>

novosti logo

Kultura, Intervjui Kultura, Intervjui
Piše Damir Radić

Branko Ištvančić Zanimaju me ljudske sudbine nakon rata

Htio sam što uvjerljivije prikazati prognanike koji očajnički pokušavaju osmisliti svoju egzistenciju. Za njih je vrijeme stalo i u tom zamrznutom vremenu osjeća se moralna tjeskoba i nedostatak nade

Istaknuti autor dokumentarnih filmova Branko Ištvančić ljetos je na festivalu u Puli predstavio svoj drugi samostalni dugometražni igrani uradak ‘Most na kraju svijeta’, koji je nedavno ušao u redovnu kino-distribuciju. Film je situiran u milje hrvatskih prognanika iz Bosne devedesetih, naseljenih u (pretežno) srpsko selo u Hrvatskoj, a snažno se dotiče i problema srpskih prognanika. Protagonist je policijski inspektor u potrazi za nestalim mještaninom, pa ‘Most na kraju svijeta’ ne pokriva samo žanrovski prostor drame, nego i detekcijskog filma s trilerskim elementima.

Rođeni ste i odrasli u Vojvodini, u multikulturalnoj sredini par excellence. Kako ste doživjeli rat na bivšim jugoslavenskim prostorima, je li vas iznenadio ili ste slutili da bi moglo doći do provale međuetničke mržnje i krvoprolića?

Moj rodni grad Subotica i suživot koji sam tamo osjetio ostat će mi u vječnom pamćenju. Ali i pitanja i problemi s kojima se suočava hrvatska manjina iz koje potječem. Od ostvarivanja i priznavanja manjinskih prava zagarantiranih reciprocitetnim sporazumima između Hrvatske i Srbije, do onih koji se odnose na pitanje asimilacije koja uzima sve više maha. Posljednji je primjer problem tiskanja udžbenika za hrvatsku manjinu u Srbiji. Nesretni rat devedesetih nikoga nije ostavio ravnodušnim. Pitanje autonomije Vojvodine ostalo je nedovoljno riješeno, promijenjena je demografska struktura pokrajine i to je ono što bi moglo narušiti skladnost suživota kakvu poznajemo iz prošlosti.

Neka nova lica

Tema prognanih i izbjeglih očito vas posebno zanima. Njome ste se već bavili 2011. u dokumentarnom filmu ‘Album’, temeljenom na istoimenoj knjizi Miroslava Kirina. Koliko vam je to iskustvo bilo korisno u radu na vašem aktualnom igranom ostvarenju?

Potresna priča Miroslava Kirina već me je tada privukla temom posljedica života u tuđim kućama. Upoznao sam se sa situacijom povratka prognanika u svoje kuće, ali i stanjem u kojima su ih zatekli. Pokušao sam pronaći primjere i kod drugih nacionalnosti među kojima se dogodio generalni sukob na ovim prostorima. Pokazalo se da je Kirinova obitelj i srpska obitelji koja je živjela u njihovoj kući u usporedbi s muslimanskom obitelji iz Sarajeva imala dodirnih točaka. To iskustvo dokumentarista pomoglo mi je u igranom filmu. Baš onako kako nas je učio Zoran Tadić: onoliko koliko ste spretni ‘ukrasti’ od života u dokumentarnom filmu, toliko ćete biti spretni u kreiranju života u igranom filmu.

Jeste li, pripremajući se za snimanje filma, vodili razgovore sa stvarnim prognanicima i izbjeglicama, (ponajprije) Hrvatima i Srbima?

Imao sam priliku upoznati stvarne ljude u stvarnim prostorima. Zbog toga sam i birao lokacije na samom autentičnom terenu u okolici Slunja, u blizini bosanske granice. Iako to poskupljuje film, htio sam što uvjerljivije prikazati ljude koji očajnički pokušavaju osmisliti svoju egzistenciju i budućnost. Naime, oni su kao bosanski Hrvati, čija su sela uništena, za vrijeme rata naselili srpske kuće, a sada kada se njihovi vlasnici trebaju vratiti, čeka ih neizvjesnost. Za njih je vrijeme stalo i u tom zamrznutom vremenu osjeća se moralna tjeskoba i nedostatak nade u bilo kakvo rješenje. Oni se ne mogu vratiti u rodni kraj u Bosni, a ne mogu ni živjeti u srpskim kućama.

