>

novosti logo

Intervjui Intervjui
Piše Bojan Munjin

Božo Koprivica: Književna čaršija Kišu nije oprostila talent

Povodom ‘Grobnice’ Krleža je Kišu rekao: ‘Vama talent nisu oprostili…’ Bila je to žuta zavist beogradske književne čaršije i svi ti korifeji šovinizma, koji su se busali u prsa da su nekakvi ‘disidenti’, nisu dan proveli u zatvoru. Podobivali su stanove i mjesta u Akademiji i na kraju su rasturili moju divnu zemlju koju niko ne može da mi oduzme – Jugoslaviju

Pri kraju nove knjige Bože Koprivice ‘Vježbanka Danilo Kiš’ stoji zapis pjesnika Voje Šindolića: ‘Ponekad se zapitam kako bi Danilo Kiš vidio ovaj svijet danas. I da je ostao živ, kako bi uopće prošao strahote rata i one jednako ružne, poslijeratne. Kako bi doživio bombardiranje Dubrovnika, pogibiju prijatelja Milana Milišića, raspad Jugoslavije…’ S Božom Koprivicom razgovaramo o književnosti i Danilu Kišu, o socijalizmu i nacionalizmu, o ‘Grobnici za Borisa Davidoviča’ i jednom velikom prijateljstvu…

Postoji ta dilema zašto je Kiš sahranjen po pravoslavnom obredu. Odgovor je jasan: Kiš je želio da vrati dug. Njega je majka krstila u pravoslavnoj crkvi u Novom Sadu za Drugog svjetskog rata, da bi ga spasila žute zvijezde, progona mađarskih fašista i logora

Vaša se knjiga doima kao nadrealna slikovnica u kojoj se miješaju odlomci Kišovih tekstova, sudbine stvarnih i izmaštanih likova i vaše reminiscencije o Kišu i njegovu životu. Zašto ste izabrali takav postupak?

Ova knjiga je napisana iz osjećaja prijateljstva i poštovanja prema Danilu Kišu. Taj nadrealni ton polazi od moje želje da slijedim ritam pisca. Mogao bih reći da kada ja kao pisac pišem o Kišu kao piscu, onda je to prepoznavanje po srodnosti, u čemu se miješaju snovi i realnost, matematika i fantazija… Ovim tekstovima o Kišu bavim se već trideset godina, možda i više, i pišem ih onda kada me nešto na njih potakne ili kada sam u formi. O Kišu ne mogu da pišem kada moram, nego kada to želim.

Dijalog sa smrću

U knjizi ima i puno važnih fotografija iz Kišova života?

Ima ih dosta, a neke su i zagubljene. Recimo, nestala je Kišova fotografija iz podstanarskih studentskih dana, u stanu Nikolaja Aleksinskog, belog Rusa, inženjera šumarstva koji je Kišu dao dosta životnih i literarnih savjeta. Čudna je sudbina te porodice i Kiš je opisuje u svojim pričama ‘Lauta i ožiljci’. Kako su djeca tog ruskog para stradala u Sovjetskom Savezu, Kiš je putujući s Ateljeom 212 u Moskvu išao tragom te porodične sudbine. Ono što nikada nije rekao Nikolajevoj supruzi, da joj ne ozlijedi ožiljak, jest da je u Moskvi pronašao njenu sestru na samrti, ali je Nikolaj razumio njegovo ćutanje… Nestala mi je i fotografija Danila Kiša sa Zoranom Radmilovićem, koji je igrao u Kišovoj TV drami ‘Drveni sanduk Tomasa Vulfa’, zajedno sa Slobodanom Cicom Perovićem, kojeg opet smatram najboljim glumcem u historiji jugoslovenskog glumišta i filma. Mora u knjizi o Kišu nešto da ostane nedovršeno…

Pišete da je osnovni vektor Kišove književnosti i njegova života nesreća i smrt. On se doima kao gubitnik, a vi smatrate da je pobjednik nad životom i smrću.

