju duga prema KBF-u zbog glasa kod izbora za rektora. To nipošto nije nevažno, jer presudni su ljudi na pozicijama i njihovi interesi. Kad bi se radilo o ljudima drugačijeg kova, s drugačijim vrijednostima i shvaćanjima umjesto osobne koristoljubivosti, taštine, lova na moć, klijentelističkog umrežavanja i nepotizma koji se već smatra normalnim, odnosi bi bili drugačiji, ne bismo imali vulgarno-materijalističke prakse i sladunjave hipokritske smiješke, namještanje maski za TV kamere. Uostalom, tu priču o pozadinskoj trgovini između Borasa kao kandidata za rektora i dekana Tončija Matulića obojica su opovrgnula vrlo neuvjerljivo: prvi je govorio kako su ‘razgovori i pregovori normalna stvar’, što je trivijalno, a onda kako, uostalom, nema dokaza za takve pretpostavke. To da nema dokaza važi samo dok se ne dokaže suprotno. Drugi je odgovorio kako bi ‘takvo nešto bilo izdaja vlastitog fakulteta’. Dakle upravo ono što je već bila činjenica, naime da se radilo o pogodovanju KBF-u i deprivilegiranju studenata, nastavnika i institucije Filozofskog fakulteta, Matulić je transsupstancijalizirao u čuđenje nad možebitnom izdajom i pritom zakolutao očima.

Koliko ja znam, još nije viđena takva zapovjedna linija kao sada npr. između moga Odsjeka za filozofiju i rektorata. Samo na mome odsjeku osigurana su tri nova glasa na Fakultetskom vijeću za Previšića a, kao što vidimo, rektor Boras izvodi nemoguće vratolomije samo da održi Previšića na poziciji dekana. O tome je ovdje primarno riječ, a ne više o KBF-u. Previšić je ujedno i predsjednik Odbora za proračun Sveučilišta u Zagrebu. Ako to sagledamo na pozadini njegove prošle karijere sanacijskog upravitelja Cibone, onda shvaćamo zašto i koliko je dragocjeno takvo iskustvo u kontroli nad ogromnim javnim novcem. On je dakle dio grupacije oko rektora Borasa, i znamo da se ovaj jako, jako pomučio da ga kratko prije svoga definitivnog odlaska u mirovinu uspije izgurati za dekana FF-a.

Pomaže li pobjeda HDZ-a toj struji, odnosno hoće li se pod novim-starim političkim okolnostima lakše implementirati željeni procrkveni sadržaji?

Ne treba uopće ništa predviđati, već sada je evidentno da stvari stoje obrnuto. Ne pomaže HDZ crkvi, nego crkva održava HDZ, skida ga i vraća na vlast, potvrđuje ili kažnjava. Dovoljno je sjetiti se zbivanja od vatikanskog priznanja Hrvatske do Bozanićevih ‘grešnih struktura’ pred Tuđmanovu smrt. Još 1990-ih rijetkima je u ovoj zemlji bilo jasno da je Katolička crkva subjekt a ne predmet manipulacije nove nacionalističke politike s Tuđmanom i HDZ-om, kako su čitavo desetljeće naivno vjerovali i još vjeruju razni naši nacional-liberali, pa su protestirali protiv političke vulgarizacije vjere i vapili za autentičnošću crkve pred tim grdim presezanjima, od HDZ-a do diktatorskog konzumerizma trgovačkih koncerna itd. Obrnuto, državni aparat je tada i danas glavni instrument manipulacije hrvatskog katoličkog klera nad cijelim društvom, a njegova srž je ideologem crkvenosti hrvatskog državotvorstva. Taj je ideologem supstituirao princip civilnog republikanstva. Nacionalistička je euforija početkom 1990-ih tako temeljito ispraznila javnu svijest od svih univerzalnih vrijednosti da je hrvatska priča o nacionalnom identitetu ostala naprosto samo jedna crna rupa. Sav sadržaj hrvatskog identiteta sastoji se u pukom identificiranju države, crkve i naroda. Sve drugo je samo niz efemernosti – kazališta, rijeke, Marulić, Krleža, licitarska srca, kulen, čvarci, maslinovo ulje – sve su to samo smjenjive inkarnacije nekakve hrvatske bîti. Jedan taksist u Trogiru mi je rekao ironično za masline: ‘Ma nisu ti to, kume, stabla, to su zasađeni stoljetni Hrvati!’ Nikad to neću zaboraviti.