>

novosti logo

Intervjui Intervjui

Branimir Janković: Za Bleiburg su najodgovorniji ustaše

O Bleiburgu se govori kao o ‘najvećoj tragediji hrvatskog naroda’, iako je najveća tragedija to što su ustaše 1941. dio naroda stavili u službu fašizma. Oni su, iskoristivši hrvatski nacionalizam, izručili Hrvate Trećem Reichu, upleli ih u ogromne zločine i na kraju odveli na Bleiburg. No to ne opravdava partizanski zločin odmazde

Branimir Janković povjesničar je sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta. Bavi se politikom povijesti, kolektivnim sjećanjem te poviješću historiografije. Autor je monografije ‘Mijenjanje sebe same’ o mijenama hrvatske historiografije kasnog socijalizma. Naročito je značajno njegovo upućivanje na problematiku revolucionarnog nasilja ljevice, što otvara nove perspektive kada govorimo o poratnoj partizanskoj osveti i zločinima nad kolaboracionistima – temama koje su u Jugoslaviji uglavnom bile tabu, dok ljevica do danas o njima ne govori otvoreno.

Izmišljena podjela na Hrvate i Jugoslavene služi tome da se ne bi morali suočiti s posljedicama hrvatskog nacionalizma koji je doveo do kolaboracije s fašizmom i građanskog rata

Pisali ste o knjizi Arna Mayera ‘Furije: Nasilje i teror u Francuskoj i Ruskoj revoluciji’. Mayer tvrdi da su teror i nasilje neodvojivi od revolucije, no upozorava da se liberali i konzervativci fokusiraju na revolucionarno nasilje zanemarujući kontekst međunarodnih okolnosti i nasilja kontrarevolucije. Koje su okolnosti dovele do tog da se partizanima masovna odmazda činila nužnom?

Ne postoji govor o činjenicama neovisno od interpretacija pa tako ni govor o zločinima oslobođen politike povijesti. To znači da se revolucije često reduktivno svodi na zločine i teror te uspostavlja hijerarhizacija nasilja. Dok se revolucionarno nasilje smatra problematičnim, a revoluciju se zbog ljudske cijene nastoji potpuno delegitimirati, odnos prema kontrarevolucionarnom nasilju je dijametralno suprotan te se neki ratovi i glorificiraju. Ne možemo, međutim, odvojiti revolucionarno nasilje od okolnosti i ideja. Kod Francuske revolucije riječ je o rušenju feudalizma i uspostavi modernog građanskog društva. Oktobarska se revolucija promatra kroz prizmu staljinizma, ali ona je izbila zbog vrlo jasnih uzroka – krvavog Prvog svjetskog rata i oskudice, težnji ka socijalnoj revoluciji i promjeni za mnoge neizdržive situacije.

Jugoslavensku se revoluciju simbolički svodi na zločine 1945. Partizane se demonizira kao jakobince i boljševike. Tvrdi se da su kao ideološki zaslijepljeni ubijali sve redom. Ideologija jest igrala ulogu, no sve je radikalizirao Drugi svjetski rat, koji je ključ tumačenja. Nasilje je bilo i rezultat otpora i kontrarevolucionarnog nasilja te spirale osveta i odmazdi. To ne opravdava zločine. Osim toga, revolucionarno se nasilje ispostavilo etički i politički korozivnim. Danas se zbog njega u pitanje dovodi i antifašizam. No razloge nasilja i zločina treba tražiti u tadašnjem kontekstu, u kojem od 1930-ih traju borbe komunista i fašista. Oni, ustaše i četnici zastupaju nepomirljive ideologije. Sve skupine smatraju da za one druge nema mjesta u potpuno novom svijetu koji stvaraju – svi su jedni drugima namijenili istrebljenje. Rat maksimalno zaoštrava ideološke, nacionalne, vjerske i mnoge druge međusobne razlike.

Ideološki rat

Masovnih odmazdi je bilo i na Zapadu, recimo u Francuskoj. Tamo se zbog toga ne dovodi u pitanje antifašizam.