On je pobjednik zato što je u dijalogu sa smrću još od djetinjstva. Ne samo zato što je gledao smrt oca koji odlazi u Auschwitz i kasnije prisustvovao smrti majke, ne samo zato što je gledao te ‘hladne dane’ u Novom Sadu u januaru 1942. i pogrom mađarskih fašista nad Jevrejima i Srbima – on je čitav život gledao smrti u zjenicu oka. Vjerovatno je i njegova bolest došla u tom čekanju za susret sa smrću. On je sa svevišnjim raskrstio nakon smrti majke, koja se svakodnevno molila bogu da spasi porodicu… Kiš je pobijedio smrt i tako što je čitava generacija kasnijih pisaca, čitalaca i poštovalaca Kišu ostala vjerna.

Gubitak oca i majke, logori, stalne opasnosti, književna osporavanja i pitanja čovjeka koji se bori s vlastitim identitetom – neka je vrsta anatomije ludila Kišove sudbine. No postoji li i njegova mirna luka?

Mirna luka je postojala u raznim fazama njegovog života, koje opet nisu bile tako romantične. Djetinjstvo na Cetinju je bilo mirno, ali siromašno. Drugo, on je u školi morao da uči naš jezik s obzirom na to da je kao vrlo malo dijete u Mađarskoj govorio uglavnom mađarski i ulazio je u tuče sa ostalom djecom koja su ga zbog toga vrijeđala. Kasnija Kišova luka, kako on piše u priči ‘Izlet u Pariz’, bio je Beograd u kojem je našao prijatelje i dobre profesore na studiju komparativne književnosti. Jedan od njih je bio Vojislav Đurić, koji je svim kasnijim generacijama studenata govorio kako je taj studij, kao najbolji u klasi, završio Danilo Kiš. U Beogradu je Kiš pronašao i svoju veliku ljubav, Mirjanu Miočinović. Njegov jedini sagovornik u Beogradu za ona najvažnija, posljednja pitanja bio je slikar Leonid Šejka. I naravno, postojala je ta fantastična četvorka prijatelja, Kiš – PekićDavidKovač, među kojima je postojao minimum zavisti i maksimum međusobne solidarnosti. Ima, dakako, još izvrsnih pisaca, ali ta četvorka je bila jedini pravi pandan trojci AndrićCrnjanskiKrleža.

Kiš je neprestano pisao o sumornim temama, a privatno je bio šarmantan čovjek…

Kišova mirna luka bila je i ta njegova silna duhovitost koju je nemilice prosipao po kafanama, u kojima je svirao na gitari, pjevao i uveseljavao prijatelje. On je u prijateljstvu bio gospodin; mene je često savjetovao o mnogim stvarima u životu. Konačno, njegova mirna luka je bio njegov literarni talent, koji je on prepoznao i koji je s tolikom strašću njegovao. Pisao je potpuno slobodno, bez obaziranja na to ko će šta misliti o onome šta on piše. Sa nekom radošću i neobičnim viškom energije briljantno je prevodio svjetske pisce i pjesnike. Sa velikim ushitom je volio pozorište. Kiš bi bio velik u našoj književnosti da je samo ostao upamćen po tim lucidnim prijevodima. Danas nam u mnogim oblastima nedostaje oduševljenje za drugoga, a Kiš je sa takvom iskrenošću pričao o uspjesima drugih, u raznim oblastima umjetnosti.

Na jednom mjestu u knjizi pišete: ‘U rebra moja zariven Kiš.’ Kakav je bio vaš odnos s njim?

