>

novosti logo

Kronika Kronika

Brankovo životno djelo

‘Kad sam planove za kopanje bunara napokon otkrio porodici i mještanima, svi su mislili da sam malo ćaknut’, kaže Branko Rajčević iz Smokovića kraj Zadra

Prije više stotina godina, ali nitko ne zna točno kada, čukundjedovi današnjih stanovnika Smokovića kraj Zadra, pronašli su na tri mjesta u selu, duboko u zemlji i kamenu, najdragocjeniju stvar škrte dalmatinske zagore - pitku vodu. Nekako u isto vrijeme, iskopana su tri bunara iz kojih su stoljećima mještani vadili hladnu i zdravu vodu. Iako je svaka kuća imala gušternu, ova bunarska voda bila je nešto neprocjenjivo, nešto u čemu se uživalo poslije naporna rada u polju ili vinogradu. Oko bunara su se ljudi okupljali, ćakulali i nudili svježu vodu gostima i namjernicima. U posljednjem ratu jedan od tih bunara je nepovratno zatrpan pa ostadoše samo dva, a ova krnja seoska vodoopskrba nikako nije dala mira povratniku Branku Rajčeviću (64), koji je odlučio iskopati i treći bunar kako bi višestoljetna tradicija bila ponovo zadovoljena.

- Dugo sam ja ‘kontao’ kako i gdje započeti kopanje bunara jer je bilo uvriježeno mišljenje da više nigdje, osim na ona tri mjesta, vode u dubini zemlje nema. No moralo je biti da negdje ispod ovog kamenog krša, još teče neka skrivena rječica. Kad sam planove napokon otkrio svojoj porodici a kasnije i mještanima, svi su mislili da sam malo ćaknut. Od davnina, ali i u novije vrijeme bilo je mnogo jalovih pokušaja i zaključak se nametnuo sam po sebi – vode više ispod ovog sela nema. Što je bilo iskopano, iskopano je – objašnjava Branko.

Nakon nekoliko godina pomnog istraživanja i dugih šetnji po pustopoljinama, Branko je pomoć zatražio od susjeda Mirka Prostrana koji mu je izradio posebne rašlje za traženje podzemnih tokova. Lutao je Rajčević ljutim kršem, rastjerivao zmije i škorpione.

Na kraju, baš na njegovoj zemlji, kilometar - dva od kuće, famozne rašlje su ‘proradile’. Zbilo se to u zaseoku Prostrani, na zapuštenom i teško pristupačnom mjestu koje se ovdje oduvijek, a nitko ne zna zašto, zvalo Krtelja. Krenuo je Branko kopati krampom i motikom ali je već na početku bilo jasno da je to presporo, mukotrpno i da tako do vode neće doći. Iznajmio je zatim bager koji je za nekoliko dana iskopao suhu jamu, duboku gotovo 10 metara. Kad je nade bivalo sve manje, u jednom trenutku probijena je stijena i pojavila se voda. Ostalo je još da se duboka i široka rupa obzida ukrug od dna do površine kamenom i Rajčevićev bunar je napokon prošle godine proradio. Malo - pomalo, u zabačenom i zaboravljenom Krtelju skupilo se cijelo selo da vidi čudo, a Branko je i službeno obavijestio suseljane: ‘Evo, opet imamo tri bunara !’.

- Nisam još završio posao. Očistio sam i uredio prostor oko bunara. Sagradio u blizini malu drvenu kućicu za alat i druge potrebe, a planiram izgraditi i nekoliko klupa za odmor, kao i noćnu rasvjetu. U daljnjoj budućnosti vidim ovdje manji kamp u kojem će turisti uživati u lijepom ambijentu oko mog bunara. Osim toga, već sada mnogi vlasnici zemljišta u blizini bunara koriste vodu za polijevanje nasada povrća, a gotovo svakog dana netko dolazi da se napije ove vode, hladne od kamena - kaže Branko.

Iako mnogi nisu vjerovali da će uspjeti pronaći vodu i iskopati bunar, bilo je i onih koji su, poznavajući njegovu upornost, slutili da bi mogao uspjeti. Jedan od njih je i Morten Dalermoen, Norvežanin koji se oženio s mještankom pa ljeta provodi u Smokoviću.

- Godinama poznajem Branka, postali smo prijatelji i uvijek sam se divio njegovu optimizmu i upornosti. Kad je spomenuo bunar, znao sam da će uspjeti. Ovaj prostor, zajedno sa bunarom, odiše pozitivnom atmosferom i ako želite potpuni mir i odmor, to je svakako ovdje. Ovim krajem sam inače oduševljen, otkrio sam nešto novo u odnosu na moju domovinu, a najviše mi se dopadaju ljudi, srdačni i druželjubivi - kaže Morten Dalermoen.

Sa suprugom Sofijom i majkom Dragicom, Branko se u Smoković vratio sedam godina poslije rata, a otac Gajo umro je u Kuršumliji, u izbjeglištvu, ne dočekavši povratak na rodno ognjište, što je silno želio i iščekivao. Zatekli su opljačkanu i srušenu kuću, ali su uspjeli ostvariti obnovu. Branko čeka proljeće iduće godine kad će ostvariti mirovinu za 23 godine radnog staža u zadarskoj Otočanki i Vinariji. Dotad radi sve što mu se ponudi - kosi travu, zida, kopa kanale, radi u polju. Nije htio tražiti nikakvu socijalnu pomoć, jer kaže, još može nešto raditi, a ima onih nemoćnih kojima je pomoć potrebnija. Brankove kćeri Vanesa i Darija žive u Istri, odnosno u Austriji, pa Branko i Sofija žive sami.

Iako su posljedice rata i njegovi tragovi još uvijek itekako vidljivi u Smokoviću, što zbog zlosutnih i neumjesnih grafita, preko ruševina zapaljenih i opljačkanih kuća, pa sve do prorijeđenog, uglavnom vremešnog stanovništva, čini se da se stvari pomalo mijenjaju.

- Svi smo mi odavde pobjegli još kad je 1993. godine zagrmjela akcija Maslenica. Mnogi se nisu vratili, neki nikad ni neće. U odnosu na stanje prije rata stanovništvo Smokovića je desetkovano. No, posljednjih godina događa se nešto zanimljivo. Kuće i zemlju ovdje kupuju Hrvati koji se polako naseljavaju. Ima tu Slavonaca, Bosanaca i drugih kojim se Smoković dopao i tu su se odlučili skrasiti. Molim te, napiši to što je gotovo nevjerovatno. Iz bogate Slavonije ljudi se iseljavaju i dolaze u ovaj škrti kraj. Čudo neviđeno. Bit će da živimo u raju, a da to i ne znamo. Raduje me kad se u selo vrati netko od lokalnih stanovnika koji je selo napustio navrat - nanos, bježeći u strahu. Još više me raduje kad čujem da je u selu zemlju i kuću kupio neki Hrvat. Ta činjenica sluti na dobro i jednoga dana, vjerujem, neće biti važno tko je koje nacionalnosti. Eto, za takve ljude - naše i njihove, lijeve i desne, mlade i stare - ja sam iskopao bunar i svi će uživati u hladnoj vodi iz njegove dubine - kaže Branko Rajčević.

1/5