Kod govora o Bleiburgu, ne radi se samo o odmazdi ili kolaboraciji, nego o nizu tema: odnosu prema revoluciji, socijalizmu, Jugoslaviji, Hrvatima i Srbima. Zato nije lako raditi usporedbe s govorom o odmazdama u zapadnim zemljama. Situacija je ovdje bitno složenija. Drugi svjetski rat u Jugoslaviji – dakle i u Hrvatskoj – bio je ne samo međunarodni, nego i ideološki građanski rat. Poput onog u Španjolskoj, on u kulturama sjećanja nastavlja trajati desetljećima kao i simboličke borbe kako ga inkorporirati u nacionalni identitet.

Iako je to jasno implicirano već i u Tuđmanovoj ideji pomirbe, čini se da se izbjegava otvoreno govoriti o tome da je Drugi svjetski rat kod nas uvelike bio građanski rat?

Okvir događanja su međunarodni rat i okupacija, ali prisutni su snažni elementi građanskog rata. To stvara probleme nacionalističkoj upotrebi povijesti. Ona nastoji stvoriti podjelu na Hrvate s jedne te Jugoslavene ili Srbe s druge strane. Toj politici komunizam jest problem, ali još joj je problematičnije jugoslavenstvo. Dok se partizane svodi na jugoslavenstvo i komunizam, žrtve se proglašavaju hrvatskima. Na kraju ekskluzivno pravo na hrvatstvo dobivaju NDH i ustaše. U stvarnosti su s obje strane stajali Hrvati. Tako 1945. Hrvati sudjeluju u odmazdi nad Hrvatima. Izmišljena podjela na Hrvate i Jugoslavene služi tome da se ne bi morali suočiti s posljedicama hrvatskog nacionalizma, koji je – stavljajući nezavisnu državu iznad svega – doveo do kolaboracije s fašizmom i građanskog rata.

Odnos prema Bleiburgu nikad nije bio samo komemoriranje žrtava nego i provođenje politike povijesti krajnje desnice i dijela hdz-a koji su Hrvatsku pretvarali u simboličku sljednicu ndh

Inače, Narodnooslobodilačku borbu jest predvodila Komunistička partija, no među partizanima ili podržavateljima antifašističke borbe je bilo osoba vrlo različitih opredjeljenja. Tu je bio nacionalni bard Vladimir Nazor kao i liberal Bogdan Radica, bilo je i svećenika poput Svetozara Rittiga, Židova i Roma, bilo je HSS-ovaca i staljinista, bilo je predstavnika građanskog antifašizma, bilo je onih koji nisu pristajali na sukob Srba i Hrvata. Bez obzira na revolucionarni karakter NOB-a i vodstvo KP, mislim da treba isticati veliku heterogenost pokreta – kao i činjenicu da je većina Hrvata sudjelovala u ili podržavala NOB, a ne ustaše.

Liberali često dijele antifašizam od komunizma, proglašavajući antifašizam ‘nadideološkom vrijednosti’. Zanemaruje se da su komunisti ponudili konkretnu viziju svijeta s manje klasnih nepravdi, što je uvelike zaslužno za pridobivanje seljačkih masa za NOB. Da li je moguće razdvojiti antifašizam od socijalne revolucije?

Na razini politike povijesti, ljevici smeta ispuštanje socijalne revolucije, dok socijalizam izaziva nelagodu liberalima, pa ostaju na antifašizmu u smislu međunarodne antifašističke koalicije. Pobjeda nad fašizmom izaziva nelagodu i centru i desnici, jer moraju spomenuti Jugoslaviju, suradnju Srba i Hrvata te vodstvo KP. Na historiografskoj razini, što se samih događaja tiče, činjenica je da partija predvodi otpor i mobilizira stanovništvo. Njena uloga je presudna. No NOB je bio široka koalicija. Priključeni HSS-ovci nisu željeli radikalnu revoluciju, a ni sa seljacima nije išlo lako. Branko Ćopić u ‘Gluvom barutu’ prikazuje probleme KP da ih mobilizira za borbu izvan njihova sela. Međutim, narativ socijalne revolucije – geslo ‘Nikad više povratka na staro’ – jest bio važan mobilizacijski moment. Neriješeno agrarno pitanje i rašireno siromaštvo osigurali su vremenom zaista masovnu podršku NOB-u. U Jugoslaviji se uvijek govorilo o ‘Narodnooslobodilačkom ratu i revoluciji’. Njihova povezanost nije samo konstrukt socijalističke historiografije, nego činjenica. Revolucija nije bila motivacija svih sudionika antifašističke borbe, ali to dvoje nije moguće dijeliti.