Mene je Kiš pripustio u društvo. Kada sam ja imao 25 godina, on je imao 40 i iza sebe već taj porodični opus pripovijedaka i romana. On je mene prigrlio, ali nas je manje spojila književnost, a više sličnost vlastite sudbine, iako on, u svojoj stidljivosti i skromnosti, nikada mene ni druge nije opterećivao sa svojom strašnom porodičnom pričom. Postoji ta dilema, koja je kasnije zlonamjerno interpretirana, zašto je Kiš sahranjen po pravoslavnom obredu. Odgovor je jasan: Kiš je želio da vrati dug. Njega je majka krstila u pravoslavnoj crkvi u Novom Sadu za vrijeme Drugog svjetskog rata, da bi ga spasila žute zvijezde, progona mađarskih fašista i logora. Na sahrani sam držao kovčeg, ne zanima me šta je nad grobom govorio mitropolit Amfilohije, jer znam da je on kao častan čovjek želio da vrati dug. Puno važnije je što je mladi svijet ostao nakon sahrane još sat vremena pored groba. Bio je to sunčan oktobarski dan, padalo je lišće; pejzaž kao iz njegovih pripovijedaka…

U knjizi pišete da je posjedovao ‘vitkost rukopisa u potrazi za lakoćom kao refleksom na težinu zbilje’.

Mogu jedino da kažem da je njegovo pisanje bilo plod u prvom redu njegove lucidnosti, zatim njegovog truda i konačno njegove apsolutne iskrenosti. Za Kiša vrijedi ona rečenica koja postoji u mojoj knjizi: literatura je upornost male kazaljke. On je takav bio i na fakultetu i njegovi seminarski radovi su bili velika posveta marljivosti. U prvo vrijeme on se u Beogradu vezao uz redakciju časopisa ‘Vidici’ i sa čitavom generacijom nadarenih pisaca i slikara. Kiš je bio nevjerojatan radnik sa tim bogomdanim literarnim refleksom. Pomalo se ponašao po onoj Tinovoj formuli: noću sam pio, a danju sam radio.

No imao je problema s beogradskom književnom scenom. Jesu li razlozi bili estetske prirode ili se radilo o nečem drugom?

Kiš je imao otpor prema atmosferi u beogradskim književnim krugovima, kakva je ta atmosfera tada već bila. On nije imao otpor prema realizmu u književnosti, ali ako se njime bavio, onda je čitao velikane, Tolstoja, Flauberta i druge, ali ono što ga je u literaturi jako zanimalo bila je književna forma. Istraživao je načine kako će da piše i stalno ih je kombinirao, od ‘Mansarde’, preko ‘Psalma’ pa do ‘Bašte, pepela’. Jedno vrijeme smo Kusturica i ja, dok je još Kusturica bio Jugosloven i partizan, razmišljali da napravimo film prema ‘Bašti, pepelu’, a znam da je Kiš napisao odličan tekst u ‘Figarou’ o ‘Ocu na službenom putu’. Svaki Kišov roman je vrijedan da se ekranizira, ali bi zahtijevao nekog filmskog majstora; Kišova ‘Elektra’ dopala se Grotowskom, Makavejev je slobodno mogao da ekranizira ‘Peščanik’, a Žika Pavlović ‘Grobnicu’. Svi ti redatelji, uključujući Purišu Đorđevića i Sašu Petrovića, kritikovali su revoluciju, ali nisu bili njeni disidenti. Oni nisu pravili filmove, kao ovi danas, da bi se ti filmovi svidjeli Zapadu ili nekome drugome…

U knjizi se dosta bavite harangom na Kiša nakon njegove ‘Grobnice za Borisa Davidoviča’. Kako vi vidite taj veliki napad na njega?

Kišu su zamjerali tu tzv. stvarnosnu prozu. Tvrdili su da opisuje tu stvarnost kao ružnu ali, šta god da su mu zamjerali, radilo se zapravo o tome da su oni bili kivni na njega što je on bio učeniji od takvih tipičnih predstavnika tih beogradskih kružoka, pa onda kada su njegove knjige počele da budu prevođene u inostranstvu, a njihove nisu, optuživali su ga za ‘jevrejske veze’. Kada se pojavila ‘Grobnica’ i s obzirom na to da je tako dobro bila napisana, oni su je u stvari napadali po političkoj liniji. Za ‘Grobnicu’ je Josif Brodski rekao da je ‘njen jedini srećan kraj u tome što je objavljena’, nazivajući je ‘knjigom bez nade’. Povodom ‘Grobnice’ i Krleža je želio da upozna Kiša i na tom sastanku u Zagrebu rekao je Kišu: ‘Vama talent nisu oprostili…’ Bila je to žuta zavist beogradske književne čaršije prema Kišu i svi ti korifeji šovinizma, koji su se busali u prsa da su nekakvi ‘disidenti’, nisu dan proveli u zatvoru. Svi su podobivali stanove i mjesta u Akademiji i na kraju su rasturili moju divnu zemlju koju niko ne može da mi oduzme – Jugoslaviju.