Nositelj glavne uloge senzibilnog i tolerantnog inspektora Filipa, Aleksandar Bogdanović, i sam je čovjek dviju sredina: preselio se iz Srbije u Hrvatsku zbog ljubavi prema glumačkoj kolegici i u Osijeku postao članom ansambla HNK-a. Jeste li, birajući ga, računali i na tu dimenziju njegova identiteta?

Aleksandar Bogdanović mi je veliko glumačko otkriće. Mislim da je njegov identitet veoma važan za rad na ovakvoj ulozi. Kada smo se pripremali, odmah smo osjetili kakav lik treba biti Filip, ali isto tako smo znali da je to lik koji, osim morala, mora imati i vidljive komplekse kao posljedicu rata. Osobito nam je važno bilo da izbjegnemo crno-bijele odnose i unesemo nešto novo. Zbog toga sam na platno htio dovesti i neka nova lica. Osim Aleksandra, posebno mi je bilo drago raditi s velikim brojem vrhunskih glumaca iz Srbije, BiH i Hrvatske.

Obveza prema predlošku

Kako je došlo do suradnje s uglednim književnikom Josipom Mlakićem, autorom scenarija?

S Mlakićem imam puno nesnimljenih filmova. Surađujemo već jako dugo i odavno se pripremamo. Najviše mi je žao što nam nije odobren projekt ratnog filma po njegovom romanu ‘Kad magle stanu’. Možda bi ovaj film mogao postati pilotom kriminalističkog serijala s Filipom kao glavnim istražiteljem zločina u poratnim sredinama Hrvatske i BiH.

Čini se da je rad s Mlakićem bio prilično zahtjevan, s obzirom na to da su na scenariju surađivala još trojica scenarista (među kojima i vi sami) i dvoje dramaturga. Nedavno je Kristijan Milić, koji je adaptirao Mlakićev roman ‘Živi i mrtvi’, izjavio da kreatore književnih i scenarističkih predložaka smatra temeljnim autorima filma, te da on kao režiser osjeća obavezu vjernosti prema predlošku. Kakav je vaš odnos prema toj problematici i koliko ste poštovali izvorni Mlakićev tekst?

Vrlo vjerno sam pokušao pratiti Mlakićev tekst. Egzistencijalna drama s ponekim naturalističkim momentima dominira ovim mračnim trilerom koji odbija standardne konvencije žanra. Režijom koja je isprepletena tajnom i misterijem u vezi nestanka jednog starca pokušavam preispitivati ljudske sudbine nakon rata. Svjestan kako radim nekonvencionalni triler s elementima mistike, dodatno se koristim redateljskim sredstvima kako bih što više naglasio i pojačao snagu drame u kojoj se ljudske sudbine suočavaju s emocionalnim i psihološkim problemima, a čitav film je usmjeren na dramu glavnog sukoba i pitanje tko ili što je ubilo čovjeka za kojim se traga i zašto, je li to država, politika, prijatelji, neprijatelji ili svi zajedno.

Konobarice odnosno seksualne djelatnice iz hrvatske i bosanske provincije u vašem filmu izgledaju kao da su izravno pristigle iz amsterdamske četvrti crvenih svjetiljki ili pariškog Pigallea. Je li to posljedica određene autorske koncepcije, možda težnje da naši provincijski ambijenti dobiju i tračak tvinpiksovske atmosfere?

Nisu mi ni ‘Twin Peaks’ ni Pigalle bili u koncepciji. Svugdje konobarice pokušavaju biti seksi. Pogotovo ako su povezane s prostitucijom. Što bi rekao Milić, osjećao sam obvezu prema predlošku.

1/1