Tito i KP mnogo su puta nudili amnestiju. Može li se izjednačavati revolucionarno nasilje partizana s ustaškim nasiljem?

Sve zločine treba žestoko osuditi – i one iz 1945. Ratne i poratne likvidacije kod nas jesu bile nemilosrdne i masovne. Osim kolaboracionista, ubijani su i potencijalni politički protivnici novog režima. Odmazda je u prvom redu bila namijenjena ustašama i ljotićevcima, koji su isključeni iz amnestije. No i tu je bilo selekcije pa se blaže postupalo prema mobiliziranim mladima. Smatralo se da su zavedeni i da ih se može preodgojiti. Stradavali su i civili, ali to nije bilo pravilo. Koliko god nasilje bilo masovno, nije bilo neselektivno i nisu ubijani svi redom, kako se to često prikazuje. No nisu svi pokreti koji stoje iza zločina isti. Iza partizana, koji čine zločine nakon Bleiburga, stoje ideje antifašizma te ‘bratstva i jedinstva’. To nije bila samo ideološka parola, nego konkretna mogućnost da se izađe iz začaranog kruga nacionalnih sukoba. Iza ustaškog pokreta stoje rasizam i ultranacionalizam. Zato se ne mogu izjednačavati ni nacistički i sovjetski režim, u kojem ne postoji genocidni rasizam.

Koliku štetu čini ljevica time što izbjegava govoriti o tim temama, koncentrirajući se na uspjehe revolucije poput modernizacije?

Ključno je da ljevica govori o ovim događajima. Inače prepušta interpretaciju desnici, a ta tumačenja više zamagljuju negoli objašnjavaju. Slično je s konzervativcima i liberalima kojima često izmiče složenost revolucije i kontrarevolucije, nasilja i terora, ideja i okolnosti. Osim toga, vrtimo se u krug s uvijek istim argumentima. Nedostaju historiografska djela koja bi artikulirala nove interpretacije te ukazivala na kompleksnost događanja, kao što je knjiga Arna Mayera. Zašto ne bismo imali knjigu o revolucionarnom nasilju tijekom Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji?

Instrumentalizacija traume

Traume su često produktivne za gradnju identiteta. Čini se da desnica – a uvelike i službena politika – preko Bleiburga nastoji oblikovati identitet Hrvatske. To se ne radi tako da se odmazda osudi, ali i da se objasne njeni uzroci te ti događaji uklope u politički identitet utemeljen na antifašizmu, nego da se simbolički identitet nacije ‘prespoji’ na kontinuitet s NDH?

Instrumentalizacija bleiburške traume jasno je vidljiva, kao i niz manipulacija koje se pritom čine. Uvijek se spominju Jugoslavija, hrvatstvo, komunizam i drugi afektivni pojmovi. Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović je primjerice svoj posjet Bleiburgu stavila u kontekst ‘Dana spomena na hrvatske žrtve u borbi za slobodu i neovisnost’. Time se ignorira ne samo da nisu ubijani isključivo Hrvati – bilo je i slovenskih domobrana te četnika – nego i ključna činjenica da su Hrvati stajali i na drugoj strani. Pogubljene se proglašava ‘hrvatskom vojskom’, pa na suprotnoj strani mogu biti samo ‘Jugoslaveni’. Ne spominje se ni NDH, ni da je ona bila vazal Trećeg Reicha, niti fašizam ni genocid. Odnos prema Bleiburgu nažalost nikad nije bio samo komemoriranje žrtava, nego i provođenje politike povijesti krajnje desnice i dijela HDZ-a koji su Hrvatsku pretvarali u simboličku sljednicu NDH. Pritom se govori da je Bleiburg ‘najveća tragedija hrvatskog naroda’, iako je najveća tragedija hrvatskog naroda to što su ustaše 1941. dio naroda stavili u službu fašizma, uspostavili rasistički motivirane logore i provodili genocid. Ustaše su, iskoristivši hrvatski nacionalizam, izručili Hrvate Trećem Reichu, upleli ih u ogromne zločine i na kraju odveli na Bleiburg. U tom su smislu za Bleiburg najviše odgovorni ustaše, iako to ne opravdava niti skida odgovornost s partizanskog zločina odmazde.