Jugosloven, ali i apatrid

Je li Kiš bio pesimist u vezi socijalizma i Jugoslavije?

Kiš je samo prepoznavao stvari. On je o nacionalizmu govorio još 1973. u tom čuvenom intervjuu sa Borom Krivokapićem, i o opasnostima šovinizma koji je podržavan s vrha, još od 1968. godine. Postoji to značajno pismo iz 1970-ih godina Vicka Krstulovića Titu. Uz Koču Popovića, Krstulović je imao značajan kredibilitet kao partizanski heroj sa Sutjeske i u tom pismu on Titu savjetuje: ‘Povuci se.’ Koliki je bio budžet Nijemaca na Sutjesci a koliki partizana, a ipak su partizani, uz najviše poginulih Šibenčana i Splićana, probili taj obruč. Užasno se uzrujam kada mi neko kaže da je Split ustaški grad. Uglavnom, Tito se u tim kritičnim godinama odlučio za Dražu Markovića, a ne za Koču Popovića, ali da je izabrao Koču, ne bi došlo do Miloševića i drugačiji bi bio ishod Jugoslavije…

Kakav je bio odnos Danila Kiša i Zagreba?

Prvi put je ‘Grobnica za Borisa Davidoviča’ izašla u Zagrebu. Kiš je bio prijatelj sa Slamnigom, Pinterom i Šoljanom. Prijateljevao je sa Milanom Milišićem i Vojom Šindolićem. Volio je Dubrovnik. Kiš je bio Jugosloven, ali je bio apatrid – kao da mu je uvijek nešto nedostajalo. Tražio je druge ljude, različite kulture, nove izazove, neobične pejzaže – bio je čovjek preko granice. Zato je on morao da bude Jugosloven, jer Jugoslavija je zemlja mora i horizonta – a more je simbol jednakosti i slobode, kako kaže moj omiljeni pisac Novalis. U vezi mora, nisam slučajno u knjizi stavio i esej Borisa Dežulovića o posljednjoj fotografiji Mirka Kovača, ali i o njegovom prijatelju Predragu Luciću, koji je na kraju života ‘ostavio figu svijetu’, jednako kao i Kišov junak Eduard Sam… Zato sam u knjizi potpisao fotografije Lucića i Dežulovića sa ‘narodni heroj 1941-1995’. Novine ‘Feral Tribune’ bile su kolektivni partizanski otpor ludilu raspada Jugoslavije. Ne može meni niko da oduzme pjesnika Danijela Dragojevića, Tina, Marinkovića, Krležu i Slobodana Novaka. Ili Dražena Jerkovića koji je davao golove za reprezentaciju Jugoslavije. Ljude pamtim po njihovim najboljim danima.

U knjizi pišete da je Kišu najvažnija bila književnost. Što mu je još bilo važno?

Njemu su bili važni ljubav i prijateljstvo. To je kao dupli pas. I danas ne mogu da se pomjerim od sjećanja na to prijateljstvo s Kišom. Kada sam u nekim svojim ludilima i mislim loše o sebi, pomislim pa ne bi me takvog Kiš izabrao za prijatelja. To je stvarno bilo bogatstvo imati Kiša za sagovornika. Jednom u Dubrovniku, on je već bio teško bolestan, rekao sam mu da je zaslužio Nobelovu nagradu za književnost. Ima jedan uslov, rekao je. Koji, pitao sam. Nobelovac mora da bude živ, odgovorio je Kiš. Onda smo ušli u njegovu sobu i zajedno smo plakali. U posljednjem telefonskom razgovoru samo mi je rekao: ‘Odlazim…’

1/2