Kada se u Hrvatskoj govori o fašističkim zločinima, uglavnom se govori o holokaustu, a prešućuje suštinski ustaški doprinos – genocid nad Srbima. Čini se da nikad nije došlo do istinskog suočavanja s prošlošću. Za to je vjerojatno odgovorna i politika povijesti tijekom Jugoslavije. Zločini su se napuhavali te istovremeno projicirali na apstraktne ‘narodne izdajnike’ kao počinitelje, prešućujući da u građanskom ratu značajan dio stanovništva jest stajao na strani ustaša ili četnika.

S vlastitom fašističkom prošlošću se nikad nismo suočili, s time što smo mi – kao hrvatski narod – napravili i ono do čega je doveo naš nacionalizam. Spremni smo govoriti o holokaustu – koji su pokrenuli nacisti – ali ne i o našem doprinosu holokaustu i nama kao počiniteljima i podržavateljima, niti o našim građanima, koje smo mi, odnosno, pripadnici našeg naroda, ubili: Židovima, Romima i Srbima. Suočavanje mora doći iznutra, a u Jugoslaviji ga nije bilo. Partija je htjela poručiti ‘to nisu bili ‘pravi’ Hrvati ili Srbi, pravi Hrvati i Srbi su se borili protiv ustaša i četnika’. Na taj način se Hrvate izuzimalo od kolektivne odgovornosti, a ustašama odricalo pravo na hrvatstvo. Komunistima se osim toga činilo da bi javnom raspravom o tome otvorili krug nacionalnih sukoba iz kojeg neće moći van. Potomci ustaša jesu bili integrirani u društvo, ali to historijsko iskustvo nije na simboličkoj razini bilo integrirano u identitet društva. Možemo stoga govoriti o krivici politike povijesti socijalističke Jugoslavije. Selektivna politika povijesti nije dugoročno održiva. Ta su pitanja 1980-ih na agresivan način otvorili srpski nacionalisti s tezom o Hrvatima kao genocidnom narodu. Hrvatski nacionalizam odgovorio je umanjivanjem genocida, a rat 1990-ih je odgodio suočavanje s fašističkom prošlošću.

Sociolog Helmut Dubiel kaže kako je nakon 1945. kolektivni identitet Nijemaca bio ‘trajno oštećen njihovom nemogućnošću da prihvate krivicu’, sve do suočavanja provedenog tijekom 1970-ih. Možemo li reći da je kolektivni identitet Hrvata i ostalih građana oštećen nemogućnošću da se vodi rasprava, preuzme krivica, a Jasenovac i Bleiburg racionalno integriraju u nacionalni identitet?

To nas oštećuje kao zajednicu i društvo. O tim se pitanjima govori krajnje selektivno ili se licitira brojkama kako bi se Bleiburg proglasilo gorim od Jasenovca. Ta strategija služi izbjegavanju suočavanja s Jasenovcem, kao što pojmovi kolaboracija i odmazda često služe za nesuočavanje s Bleiburgom. Slično je i s govorom o hrvatskim zločinima u Domovinskom ratu kada se povlači protuargument ‘zašto se Srbi ne suočavaju sa svojim zločinima’. Ne radi se o pripisivanju kolektivne odgovornosti, ali kao društvo nismo se suočili sa zločinima počinjenim u naše ime. Doduše, točno je da to osim Njemačke gotovo niti jedna zemlja nije provela. No to nije izgovor.

1/1